Mame i bebe forum

U smislu promjena Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama. To je jos na nivou radne skupine, ali bojim se da u ovom vremenu ti prijedlozi brzo zavrse u saborskoj proceduri, budu prihvaceni, a onda je mukotrpno dokazivati nesto.

Ono sto sam smatrala lose, a sto bi moglo biti jos i gore.
Tko odobrava dopust i SRV i kolika je kompetentnost tog tijela?
Prije je to bila prvostupanjska CZSS-a. Od prosle godine Povjerenstvo HZZO-a (samo lijecnici). Po prijedlogu samo jedan ovlasteni doktor.

I sto je teže oštećenje ? Definirano je pravilnikom (NN18/2009)

I sad po meni glavno pitanje.

U nasoj situaciji u kojoj imamo usluga i kapaciteta koliko imamo, da li je dopust ili SRV izbor (uvijek je, ali) ili jednostavno MORAS. Novim prijedlogom islo bi se na limitiranje naknada SRV-a (ili kako god, jer postoje tu i neke opasne zamle u terminologiji puno-skraceno-pola radnog vremena sto izgleda nije isto - i nije), na promjenu naknade dopusta (tesko je reci da li je to povecanje ili snizavanje - kako kome)

Ima tu jos nekih zackoljica za koje nisam sigurna da su do kraja razradjene.

Tipa - sto opcenito znaci mirovanje prava zaposlenih ?

No, argumentacije radi - pitanja za raspravu-
- da li je dopust i/ili SRV izbor, ono stvarni izbor obitelji ?
- da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na trziste rada ? (ili stimulirati ovisnost o naknadama drzave)
- koliko vam znaci raditi ?
- koliko niske naknade utjecu ne samo na trenutni standard vec i na buducnost ovih obitelji i djece s težim smetnjama (mirovine, obiteljske mirovine nase djece koja nece imati radnu sposobnost (sto je razlicito od poslovne)
- kako ce se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba ( obicno majka) koja 8 godina provede van rada

Itd...........
Pomozite malo

P.S. Nadice, sto ti je ovo sa udrugama, nisam ubrala na sto tocno mislis .....

I jos nesto
koliki su vam mjesecni/godisnji troskovi vezani uz povecane potrebe djeteta, tipa:

- prijevoz
- pomagala
- terapije
- lijekovi
- zahvati
- cuvanja djece
- vrtica
- skola
- .............

MIslim na troskove koje ne bi imali sa redovnim djetetom. Procijenite.
Znam da oni ovise i o vasim trenutnim mogucnostima, no ipak probajte zbrojiti
Ili mozda izraziti u postotku vasih obiteljskih primanja.

I jos jedno pitanje - imaju li roditelji na SRV pravo raditi na odgovornijim i ''bolje'' plaćenim poslovima ?

Mislim, ovo bolje je stvarno relativan pojam.

- da li je dopust i/ili SRV izbor, ono stvarni izbor obitelji ?
Prije no što nam se rodio Jan i MM i ja smo radili i to i više od nekakvog redovnog radnog vremena. Nakon što sam se ja morala i prije isteka red.porodiljnog vratiti na posao bilo je jasno da MORAMO radi Janove dobrobiti odabrati opciju da jedan "žrtvuje" svoj posao. Jednostavno , tada je Jan trebao puno toga i htjeli smo mu maksimalno dati u smislu rane intervencije u njegove prve tri godine. Kako institucionalno nismo mogli puno toga , i ono što smo "dobili" bilo je raštrkano po svim dijelovima grada , MM je na tom produženom PD stalno Jana navažao, razvozio, radio s njim doma...To je bilo neprocjenjivo dobro za Jana i nije nam žao ( niti MMu) - ali da je nekako institucionalno,sustavno bila bolje uredjena rana intervencija možda bismo uspjeli "izgurati" i bez toga da MM zanemari svoj posao. Tako da bih rekla da to nije bio naš izbor već nas je situacija na to primorala. Definitivno smo tu bili na financijskom gubitku ali nam je u tom trenu bilo bitno dobiti vrijeme za njega.Naglasiti ću da Jan nije imao nekih većih usko-zdravstvenih poteškoća.
- da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na trziste rada ? (ili stimulirati ovisnost o naknadama drzave)
Uf- U današnje vrijeme kad je posao nesiguran i onima koji ga imaju teško je govoriti o tome treba li i kako stimulirati zadržavanje pp roditelja na tržištu rada?! Jesem mu gajde - pa kud su sada našli ( u državi u kojoj se stalno ,desetljećima, svih stimulira na ovisnost o naknadama države ,sada se nalazi "reformirati" ovisnost o tim naknadama upravo onima koji izbora nemaju - roditeljima djece s pp. iZ moje pozicije bi mi bilo dovoljno da imam za Jana na raspolaganju kvalitetne ,dostupne,sveobuhvatne habilitacijske servise pa bi MM i ja uspjeli i zadržati naše poslove i uz to hadlati i Jana i ostalo dvoje i posao i sve ( teško ali mogli bismo) - sada MM koristi SRV opet upravo radi raspoloživog vremena što mu to SRV daje za Jana.
- koliko vam znaci raditi ?
- kako ce se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba ( obicno majka) koja 8 godina provede van rada

