Mame i bebe forum

svaka od nas ih ima bezbroj ...
Mene je oborila Denisova želja za rođendanski poklon - želi slikovnicu/knjigu koju će SAM moći čitati ....
Nažalost, tako jednostavnu i skromnu želju mu nisam mogla ispuniti jer takvog nečega u Hrvatskoj - NEMA.
Zauzvrat sam mu htjela kupiti autobus Beru (iz ciklusa Tomica i prijatelji) u TL, i nije ga bilo, pa sam se od jada i muke rasplakala. A zapravo sam bila pretužna što mu ne mogu ispuniti želju

Nadice
A kako bi ta slikovnica trebala izgledati? Ja bih rado potrazila ovdje, mozda nesto nadjem, pa bih ti poslala.

ajoj...
Koji font bi trebao biti?

A da li Denis voli U vrtu pod zvijezdama? Ako da, onda u Profilu imaš preslatke slikovnice sa vrlo kratkim pričicama i sa po jednom veliko odštampanom rečenicom na svakoj strani. Mislim da bi to Denis mogao čitati bez problema a i listati bi mogao jer su stranice one debele kaširane. Javi se ak treba da te navedem ili da te najbolje odvedem na kavicu i u shoping ?

font min 30, on Ok čita ako je Ariel + font 45.
Jel zbilja ima nekaj?

pa napisat cu mu pričicu i uvezat!
kakve voli?

Ova online slikovnica se može povecati pri čitanju (doduse ne bas na font 45), ili da je isprintaš u velikom formatu pa uvezeš?
Puž stolar

neovisno o tvojoj tuzi, denisu zelimo ispunjenje velikih i malih zelja, dobro zdravlje i puno zadovoljstva!!!!!!

Dragom Denisu puno lijepih želja i sretan rođendan (sa zakašnjenjem)

Dala mi je Tanja na Barbinom topicu http://mameibebe.biz.hr/phpBB2/viewtopic.php?f=71&t=50218 ideju da slozis ovako nesto Denisu, Zoila napise pricu ili izaberes neku koju on jako voli, stavi se veliki font, popratne slikice se dodaju i eto unikatne knjigice za unikatnog djecaka.

puž ima premala slova i jako puno rečenica na jednoj stranici, tako da nažalost, ništa od toga.

Ajme Nadice
Ima svakodnevno milion ,,malih" sitnica koji me rastuze, a sve su u vezi sa mojim djetetom.
Ono sto nekome izgleda ,,normalno" nama je SF. Kao i ova vasa knjigica.
Pozdrav Denisu

koliko sam samo puta otisla u TM ili bilo koji drugi ducan i usred ducana mi krenu suze jer neke stvari joj nemogu kupiti ...

muskima je to sve bezveze dok nama zenama nije i svaka nas sitnica rastuzi a nakon nekog vremena nam je smijesno ali u tom trenutku bi cijelo more isplakala...

oh nadice,najradije bi te zagrlila evo jedan virtualni
adrian ima slikovnicu miffy..mislim da su dosta velika slova,ne znam tocnu velicinu..napisano je i brajicom ispod..i taktilna je tako da se slikice mogu opipati pod rukom..dvije su..dobili smo ih u savezu slijepih..raspitaj se ako mislis da bi mu to bilo dobro..
ako ne..probaj se raspitati u tiskari u skoli vinko bek..mislim da je tamo u srednjoj skoli kod erfa..oni tiskaju knjige sa slovima svih velicina..znam da je psihologica u nazorovoj pricala da bi za svako dijete mogli tiskati posebno kako kome treba..ako hoces,mogla bi se raspitati,imam tamo neku poznanicu koja bas radi u tiskari..nemam njen br moba,al bi mogla nabaviti..
a ne znam da li si vidjela kako u maloj kuci rade slikovnicu..tako da na karton zalijepe neke stvarcice u prici i onda to povezu u knjigu..ali to mozda ne bi bilo bas prikladno za denisa buduci da on moze citati crni tisak..
ugl..moguce je ispuniti denisovu zelju..nemoj bit u depri

