Mame i bebe forum

ja sam se sinoc slomila.
dosta mi je doktora, i pregleda, i vjezbi, i operacija, i ispitivanja, i glupih savjeta, i komentara u vezi dijagnoze, ma bas svega. plakala sam ko kisna godina, place mi se i danas, a stalno mi je uglavi ono "moras biti hrabra radi maloga". do sad su ti moji ispadi bili kratkotrajni. sat, dva plakanja, i onda brisanje suza, pa u nove borbe. a sada, nekako mi se cini da ni ja nemam vise snage.
a njemu je tek 10 mjeseci. sto ce biti za godinu, dvije, deset godina???

meni bi bilo bolje da sam se koji put isplakala - ja sam umjesto toga imala napade panike - one prave, sa stezanjem u prsima, osjećajem da ću umrijeti i sl.
jednom je MM zvao hitnu usred noći koliko sam se loše osjećala (preporučili mi normabel i čaj od kamilice), a jednom je MM otišao na posao a ja sam se toliko loše osjećala da sam ga zvala da se vrati pa sam cijeli dan prespavala...

uglavnom, dugo mi je trebalo da hvatim zašto mi se to događa...

spasio me (psihički i fizički) odlazak na rekreaciju 2x tjedno + odlazak na piće s frendicom...

još jednom

danijela
Ne moraš baš svaku sekundu biti hrabra. Daj si povremeno oduška. I stvarno treba bar povremeno uzeti mrvicu vremena za sebe i napuniti baterije.

Danijela,moram priznat da mene moje krize drze sat dva vremena i onda ih jednostavno moram prebolit jer me Pepa treba.Meni je dugo trebalo da se sa svim skupa pocnem hrabro nosit,ali ona sada ima 3 god i ja sam nastojala da kroz njenu vjezbu,upoznavanje svijeta,preglede,itd ne izgubim sebe.Ja nemam prijateljice za kavu svaki dan,ali je ja popijem u kvartovskom kaficu sa svojom kceri kojoj je to super,super,i meni dobro dodje.Ja sam ti nama dvima napravila male rituale i mali svijet unutar svijeta.I moram ti priznat kad sam se sa svim pomirila,sve prihvatila i presstala razmisljat sta bi bilo kad bi bilo.
Znam da ti glupo zvuci kad ti kazem da nastojis zivit dan po dan i polako,ali uistinu ti je tako najbolje.Bit ce dobrih dana,bit ce losih dana,ali ti si hrabra zena i tvoje dijete je borac(ne zaboravi to) vi cete sve to uspjet uskladit.

Mislim da nitko od nas ne može reći za sebe da smo uvijek, baš uvijek hrabre i da držimo sve pod kontrolom. Ja sigurno ne. Slažem se s curama, moraš naći nešto, bilo što što ti čini zadovoljstvo, nešto što činiš baš za sebe. To može biti rekreacija, kava s prijateljicom, neka dobra knjiga, film koji ćeš pogledati, bilo što. Ja sam prvo svima koji su mi to govorili vikala da ne stignem, ali sam s vremenom naučila ukrasti sebi malo vremena. Kad odem sređivati papirologiju, obavezno ukradem 15 min. za kavu u miru. Tu i tamo uspijem malo i čitati (najčešće u autu dok čekam da moja starija kćer izađe s treninga ) . Ti ukradeni kratki ali slatki trenuci mi donose toliku radost, ranije niusam uopće znala cijeniti takve stvari. A da mi povremeno dođe plakati, to stoji. Nekad se dobro isplačem, nekad se suzdržim, ali treba dati emocijama da izbiju, jer ako ih previše potiskuješ, kasnije je još gore. Ti se bojiš kako ćeš kasnije, ali meni je prva godina bila najteža. Tad još nisam skroz razumjela ni prihvaćala što znači Margaritina dijagnoza. Stalno sam sebi govorila "nema veze što ne sjedi s 8 mj, sjedit će s godinu i pol-dvije, nema veze što ne hoda i ne govori s godinu dana, doći će to do drugog-trećeg rođendana na svoje". Onda, na njenom 1. rođendanu me zapljusnula istina: moje dijete možda nikad neće moći svete stvari koje druga djeca rade s lakoćom bez obzira koliko mi radili s njom. Nikad u životu mi nije bilo teže. Mardži sad ima 4 godine, ne sjedi samostalno, ne hoda, ne govori, ali je tako vedra, vesela, pametna curica da sam konačno shvatila da nije bitno što ne može, već da se radujemo svemu što može i sad nam je puno lakše. I sad me hvataju krize i tuge i sve ostalo, ali lakše ih prebrodim. Samo se drži i ne moraš baš uvijek biti hrabra, moraš sebi dozvoliti da imaš trenutke slabosti, a sigurna sam da ćeš naći načina kako da se nosiš s čitavom situacijom.