Meni puno jer sam se godinama pripremala za ovaj posao koji radim i zato jer moja osobna odsutnost s posla bi dovela do toga da taj moj posao nestane ( odnosno propadne) .Kod mene definitivno ne dolazi u obzir izostati s posla 8 godina jer tog posla ne bi onda bilo - a za svaki sličan ne bih imala kompetence.

prvo sam morala čekat da me prođe poznati bijes, jad i očaj da nešto suvislo napišem. i užasno je teško cijelu problematiku generalizirati jer se i mi na dopustu i srv-u razlikujemo ko nebo i zemlja, al ajde da probam ostat samo pri našem slučaju pa možda na kraju kad se još netko javi uspiješ napraviti pametan sažetak.

- da li je dopust i/ili SRV izbor, ono stvarni izbor obitelji ?
nije. mada po meni apsolutno mora postojati kao mogućnost. da postoje adekvatne terapije, ustanove, patronaža i sl. mnoge majke ne bi bile prisiljene uzimati ni jedno ni drugo. dokle god je npr. habilitacija kod cerebralnih poremećaja svaljena isključivo na roditelje, a jest, jer u bolnici možeš dobiti samo obuku za radit doma, dopust je jedina mogućnost ako želiš svoje dijete dignut na noge ili ga motorički dovesti do njegovog maksimuma.
dalje, SVR je također izbor, ali ako nemaš besplatnu logistiku (bake i rodbinu), a nemaš financijska sredstava za fizičku pomoć tada ostaje jedina mogućnost.
osim toga, svi znamo da su škole za djecu s pp poslije podne isključivo čuvaonice, a ako dijete ide u redovnu školu tko će popodne biti s njim?
u našem slučaju recimo i da sam se odlučila raditi puno radno vrijeme i ostaviti s. u školi cijeli dan to bi bilo u potpunosti neizvedivo iz sasvim praktičnog razloga - ona u školi može biti od pola osam do 16.30. moje puno radno vrijeme je od 8.30 do 16.30. i šta ćemo sad? s time da je škola, jedina u koju ona može ići u idealnim uvjetima udaljena od našeg stana 35-40 minuta vožnje. dakle ja ne bi mogla doći po nju prije 17.45 (odnosno kasnije, jer je u to doba špica i nije idealno vrijeme za vožnju). škola nema organiziran prijevoz djece, jer nema novaca. a i da ima, šta ako ona dođe iz škole prije nego ja s posla?????
osim toga u mojoj firmi je normalno ostati i sat, dva, tri duže na poslu (s tim da se prekovremeni ne plaćaju), gdje je dotle moje dijete?
zato sam prisiljena raditi skraćeno, i zbog organizacije ustanove i zbog vlastite firme.

- da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na trziste rada ? (ili stimulirati ovisnost o naknadama drzave)
tu nisam pametna. iskreno, mišljenja sam da je ovaj zakon koji je na snazi idealan. zbog naše sigurnosti i sigurnosti naše djece. ja ne znam da li ću sutra zbog s. moći ići na posao ili ne i tako će to biti godinama. da radim puno radno vrijeme i da me zakon ne štiti od otkaza, već bi davno dobila čestitku iz firme, hvala i do viđenja.