nadice, svaki bolji graficki studio ti moze napraviti sve sta ti treba. znam da to kosta, ali moze se. imam prijatelja koji je za marjan knjigu radio djecje slikovnice. bila je serija slikovnica o splitu, dioklecijanu, hajduku, bio je i neki djed mraz. znam da nisu bas zagrebacke teme, ali ako te zanima, on sve te slikovnice ima u svom kompu. mogu ga traziti da za denisa napravi varijantu s fontom 45 i nekako to uvezati u jednom od studia s kojima smo radili dok sam bila u poslu. javi ako to denisa zanima.

nadice meni s euopce ne cini denisova zelja nedostiznom pa ne kuzim zasto si toliko tuzna.
ovoliko glava skupa.... pa smislit cemo nekako i tu slikovnicu koju on moze citati.
a jeste probali sa koristenjem povecala?

Draga Nadice . MIslim da svi znamo kako ti je. Nadam se da će ta slikovnica za Denisa uskoro biti napravljena i da ćeš mu ipak moći ispuniti želju. Ja sad čitam sve ovo i plačem, jer smo prekjučer proslavili Margaritin 4. rođendan i prijateljice me pitale što da joj kupe, a ja se nisam mogla sjetiti niti jedne igračke s kojom bi se ona mogla sama poigrati. Jer jednostavno ne može. Imamo brdo didaktičkih igračaka, svi joj uvijek nešto donesu, ona ih voli, uživa kad se zajedno igramo s tim igračkama, i uglavnom sam zadovoljna i s tim, ali kad sam se našla pred tim pitanjem pa kad sam zamislila da ona možda nikad neće moći sama upotrebljavati stvari... Tad se niasm rasplakala, ali sad ne mogu zaustaviti suze. Valjda treba katkad izbaciti to iz sebe da možemo ostati normalne i da možemo nastaviti dalje raditi sa svojom djecom kao što smo i do sad.
Rastuži me kad joj kupujem cipelice pa prodavačica govori da su kvalitetne i neće se brzo izdrerati, jer ja znam da ona nijedne neće izderati. Rastuži me kad idemo u park i ona ne zna kud bi od sreće kad sjednemo skupa na ljuljačku, jer bih htjela da je mogu samu staviti i zaljuljati, da mogu vikati "pazi, ne penji se tako visoko, past ćeš". Rastuži me kad vidim blizance, jer mi fali moja Antonija. Rastuži me još milijun stvari. Ali ovdje uvijek nađem svoje malo utočište u kojem me razumiju i ne osuđuju i gdje uvijek dobijem podršku. Hvala vam svima na tome!

Nadice, imas pp

Mamamia, baš to - pokloni za rođendan nam se zbilja svode na odjeću koju on ne može niti poderati, niti zaprljati, samo prerasti. Baš sam neki dan rekla asistentici da sam sretna kada ga ona hrani pa im kapne na njegovu majcu jer onda imam razlog da ga presvučem.
Veseli se on svakom poklonu, ali skoro niti jedan ne može sam igrati. Oduševio se poklonom u kojem je iz gipsa trebalo iskopati dijamante, pa ih proučavati povećalom. Radio je zajedno sa sestrom i samo pričao o tim dijamantima, ali i opet on sam ništa ne može
Žao mi je što me čeka ispred škole u kolicima i čeznutljivo gleda svoje klince koji haklaju nogač u dvorištu jer on nikada do sada nije bio u tom dvorištu (arhitektonske barijere). Žica me da ostane duže u boravku jer mu se to čini cool, pa ću mu to pri kraju škole i priuštiti u dogovoru s popodnevnom učiteljicom koja je imala lagano prestravljen izraz lica, ali je rekla da može.
Žao mi je što se aktivnosti u razredu i na izletima ne prilagođavaju bar donekle da i on može u njima sudjelovati nego je na zadnjem izletu satima bio na jednom mjestu jer se nisu mogli s kolicima nigdje pomaknuti ...
I zajedničkim nazivnikom rečeno, žao mi je što je iz toliko jako jako puno situacija iz svakodnevnog života isključen
Jel se vidi da sam u lošoj fazi?