Ne, nikako nisam uvijek hrabra. Bilo je tu jako puno plakanja, naravno, kada sam bila potpuno sama (najčešče u kupaonici), ali moram priznati, što mi je dijete starije kao da sam se pomirila s tim ili prihvatila....možda naučila prihvatiti. Netko je već spomenuo, prva godina mi je bila jako teška, pogotovo prvi mjeseci. Ali kao što su ti curke savjetovale, naravno ako imaš mogučnost, pronaći nešto samo za sebe....šetnja prirodom, aerobic, knjiga, kino (vidiš ovo moram i ja uvesti). Mislim niti ja ništa od ovoga ne prakticiram ali mi je uvijek u planu (ha ha).....
Sve smo u istom košu i sve znamo dati savjet, samo treba ga znati primjeniti i na sebi.

nakon burnog prijepodneva malo sam se pribrala, i sad sam opet spremna za dalje.

i svima

Ma kakvi hrabre.
Sta je tebi, lomimo se mi stalno, al ne govorimo mozda uvjek o tome.
Ja sam ti jedna placljivica nevidjena. Al znas sta slobodno raspali. Kad ti je tesko placi i nek to izadje iz tebe. Drzalo je to mene i danima. Ma kakvi i mjesecima. Al polako se covjek miri sa nekim cinjenicama i situacijama. Trebaju godine da bismo prihvatili situaciju sto se tice djeteta sa pp.
A ti draga kad ti je tesko uvjek raspali, napisi na forumu kad ti je tesko, a mi smo tu da ti damo podrsku.

...evo ti i od jednog tate podrska.

Danijela

Nisam bila hrabar, pogotovo ne na vježbama gdje je moj bebač urlao od panike, niti kad su nas poslali u Kalos (a tamo mi je spas bila moja mama koja je išla sa nama ), nisam bila ni najmanje hrabra kad su mi rekli da ne znaju da li će uopće moći koristiti nogice (a na kraju je ispalo da ima hipotoniju), lomila sam se xy puta

potpisujem mammamiu u potpunosti..a i sve druge cure su dobro rekle..
naravno da nisam uvijek bila hrabra..pocetak je najtezi..moras se suociti s dijagnozom koja je postavljena..moras prihvatiti da ti dijete ne moze to i to,ko zna da li bude,kada..uz sve to sto prolazis nemas vremena jadikovati jer se moras prihvatiti posla i pomoci djetetu najvise sto mozes-trazis terapije..raspitujes se,ucis o dijagnozi..surfas..vuces doktore za rukav..cekas po bolnicama..'mucis' doma dijete s vjezbama..koma..sve je to koma..sve smo mi plakale..ja jesam..al s vremenom to prihvatis i stvarno se primis posla i vodis dijete na ove i one terapije..a ono raste..pa ti jednog dana pokloni i osmijeh..pa opet napravi neku sitnicu,neki pomak na bolje..i tome se veselis vise nego icemu..i to te drzi iz dana u dan..svaki taj mali pomak..i radujes se svome djetetu takvome kakvo je..i ponosna si na nj..a onda kasnije cak se mozes i zezati na tu temu jer tako ti je lakse,tako to lakse podnesemo..ali samo medu ljudima koji to kuze..
i obavezno nadi vrijeme za sebe,inace ces poludjeti ja sam znala ici na aerobic..tamo sam ispucala svu negativnu energiju..ako ne mozes to organizirati,bar odi trcati pola sata vani..odi u kino s muzem/prijateljicom..odi na frizuru tu i tam..nalakiraj si nokte ponekad..igraj neku igricu na kompu,samo da se malo opustis..i da-kupi si cokoladu