- koliko vam znaci raditi ?
raditi mi pak znači puno. mada nemam mogućnost napredovanja, plaća mi ne raste, svi me gledaju ko prvo smetalo....al to sam prebolila. prve dvije godine kad sam se vratila na posao nisam radila ništa. al se nisam dala. znači mi i financijski jer bi bez moje plaće teško zatvarali konstrukciju, a još više psihički. jedino mjesto gdje dolazim u doticaj s "normalnim" svijetom je posao. posao me tjera da učim, da mi mozak radi, da se počešljam, našminkam i izađem iz stana. da ga nemam, sad bi već vjerojatno bila u vrapču, budući da imam iskustvo trogodišnjeg boravka doma.

- koliko niske naknade utjecu ne samo na trenutni standard vec i na buducnost ovih obitelji i djece s težim smetnjama (mirovine, obiteljske mirovine nase djece koja nece imati radnu sposobnost (sto je razlicito od poslovne)
mislim da tu odgovor svi znamo. nama je na vratu to da s. osiguramo za cijeli život kada nas ne bude. kako ćemo to izvesti nije mi ni na kraj pameti i o tome ne razmišljam da ne bi završila u naprijed navedenoj ustanovi.

- kako ce se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba ( obicno majka) koja 8 godina provede van rada
nikako. to da se ne može koristiti srv do 8. godine je mrtva diskriminacija i nedopustivo je. djeca s pp MORAJU ići u vrtić, šta da majke rade za to vrijeme? štrikaju?

a što se tiče "odgovornijih" i "bolje plaćenih" poslova - s obzirom na napredak tehnike, internet, mail i ostalo, naravno da bi mogli raditi i te poslove, ali mislim da su predrasude preprepre ogromne i da će se se to teško dogoditi u skoroj budućnosti.

što se tiče troškova, mi imamo "sreće" da je s. fizički zdravo dijete pa oni nisu preoogromni, ali ih naravno ima. to ću sračunat kasnije.

irena i ja smo pisale paralelno, tek sam sad pročitala i vidim da smo napisale skoro pa isto

alexandra
No , kako je i alex napisala iz svoje pozicije ,ja iz svoje ( em ti pozicija ) - al ima i gorih stoga bi stvarno bi bilo dobro da svatko napiše iz svoje - možda dodjemo do nekih "sažetaka".
Možete si misliti da ako mi ne preciziramo kaj nas boli i kakve prijedloge imamo - kako će to precizirati oni koji predlažu Zakon , a tek oni koji za dobre pare dižu ruku desnicu u saborskim klupama ...

Kak ste vi to lijepo sročile. Ima stofa. I otprilike je ono sto i ja mislim, ali ste dale nekoliko dobrih hintova (kojih se mozda ne bis sama sjetila - sigurno ne bih).

a drugi ?

I kad sam mislila na ''bolje'' plaćeno - ispada da je to vec nesto oko prosjeka Nisam ni mislila na nekaj stvarno puno boljeg.

aha. ja sam optimistično mislila da misliš na rukovodeća i takva važna mjesta. :
mislim da možete slobodno drvit po tome da NE MOŽEMO raditi puno radno vrijeme, jer je takva organizacija ustanova i poslova, a smanjivat naknade bi značilo diskriminaciju i mogućnost poslodavcima da nam i oni smanjuju plaće, jer smo ionako prekobrojni.

eh, sada nam se malkice duplaju teme - tak je to kada pišeš po forumu s pivom u ruci i finalom LIge na TV-u

P.S. Nadice, sto ti je ovo sa udrugama, nisam ubrala na sto tocno mislis ....

ne kužim ni ja što mene pitaš , smatram da se sve roditeljske udruge trebaju ujediniti
troškovi moje obitelji su ogromni pogotovo ako želimo Denisu pružiti ono što njemu odgovara.
Pa tako:
stolica za kadu - 1000,00kn (polovna)
stolica za sjedenje kod kuće - 22 000,00 kn - donacija
kolica (jedina koja mu odgovaraju) - 23 000 kn
ortoze za noge - 700€
stajalica - 1200 €
radna terapija - 1000 kn mjesečno
materijali za radnu terapiju - ogromni, nemam pojma
skalamobil - 39 000 kn - donacija
privatni pregledi - nebrojeni iznosi
troškovi prijevoza - ili gradska vožnja gdje nam auto guta ili otvorena cesta
botoxi - svaki put (osim zadnjeg) - 700 €
naočale - 1000 kn (sada nam raste dioptrija, pa će biti i skuplje)