Ma Nadice , svi mi imamo dobre i loše faze, sasvim je normalno da ti je teško kako djete raste sve se više vide razlike između njega i vršnjaka. Mene to drma duplo jer svaki ima svoje mogućnosti i različite potrebe.
Mislim da je fantastično što si napisala da te muči to sa slikovnicom, vidiš koliko je dobrih ideja već sad izašlo van.
Ovo za izlete mi je sasvim jasno, to opet ovisi o motivaciji ljudi koji rade s djecom, ako kod njih nema akcije onda na žalost naša djeca sjede negdje sa strane...

faith, imas divnu narav i pozitivan stav. tvoji postovi uvijek zrace nekom mirnocom (cak i kad si jako ljuta zbog necega).
mmamia, nadice, svi imamo svoje dobre i lose trenutke. ti si nadice jednom pisala o tuzi koja nikad nece proci. svi mi u sebi nosimo slicne tuge kojima se vise manje ne damo, ali izadju ponekad one vani. to je dobro iako se u tom trenutku lose osjecamo.

sto se tice ukljucivanja djeteta s pp u igre, tu zaista treba forsirati da se igre prilagode djetetu s pp jer poanta integracije i jest u tome da se i druga djeca prilagodjavajuci se jedni drugijma, zaista nauce postivati razlicitosti.
marta ovdje nije za usporedbu, ali njena se uciteljica jako trudi da uvijek moze sudjelovati u igrama. u tom smislu se uvijek raspituje za sve sto martu zanima, u cemu je dobra i te igre obavezno ukljuci u program.
za martin rodjendan su nam bile dvije djevojcice koje ne hodaju. rodjedan se slavio u jednoj igraonici. posebno smo s njima utanacili igre koje ce se igrati. umjesto jednog, imali smo tri animatora. djeci nije bilo dosadno, nego, naprotiv, bas je ta prilagodba zabave istu ucinila posebnom.
drzite se!!!

Neznam kaj se to događa u svibnju jer sam i ja lagano u depri kaj se svega tiče, mora biti zato što i moj F ima ročkas u tom mjesecu pa me onda ispunjavaju istovremeno osjećaji i tuge i radosti. A onda mi se svakakve komb. motaju po glavi, od zdravlja, budućeg života, životne filozofije...pa sve do sitnica koje život znače. Al mi je ipak lakše kad se ovdje pojavim. Nadice, i sve ostale mamice