za sve hrabre zenske bravo zenske

Srećom,moj sin je zdrav ali ja imam zdr.problema....bilo je dana kad sam plakala i sažaljevala samu sebe zbog svega...ali nakon kiše suza opet dignem glavu i krenem u nove pobjede.Život je sam po sebi borba a ja ne želim izgubiti u tom ratu jer imam se za što boriti.Svaki dan koji provedem sa svojim sinom daje mi snagu za dalje.Nemoj se suzdržavati,plači,ali je najbitniji razgovor...možda te druga strana neće shvaćati ali će tebi biti lakše.Drži se,imaš našu punu podršku.

gordanamaric26 je napisao/la:za sve hrabre zenske bravo zenske

hmmm, 'ajde dobro...

I za hrabre tate - bravo!

i za tebe t tata

bas smo bezobrazne kad ima i hrabrih tata...i naravno da ih ima..i bolje im je
hrabri tata

jooj da sam bar uvijek hrabra....lomim se i pucam po šavovima,plačem,cvilim i naričem....
-moram inače bi odavno bila u vrapču...ovako sve negativne emocije izađu iz mene i ostane samo ljubav prema djetetu i to me tjera dalje i dalje
-pomirila sam se s nekim stvarima,s nekim neću nikada...ali ću se zato kad mi dođe dobro isplakati...ispričati s osobom koja me najbolje razumije...zagrliti svoju najdražu i voljeti ju do nebaaaa i dalje.....

Baš sam sada vježbala svoju bebačicu, njoj je 4 i pol mjeseca, i nije bilo drugačije moguće nego uz suze. Duša me boli kada plače, to mi je nešto najgore, pokušavam sve da ne bude vježbanje uz plakanje ali neki puta ne ide drugačije. Poslje smo se malo igrale, ona se cerekala, dobila je cicu i zaspala. I sada ja cmizdrim, suze mi cure u potocima i idem na forum, na " vježbače" da zahvalim curama na potpori i snazi koju mi daju i naletim na ovu temu. I lakše mi je. Kada sam saznala dg plakala sam non-stop kada je dijete spavalo, i ovaj forum i hrabre mame i tate, njihove priče i sudbine uvijek bi mi dale snage za dalje.Vidim da nisam " nenormalna", i da je i drugima ,koji su u istoj kaši ,isto kao i meni.Dakle ja se relaksiram čitanjem foruma, a kako sam nova a ima puno toga napisanoga uvijek nešto nađem zanimljivo.Veseli me i kuhanje ručka, postala sam majstorica za brzinske ručkove od pola sata. Navečer obavezno odemo svi troje u šetnju, ili u šoping ili se vozimo biciklom( imamo kolica koja se zakvače za bicikl). cca 1-1.5h. Čitam knjigu, od kada se Jelena rodila pročitala sam dvije, dakle 1 u dva mjeseca Kada sve to stignem?, pa još je mala i spava oko 3 sata po danu, kak će biti poslije ne znam.
Samo hrabro naprijed, kada ti je teško kukaj na forumu i uvijek će ti netko nekaj lijepoga napisati i odmah ti narastu krila- a ne moraš piti red bul( uf , kaj bi bilo s bebačima koji su na cici?)

a zašto ustvari bi i morali biti stalno hrabri?....pa strah je najnormalniji osjećaj na svijetu...niti ja nisam uvijek hrabra....
najteže mi je bilo pomiriti se sa tim da nisam hrabra i da na neke stvari nemogu utjecati i da nemoram ja biti rješenje svih problema ili utočište...
i zašto i nebi plakali....i nam je potrebno....jer nemoguće je sve držati u sebi.......