Izgubljeni živci, psihički napori moje obitelji, boravci po bolnicama, natezanje s liječnicima i "stručnjacima", komisije, pretrage za komisije - neprocjenjivo

Ne znam, moje je iskustvo da se za 4 sata da stvarno puno napraviti, i da smo mi mozda i jeftina radna snaga poslodavcima. S druge strane na tu nasu polovicu, kolika god bila, idu svi normalni doprinosi na i iz + porezprirez .....

Ponavljam gradivo i glasno pisem (razmisljam) - ako mame/tate budu prisiljene zbog eventualnog limitiranja naknada ici raditi puno radno vrijeme, postaju divljac za odstrel. A mogli bi bit prisiljeni.

daj mi elaboriraj, kak mislis

a smanjivat naknade bi značilo diskriminaciju i mogućnost poslodavcima da nam i oni smanjuju plaće

Nadica: ma neko je nesto napisal (pa ja krivo shvatila da si ti nesto o tome pisala) tipa udruge=poduzeca , pa sam krivo skontala

No, argumentacije radi - pitanja za raspravu-
- da li je dopust i/ili SRV izbor, ono stvarni izbor obitelji ?
- da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na trziste rada ? (ili stimulirati ovisnost o naknadama drzave)
- koliko vam znaci raditi ?
- koliko niske naknade utjecu ne samo na trenutni standard vec i na buducnost ovih obitelji i djece s težim smetnjama (mirovine, obiteljske mirovine nase djece koja nece imati radnu sposobnost (sto je razlicito od poslovne)
- kako ce se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba ( obicno majka) koja 8 godina provede van rada

- nama je srv nuznost i ne mozemo zamisliti kako bismo zivjeli drugacije. ne samo sto on zaista nije u stanju izdrzati duze od ta 4 1/2 sata u vrticu, vec sto ne znam kada bismo stigli odraditi defektologa i logopeda koje imamo dva puta tjedno, odmah nakon vrtica jer je u popodnevnim satima s njim vrlo tesko, gotovo nemoguce raditi. a iskreno, pokusavam zamisliti i svoj dan - dolazim doma nakon posla i vrtica oko 5 i onda s njim jos idem na neku od terapija
o tome kako logopede, defektologe i psihologa placamo sami, necu ni pisati.
o tome kako s djetetom svaki dan radimo doma, a ne znam kada bih jos i to da radim puno radno vrijeme - takodjer necu pisati.
mi smo se spasili, doslovno, otkada sam pocela koristiti srv. spasili smo se svi, kao obitelj.

- stimulirati ostajanje / ulazak roditelja na trziste rada moze se jedino uz punu potporu drzave u smislu sustava koje djetetu s pp-om jamci osiguravanje svih njegovih posebnih potreba - toga kod nas nema. nema te stimulacije koja bi rodtelja ubacila na trziste rada, a koja nije u uzrocno posljedicnoj vezi s kompletnim i adekvatnim zbrinjavanjem djeteta. dakle, prvo nam drzava treba osigurati ovo potonje, a onda tek mozemo razmisljati o trzistu rada.

- puno mi znaci raditi i voljela bih da mogu drugacije. ali ne mogu i trenutno mi je najvaznije izvuci maksimum iz svog djeteta, posao je, kao i svima vama, sporedna stvar u odnosu na dijete.