joj kak ste mi sve tuzne..
i sve vas kuzim..adrian se isto ne zna sam igrati..ako se igra sam onda je to nesto besmisleno i glupo i zatupljujuce..npr mogao bi busiti sa svojom busilicom satima i to na nacin da ju stiska s desnom rukom i stavi na lice da osjeti kak se vrti..dakle,nis s njom ne popravlja nkao sto bi to bilo normalno..ili moze satima svirati sintic udarajuci note koje pile mozak..ali da bi sam dirao taktilnu slikovnicu ili slagao pika sliku ili izmislio neku mastovitu igru,nema bas puno sanse..uvijek mu ja pomazem,smisljam dogadaje koji se dogadaju na zelj.stanici,pokazujem mu kako treba puzati da pomakne vlak ali on opet sjedi ko skamenjen dok ga je ne poguram jer je toliko zgrcen..ne bojim se da ce mi negdje u dvoristu ili bio gdje odlutati jer on nikam ne ide..kam ga stavis,tam je..eventualno ode od kuhinje do kupaone i nabija vratima jer je to njemu zanimljiva igra..i tako sam i ja sretna kad dode doma iz vrtica sa obojanom majicom i tenisicama iako su potpuno nove ali drago mi je da se igrao,da je nesto radio,nesto sto sva djeca rade..premda si mogu zamisliti na sta je to licilo..vjerojatno je teta radila vecinu tog bojanja ali dobro..ponekad sam sretna kad dode s nekom ogrebotinom (premda je to rijetko) jer je normalno da sva djeca imaju ogrebotine,tak mi nekak izgleda 'normalniji'..ah,sta pricam gluposti,naravno da je on normalan,al znate o cemu pricam..zao mi je sto ga ne mogu potjerati van na dvoriste da se igra bar malo dok ja pospremim kucu il slicno,kao sto rade sve mame(ne zato da pospremam na miru)..ja moram cijeli dan provesti uz njega animirajuci ga da mu zivot ne bude jednolican i dosadan a onda do 1 u noci pospremati sto preko dana nisam stigla..a kad kuham rucak a on je doma i sjedi sa tom svojom busilicom,pece me savjest i srce me boli sto on tu sad sjedi i ceka da ja zavrsim jer drugo ne zna.. grozno..danas mi je bas tuzan dan..tuzan mi je i jer sam u vrtu slusala kako se druga djeca igraju u dvoristu od vrtica(eto kako mi je blizu),skacu i smiju se,a ja svoje dijete moram voziti 15km dalje jer ga tu ne zele,i ne mogu slusati njegov smjeh nego se bediram sto nit moze trcat ko oni,nit ga uopce zele bolje upoznati i pruzit mu sansu,..i svima je sve tako jednostavno a nama je i najmanja glupost tako nedostizna ili vrlo tesko dostizna..npr susjedi u dvoristu do nas pricaju o upisu u vrtic..naravno da ce upisati dijete bez problema,a mi vec duze vrijeme dogovaramo susret s strucnim timom,zovem ih,nosim papire,nadam se,trudim se i onda pljuska..tako nam je sve tesko..i to je tako iscrpljujuce..

Nadice...
Sve su to uvijek ista pitanja na koja nemamo odgovore...
...ali sve se izmjenjuje i dobro i loše. i rapoloženja su takva...
...pa nas nekad takne nešto što prije nismo ni zamjetili....
...Denis je pametna legenda...i vjeruj mi - sa svim onim što ste dosad izgurali - napravili ste čudo ...svi zajedno...i on je svjestan svih ograničenja i svojih i društvenih i mislim da doista izvrsno funkcionira u svemu
...i njegov fizički i mentalni napredak je čudo...
...ali koče te neke društvene i ine granice preko kojih ne možemo....možemo se ubiti energetski jedino...i biti na kraju iscrpljene kreature....


...ne znam , ako si zadovoljan s onim što jest - imat ćeš NULA...
...ako želiš mjenjati ono što ne valja - to iziskuje ogromno iscrpljivanje - a to znači manje vremena za dijete....

Ma, ustvari, nemam pojma - čim više razmišljam - to je manje odgovora....
Kad vidim kak se L. veseli svake godine Kamniku - uvijek poželim da nešto takvo ima tu...život bi nam bio lakši...
Idete ove godine? L. je slomila ruku - pa je sve upitno

ja sam se u svojoj fazi depresije (koja standardno pogadja svaki mjesec par dana pred odlazak u Zagreb na kontrolu) ovaj put posvadjala skoro sa svima koji me okruzuju.Mrzim ove dane jer shvatim da je proslo jos mjesec dana,da smo jos jedan mjesec proveli vjezbajuci,odlazeci na radnu terapiju,na glazbenu radionicu,na pregled fizijatra,neuropedijatra,okuliste,ortopeda.......ili tko zna koga sve ne i dodje taj kraj mjeseca kad moramo u Zg,a ja ne znam sta cemo mi njima pokazat,sta ce oni rec,jer sada smo u ocajnoj fazi kad svatko svoju politiku vodi.Ja svoje vjezbanje,doktor svoje zabrane(a ima ih dosta),a moja kcer svoja krsenja netom spomenutih.I tako u krug,cure moje ,znam kako je meni ponekad tesko a mislim da nam je svima tako.Postoje nam dobri i losi dani i za nas i za nasu djecu.I ponekad mi se cini da nemam nikog oko sebe tko bi u potpunosti shvatio moju bol i tugu,a onda se sjetim VAS.Svih mama heroja koju svoju djecu vole najvise na svijetu,koje za svoju djecu rade stvari koje su drugim ljudima nezamisljive.I samo zelim reci HVALA VAM jer ste me stotinu puta spasile.
Pozdrav svima