Plava je napisao/la:a zašto ustvari bi i morali biti stalno hrabri?....

Plava,
Zaista nije stvar u hrabrosti, nego u srčanosti i upornosti.
I sigurno se sjećate ih osnovne škole onoga stiha o tome što je hrabrost a što je čojstvo. Jer to je otprilike opis našega stanja.

MaMi je napisao/la:

Plava je napisao/la:Zaista nije stvar u hrabrosti, nego u srčanosti i upornosti.
.

najvise se bojim onda kada sam srcana i uporna.

danijela, bar ovdje vidis da nismo hrabri po defaultu, da ne moramo prihvatiti odmah sve sto nam zivot servira. za neke stvari treba puno vremena. prihvacanje djetetovih poteskoca je dugotrajan proces. ja sam prve dvije godin e bila ocajna. vjezbala sam, plakala i svadjala se na forumu. da, forum mi je spasio zivot. i oni ispusni ventili koje sam polako uvodila. tebi je vrijeme za uvodjenje istih, a foum uvijek ostraje mjesto na kojemu ces naci nkoga tko te zaista razumije i prihvaca sa svim slabostima koje nosi odgoj djeteta s pp.
uopce ne sumljam da ces naci svoj put, kao sto su nasle i ostale i ostali ovdje nazocni.

stvarno ste mi velika podrška!
imali smo problema sa našim krasnim liječnicima, i zdravstvenim sustavom, pa sam se dodatno obeshrabrila.
a istina je da jako teško prihvaćam probleme s kojima se trebam suočiti. mislila sam da ću biti drugačija, i prije poroda sam znala što bi me moglo zateći. MM ne vidi i bila je velika šansa da maleni sve naslijedi, ali nekako sam se nadala da je medicina uznapredovala i da je sve drugačije. još u trudnoći sam se gadno iznenadila, a tek na porodu.... kud je mališa naslijedio te baš te gene, još su i tu morali zeznuti stvar.
no dobro, glavu gore i (manje-više hrabro) naprijed! maleni me zbilja treba, u svakom smislu!

svima

malo sam uredila naslov

Da, sada je naslov puno bolji. Znaju se i tate slomiti. Jednom kada mi je curica zaspala, ja sam legla pokraj nje i plakala kao kišna godina. Došao je mm, legao kraj nas i počeo plakati, tužno i bolno jecati. Tada sam prvi puta vidjela da plače. Bilo mi ga je jako žao, moja bol je u tom trenutku nestala, zagrlila sam ga i tješila.I bilo mu je lakše, i oboje smo krenuli još hrabrije naprijed.

Da, sada je naslov puno bolji. Znaju se i tate slomiti. Jednom kada mi je curica zaspala, ja sam legla pokraj nje i plakala kao kišna godina. Došao je mm, legao kraj nas i počeo plakati, tužno i bolno jecati. Tada sam prvi puta vidjela da plače. Bilo mi ga je jako žao, moja bol je u tom trenutku nestala, zagrlila sam ga i tješila.I bilo mu je lakše, i oboje smo krenuli još hrabrije naprijed.

Joj, zabunom sam dva puta poslala isti post

bilo je svakako ali da sam uvijek bila hrabra, nikako. mi smo imali jako grozan početak, Tara se se rodila kao zdrava velika beba, da bi drugi dan u rodilištu dobila sepsu i pala u septički šok. bilo je pitanje života ili smrti, a ako ostane živa, pitanje kvalitetnog života. ipak se nakraju izvukla, i sve je savršeno. ako sam te dane izdržala, sve ću izdržati. ali da bude teško, bude mi preteško. živim dan po dan, radujem se onome što će biti sutra i trudim se koliko mogu uživati u tom malom biću kojeg sam donijela na svijet.tako zapravo i shvatiš da se svijet ne okreće oko nas samih i da moramo davati veliki dio sebe drugima, da bi svi bili sretni i zadovoljni, bez obzira bili hrabri ili ne.