- koliko god smo svi subjektivni i svakome je njegova muka najteza, stvarno smatram kako se neke kategorije naprosto ne smije dirati, jer su same po sebi marginalizirane i ovisne o pomoci obitelji, sustava i drustva. rijec je, dakako, o osobama s posebnim potrebama. ne postoji naknada, pomoc, niti briga o njima koja moze biti "prevelika" ili "pretjerana" - pomoci, brige i novca nikada dosta. ne znam kako to ljudima nije jasno. kamo srece kada bi djeca s pp-om odrastala iskljucivo u onim malobrojnim hrvatskim obiteljima koje plivaju u lovi
ne treba puno pameti da se usporedi prosjecna hrvatska placa s prosjecnoim troskovima zivota prosjecne hrvatske obitelji i da se nakon toga svatko normalan zapita od cega i kako ti ljudi uopce zive. a sada takvoj obitelji dodajte dijete jos s pp-om (da ne kazem dvoje, ili vise djece)
logoped - 540 kn mjesecno
defektolog - 600 kn mjececno
psiholog - oko 400 kn mjesecno.
svaki eeg i pregled neuropedijatra radimo privatno svakih 6 mjeseci, kao sto smo privatno radili i MRM, a cifre su ogromne (broje se u tisucama). i samo neka netko ne kaze kako se mozemo koristiti sustavom jer cu isplaiti na zivce momentalno, iako - da, mozemo se koristiti sustavom
i reci cu samo kako nam je od njegovog 8. mjeseca zivota jednom tjedno dolazila fizioterapeutkinja u kucu, sve do negdje njegovih 15 mjeseci, a nakon toga radna terapeutkinja, sve do njegove 2,5 godine otprilike.

moze ih biti sram - ne uzimaju oni nama, uzimaju nasoj djeci - dakle djeci i jos k tome onoj s pp-om. zaista smatram da je rijec o kategorijama koje bi trebale biti nedodirljive.

Ljuti me ovo sve - ali tko nas uopće pita!
Ako pita evo u kratko:

a) troškovi
1. svakako, svakako naglasiti da se sve rehabilitacijske mogućnosti izvan Zgb-a - ČISTA NULA, ZERO, NIŠTA - i da želi li se nešto kvalitetno - plati ....mi još dodatno plaćamo troškove vožnje (iako ih i vi imate unutar Zgb-a s jednog kraja na drugi) do Zgba, ako se ostaje duže osiguravanje hrane, o vremenu koje se troši da ni ne govorim
-ZNAČI - NE MOŽEŠ NAM MIJENJATI POVLASTICE, AKO NISI OMOGUĆIO OSNOVNE REHABILITACIJSKE MOGUĆNOSTI
- mi ovdje nemamo ni fizioterapiju, ni defektologe, ni psihologe, ajde nešto je s logopedima krenulo
- u privatnom aranžmanu se može nešto organizirati što se plaća (Šnita je stavila troškove + npr. troškovi terapijskog jahanja oko 500 kn mjesečno te bazena ako idemo dvoje oko 500 kn mjesečno), ali to u višim razredima osnovne škole postaje totalno bzvz, a vremenski da ne govorim - ne stiže se ništa
- mi smo prestali pohađati terapije skoro ikakove , ali kad se sve intenzivno odvijalo . mjesečni bi troškovi bili od 2000-3000 kn
-sad u višim razredima osnovne škole plaćamo osob. asistenticu 1700 (TO SVAKAKO NAGLASITI - DA PROBLEM OSOBNOG ASISTENTA IZVANE ZGB-A NIJE RIJEŠEN + tetu za čuvanje 1200 kn - to je svakomjesečni trošak + bazeni 250-500 kn - okruglo 3500 kn
- cipele otopedske ako ne upadne u ono svakih 7 mjeseci - svakih 4 mjeseca 700 kn
-rehabilitacija jednom godišnje 7000 kn....
- nenadani troškovi tipa hitnog MR...

2. ne bi bilo loše Jadrančicu za ruku - pa nek provede jedno par dana u koži naše djece ili našoj (najlakše se slikat jednom godišnje s djecom i piđamicama u GB i onda cijele godine i zaboraviti da GB uopće postoji)- čisto za njenu informaciju kako nam hiperaktivan dan izgleda - i da se shvati da ustvari ovo nije POVLASTICA već hebena POTREBA....nitko ne bi želio biti u toj situaciji - ali kad već jesmo, a u većini područja prepušteni smo sami sebi - omogući nam dostojanstveni život....
Hvala bogu na pola radnog vremena - jer odem doma skuhati i pripremit se ostale popodnevne aktivnosti - ojoš uvijek sudjelujem u njenim pisanjima zadaće i učenjima - nemamo produženi stručni postupak u školi...
Šetnja svakodnevna je uobičajena - fizički to postaje vrlo zahtjevno kako je veća....živimo na trećem katu i malo je bed ako ideš barem pet puta dnevno gore dolje po stepenicama ...