mora biti da je ovo lito svima zakucalo na vrata i da svi vapimo za odmorom. za nama je jedna doista uspjesna skolska godina. ne znam hocemo li se svi napiti ili cu opet najaviti trubljenje po gradu, a opet sam za sve preumorna. nanizalo se osam godina i vise nego ikad osjecam zamor materijala. imam ja neke nove ideje, ali o tom kad bude.
sad malo o tome jesam li pas ili majka. dakle, pricu o marti vecina vas zna. znate koliko smo radili da prohoda. prohodala je lijepo. onda je sama odvrtila svoj film i danas motoricki moze ono o cemu nismo ni sanjali. ok, ostala nam je ta desna ruka koju losije koristi, ali to je nista di smo bili.
martina prica ima i dugu stranu, a to je da osim motorike, dosta nam je narusena i koncentracija. ima tu jos toga sto nitko nije dijagnosticirao, ali nije samo ADD. prosle sam se godine u sebi pitala hocemo li ju uspjeti upisati u redovnu skolu jer marta ima svoj, njoj tako potreban svijet i svoja je. ne da se u kalupe u koje ne pristaje savrseno.
ajde, uspjeli smo se upisati, dobiti redovni program iako je prvo polugodiste slicilo na vise skraceni, nego redovni. onda je marta opet sama odvrtila svoj film i ukapirala sistem, uklopila se. pocele su padati i lijepe ocjene. uciteljica je naime, individualizirala program u smislu tumacenja gradiva, na kraju cak i ispitivanja, ali ju i danas ocjenjuje jednako kao i drugu djecu. zadnja dva mjeseca su pocele padati i petice iz predmeta koji nam ne idu. naravno da je marta odusevljena peticama. u skoli je upala u drustvo sve samih odlikasa. ponekad se pitam kako i zasto i vjerujem u to da djeca stvari kuze na nekoj drugoj razini.
nemojte misliti da nam ide lako. ja sam vec tri tjedna na bolovanju da marta pohvata svo gradivo. krvavo radimo, a marta prva gura stvar.
pred dva dana je kreso bio na primanju i uciteljica je najavila mogucnost da joj glazbeni, matematiku i prirodu zakljuci peticu. ja sam prvo mislila da je to ludost, ali onda vidim da sam i ja sama povecala pritisak na martu da ove zadnje ispite znanja pripremimo sto bolje mozemo. onda se mislim da sam stvarno pas kad mi je ocjena bitna. tjesim se da je bitna i marti, a u dubini duse znam da je bitna i meni. ne kao nagrada za trud, nego kao potvrda da marta moze ostvariti neke moje, mislila sam, davno napustene snove. onda vidim da jos uvijek, negdje u dubini duse, nisam odustala od sna o djetetu za pet. znate one snove koje snivamo prije djetetovog rodjenja.
ne znam kakve ste snove vi sanjale, ali ja nisam sanjala san o djetetu s posebnim potrebama. mislila sam da sam te snove prerasla, ali onda vidim da u meni ovakvi izazovi zapravo dozivaju te moje nikad prezaljene snove. pitam se kakva sam to majka, kad se nisam u stanju zadovoljiti onim sto imam, nego stalno zelim vise. a to vise i nije bas nesto. u zivotu je malo bitno kakav ste djak. puno je vaznije kakav ste covik i neka roditeljska misija bi trebala biti odgoj covjeka, a ne djaka. a ja padnem na zelji za peticama. kao malo mi bilo mojih koje danas, u najbolju ruku, mogu objesiti na vrata kucnog wc-a.
jesam li majka ili pas pitam ja vas. a, ova mi se i rimuje. dobra neka faza.

