Evo jedna priča o parkir. mjestu za invalide.
Ljetos smo sredili sve vezano za znak pristupačnosti i oslobođenje od cestarina. Obzirom da je u kvartu sve veći broj parkiranih auta, jer smo okruženi zonama naplate, zatražili smo i označavanje pakirališnog mjesta za invalide. Nakon 2 mjeseca Grad odobrio, nakon 2 tjedna dosli iz Zg. cesta i iscrtali horizontalno žutu oznaku, ali nisu stavili vertikalnu oznaku. Budući da je to nepravilno označeno mjesto, pametnjaković iz nekog projektnog ureda je to koristio i parkirao unatoč oznaci na cesti (inače zdravi 40godišnjak). Zvala opet Zg. ceste , došli i postavili vert. oznaku drugi dan nakon mog poziva.
Epilog – unutar tjedan kako je mjesto označeno, dva puta smo zvali pauka zbog vozila bez znaka pristupačnosti, raspravljala se sa vozačem dostavnog vozila koji je baš na inv. mjestu morao obaviti istovar, raspravljala se sa vozačem kamiona jer je zagradio ulaz u auto i meni i djetetu (baš zbog takvih situacija smo stavili AS iza vozača), i rasprava sa arhitektom iz projektnog ureda koji poznaje zakon, ali primitivni mentalitet je jači od razuma.
Zaključak: očekivala sam probleme oko park. mjesta za invalide, ali ne toliko u tako kratkom roku. Čak sam razmišljala, pretjerujem li, ali sam ipak odlučila neka svi zapamte babu