3. fizička iscrpljenost roditelja koji su godinama u rehabilitaciji svoje djece je prestrašna - tko te pita IMAŠ LI KOME OSTAVIT SVOJE DIJETE kad ti imaš nekakvih poteškoća - za nas se smatra da smo uvijek dostupni svojoj djeci....a doista i trebamo biti...
O budućem mirovinskom statusu da ne i govorim - GODINAMA nas država zakida za taj drugi dio mirovinskih doprinosa , a sad se na mala vrata nastoji zataškati propust, a i još dodatno skresati...
NO, znam da nikome ne cvjetaju ruže po pitanju recesijskih mjera, ali ljuti me da se uvijek na ovakvim skupinama ide radit čistka...

4. svako razdoblje donosi svoje - ako želimo početni dobar start - turbo rehabilitacija je nasušna potreba....u prvom periodu ogromni se novci troše na putovanja u Zgb i omogućavanja djetetu dobrog starta - to podrazumijeva i hrpu pregleda po privatnim ordinacijama gdje troškovi pregleda idu u nebo...

B) razlozi korištenja SRV-a

U prvom peridodu L. rehabilitacije koristila sma dopust do njene 5. godine JER JE NITKO NIJE HTIO UPISAT U VRTIĆ...bila sam joj fizioterapeut, defektolog, logoped, mama (i tata povremeno ) , partner u igri...
Znači 24 sata dnevno - U SVIM NJENIM POTREBAMA FIZIČKIM I PSIHIČKIM ....
...to je vrijedilo čini mi se 2000 (sad je valjda 2500 kn) kn + L. invadlidnina 1000 kn....znači 3000 kn...
...izračunajte koliko dobivaju rehabilitatori za 1 h njihovog posla , kolike su tarife intelektualnih usluga ...ili koliko država izdvaja za dijete kada je ono smješteno u instituciju - to je daleko IZNAD onoga što dobiva roditelj...a u instituacijama je nekoliko osoba - nije jedna 24 h na dan...

U kasnijem periodu SRV je važan jer većina djece smještena u redovne vrtiće je na 4h - ne znam zašto se to još uvijek nije promijenilo ....valjda zato što se nigdje nema adekvatna skrb....pa je 4 sata ostala valjda propisana norma...
I zbog famozne invalidnine koja se raspolavlja ako dijete koristi usluge institucije više od 4 sata....a ZANEMARUJE se propisanost zadovoljavanja SVIH djetetovih potreba (znači 4 sata + sve rehabilitatorske potrebe, hrana, smještaj, prevoz)....

U još kasnijoj dobi izutetno važan zbog organizacije škole i učenja....

Dakle moj SRV je potreba u smislu ORGANIZIRANJA i ZADOVOLJAVANJA djetetovih potreba.
O karijeri, napredovanju, mogućnostima na tržištu rada - jednostavno ne razmišljam...A nekad jesam...Ali te život izpretumba za 360 stupnjeva , pa se te karijerističke stvari spreme u neku najzadnju ladicu....Ionako su fizički nemoguće...

c)koliko niske naknade utjecu ne samo na trenutni standard vec i na buducnost ovih obitelji i djece s težim smetnjama (mirovine, obiteljske mirovine nase djece koja nece imati radnu sposobnost

Budućnost naše djece je nevidljiva....
Gledam odrasle koje imaju manje poteškoće fizičke od L. - NITKO ne radi...Najveći domet je nakon završene škole, oduzimanje radne sposobnosti da se i dalje mogu koristiti prava iz soc. skrbi....Ljudi žive od skupljanja i prodavanja boca...
Nitko im ne osmišljava život, nikakvih aktivnosti, tu kod nas NEMA dnevnim boravaka, radionica, korisnih radova....
Jedno veliko NIŠTA....
Pitam se uopće, ponekad, čemu će služit L. škola? Samo ponekad, doduše... jer znam , iz cjeloživotnog iskustva, da se sve odvija zbog nečega....Pa će valjda ta znanja koja sada stiče ( i socijalna i intelektualna) ipak služiti nečemu....