Prepoznajem se, prepoznajem!
I nama je kraj sk.godine, zapeli smo iz petnih zila, a vani djeca ...II r. tablica mnozenja(i dijeljenja, tezi dio). Nina prosli tjedan dotrcala kuci, pokazuje nastavni listic; brzo i tocno, 5. Sretna , svi sretni u kuci. Ja je hvalim , ljubim...ponos raste. Kazem joj : " vidis kako je kad se trudis, sve bude dobro. Moras biti bolja" A ona " Mama ja ne mogu biti bolja". Tu se zagrcnem, sto sam joj to tako rekla. Rastuzim se i ona se rastuzi.
"Moras se truditi sto vise mozes i sve ce biti dobro ". kazem joj.
" Trudim se svaki dan" ona odgovori.
poslije sam bila ljuta, sama bih sebe osamarila . Odakle meni to nezadovoljstvo, jesam li ja normalna, uvijek trazim vise, a znam koje sve muke prolazi i ja s njom.
Pokleknemo , najjaci, istrenirani. Kaze Ejla sanjarimo da je sve Ok.

ninam i martina mama..navrle su mi suze citajuci..razumijem vas iako moje dijete ne ide u skolu.. ..mislim da nikad necemo prezaliti taj san o djetetu bez pp..mislim da je to normalno..i cak kad mislimo da smo skroz ok s tim ipak se u nekoj situaciju uhvatimo kako malo ceznemo,premda volimo svoju djecu najvise na svijetu takva kakva jesu,ali to je ipak bip predivan san kojeg je tesko zaboraviti..pomirimo se mi s tim da je to tako kako je i zivimo dalje svaki dan kako ide,ali,opet ali,zalimo za nekim stvarima koje ne mozemo sa svojom djecom,koje se drugima cine tako lake..zalimo za stvarima koje nasa djeca mozda nece moci ostvariti..i to za onim malim sitnicama..poneki zale sto im dijete nikad nece reci 'mama' ili dati samo jedan mali osmjeh..neki zale sto im dijete nikad nece trcati..sve je to normalno i cijelo ovo vrijeme zapravo trazimo nacin kako da se najbolje nosimo s tim..svatko nade neki svoj nacin..
ali nam se zna desiti da tarzimo vise i vise od svoje djece..ja to isto trazim od adriana..kad napravi i nauci ovo ja bi da sad idemo dalje da nauci jos ono i tako stalno..treba samo naci mjeru i znati kad nam je djete stvarno dalo maksimum i kad mu to trebamo dati do znanja..da smo ponosni na njega sto je to tako uspjesno obavilo premda znamo da usporedujuci s drugima i kako drugi gledaju sa strane,to i nije nesto posebno..ali mi znamo da je nasoj djeci to posebno zbog velikog truda kojeg su ulozili u to..
i zato se nemojte bedirati..tesko je odustati od snova..samo polako..mislim da ce svaka mama biti sretna kad joj dijete dode doma obradovano sa nekim uspjehom..samo zagrlite dijete i recite 'bravo' a pokusajte ne misliti na ono sto bi moglo da nije dijete s pp

ninam, kako vam ide u školi? kako engleski? kako je usvojila matematiku? Jel može sve tipove zadataka ili ne?

MAJA Skopje je napisao/la:Ima svakodnevno milion ,,malih" sitnica koji me rastuze, a sve su u vezi sa mojim djetetom.
Ono sto nekome izgleda ,,normalno" nama je SF.

lulamae je napisao/la:ipak se u nekoj situaciju uhvatimo kako malo ceznemo,premda volimo svoju djecu najvise na svijetu takva kakva jesu,ali to je ipak bip predivan san kojeg je tesko zaboraviti..

ma sve bi vas najrade citirala al ova dva mi bas najbolje pasu..
jurim dalje, svim mamama i nasoj posebnoj djecici velik