Iz svega trnutnog, vjerujem da ćemo živjeti zajedno....da će i fizički i financijski ovistit o nama....prilično dugo...
Itekako će utjecat - trebali bi postojati nekavi STALNI prihodi (tipa invalidnine) bez obzira na školski status, institucijski status, radni status....To je barem NEKAKVA financijska sigurnost budućnosti...
Neću ni razmišljat šta bi bilo kad bi oboje dobili otkaz, da nam firme propadnu...a stanje je klimavo svagdje...

mson napisa

koliko god smo svi subjektivni i svakome je njegova muka najteza, stvarno smatram kako se neke kategorije naprosto ne smije dirati, jer su same po sebi marginalizirane i ovisne o pomoci obitelji, sustava i drustva. rijec je, dakako, o osobama s posebnim potrebama. ne postoji naknada, pomoc, niti briga o njima koja moze biti "prevelika" ili "pretjerana" - pomoci, brige i novca nikada dosta.

Tu bi sva priča trebala završit!

1. da li je dopust ili srv izbor ili moraš?
U mojoj situaciji je dopust bio pod moraš, i stvarno smo sretni da postoji ta opcija, jer dvoje djece s cerebralnom paralizom treba navažat na razne terapije, od kojih niti jednu nismo imali doma osim privatno plaćenog fizioterapeuta. U niti jedan vrtić ih nisu htjeli primiti, tako da srv nije dolazio u obzir dok ne krenu u školu.
Od kad su krenuli u školu ja sam na srv-u, za sada funkcionira ali je dosta nategnuto jer su u školi uglavnom kraće nego što sam ja na poslu. Popodne rehabilitacije i pregledi tako da puno radno vrijeme nebi bilo niti moguće. U našoj firmi je vrlo često ostajanje prekovremeno (bez naknade) tako da kada bi radila puno radno vrijeme nebi bila doma prije 18:30 ili 19:00 sati).
2. da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na tržište rada?
Ne znam što bi na to rekla, izuzetno mi je važno da ostanem na "tržištu rada" ali baš ne vjerujem da je to moguće jer mi je ipak važnija dobrobit i rehabilitacija moje djece, tu sam malo rastrgana, a ne vidim da će se nešto promijeniti na bolje.
3. Koliko vam znači raditi?
Puno. Kao što Alex kaže, svako jutro se moram srediti za posao, komuniciram s ljudima koji ne spominju bolesti, rehabilitacije, cijene vježbi i sl. Poslovni problemi meni zvuče kao pjesma . Psihički se osjećam bolje jer više nisam samo rehabilitator djeci nego se krećem u jednom širokom krugu ljudi.
4. Koliko niske naknade utječu na trenutni standard i na budućnost obitelji djece s težim smetnjama?
Jako, svaka rehabilitacija nam ovisi o tome koliko ju možemo dugo plaćati. Jedino što dobivamo preko uputnice je fizioterapeut 3xtjedno, što je malo, znači dodatno treba platiti još dva dana, pa onda logoped, plivanje, pregledi i ortoze, dodatne ortopedske cipele i hrpa toga. Onoliko koliko možemo platiti toliko rehabilitacije dečki dobivaju, jer nama se sve dupla tako da su cifre prestrašne.
5. kako će se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba koja 8 godina provede van rada?
Skoro nikako. Mora postojati veliki senzibilitet u firmi da se pronađe radno mjesto koje se može prilagoditi radu na 4 sata, ili radno mjesto za nekoga tko 8 godina nije radio i vraća se na puno radno vrijeme. Ja se recimo nisam mogla vratiti na radno mjesto s kojeg sam otišla na porodiljni, prvo radi opsega posla koji nije imao određeno radno vrijeme nego se radilo dok se sve ne završi, a drugo, radi toga što sam jednostavno "popustila" u mnogim skilovima kojima sam baratala. I to radno mjesto se ne može prilagoditi na 4 sata dnevno nikako. Firma mi je izašla u susret i sada radim nešto što se može raditi i od doma ako ne odradim do kraja na poslu tako da sam zadovoljna s tim. Sa plaćom nisam zadovoljna, nije se promijenila od one s kojom sam otišla na porodiljni, ali ne želim sada kvocati jer sam sretna što radim. U ovoj situaciji ne dolazi u obzir da radim puno radno vrijeme jer stvarno ne znam tko bi obavio silne rehabilitacije preko dana.
5. Imaju li roditelji na srv pravo raditi na odgovornijim i bolje plaćenim poslovima?
Mislim da ne, to ne znači da oni to ne mogu ali mislim da nitko nije spreman niti pružiti nam priliku.
Koliko je samo priča uglavnom majki koje potepavaju po firmama jer ne znaju kud bi ih stavili na 4 sata.

Mjesečni troškovi su veliki, sve u duplo zbog dvoje djece, svaki mjesec platimo koliko možemo rehabilitacija tako da neke otpadnu ovisno o mogućnostima, a sve ono što bi im trebalo ne možemo im priuštiti, na žalost.

stolica za kod kuće /jelo, učenje - 2 x 2700,00 kn
kolica - 35.000,00 kn (na doznaku smo dobili 8.500,kn)
ortoze za noge - 2 x 700 Eura
ortopedske cipelice - svaka 2 mj 2 x 750,00 kn (od toga 1 x u 8.mj. cipelice na doznaku)
logoped - 1280 kn mjesečno
privatni pregledi - 4 x godišnje po otprilike 100 Eura x 2
troškovi prijevoza (kuća-škola-kuća, kuća-terapija-terapija)
naočale - oko 1000 kn x 2 godišnje
stajalica - dobili na poklon

Eto, to je to što sam se sada sjetila.

još sam ostala dužna troškove. kao što sam rekla, ona je sada fizički zdravo dijete pa su se isti drastično smanjili nakon završetka vježbanja motorike.

do njene 2,5 godine (prohodavanje) smo u rehabilitaciju uložili cca 17.000 eura

trenutno mjesečno ide:
defektolog (2xtjedno) 2400 kn
dodaci prehrani (koji dokazano pomažu stanju, ali ne mogu ići na recept) 600 -700 kn
plivanje 100 kn

pretrage koje obavljamo privatno (pretežno eeg): godišnje do 5.000 kn

troškove za terapijskog psa ne računam uopće, jer je to kao luksuz

od nekih terapija koje također dokazano pomažu, ali ne liječe (kao što je npr. tomatis) smo svjesno odustali jer ih ne bi mogli kvalitetno odraditi ni financijski ni vremenski.

I ja sam ostala dužna odgovora za troškove ...

alexandra je napisao/la:..
što se tiče troškova, mi imamo "sreće" da je s. fizički zdravo dijete pa oni nisu preoogromni, ali ih naravno ima. to ću sračunat kasnije.

U odnosu na neke od vas naši "extra" troškovi koje Jan "generira" su zapravo zanemarivi.
U prve tri godine smo plaćali: fizikalna terapija ,defektolog,pretrage. Imali smo sreće pa je Jan upao u vrtić ( ali na 4sata i to ne u najbliži) - tada smo živjeli u Čulincu a vrtić je na Prisavlju. ( Nerijetko smo se vozili tu relaciju 4xdnevno).I sada je u školi do iza ručka tako da ga mm kupi oko 13 sati.Asistenta nam za sada plaća Grad. Kako će biti nagodinu .Ako ne bude love u Gradu ( a kako stvari stoje s npr. Holdingom, bojim se da ne bude) plaćati ćemo sami.
Sada plaćamo logopeda 1do2 xtjedno po bar 2 sata ( ovisno koliko logopedica može odvojiti vremena). Godinu prije škole smo plaćali logopeda 2xtjedno po 2sata kroz cijelu godinu .Puno toga ( u defektološkom smislu) odradjujemo sami.
suzaks je dobro napisala
ZNAČI - NE MOŽEŠ NAM MIJENJATI POVLASTICE, AKO NISI OMOGUĆIO OSNOVNE REHABILITACIJSKE MOGUĆNOSTI
Zapravo , što mi je najjadnije i najtužnije - svi bi mi bili za Državu puno bolji gradjani da smo se odrekli svoje djece , ostavili ih potpuno " na brizi" toj istoj maćehi Državi i zaboravili da postoje. ( Ovo mi je bilo jako teško i tužno napisati ) .
Ovako samo kompliciramo državnoj administraciji , ( mada smo zasigurno jeftinije i bolje rješenje) ,- naša nastojanja da omogućimo našoj posebnoj djeci dostojanstven život i dajemo sebe do krajnjih granica da ih učinimo što manje ovisnima (koliko se da) o toj istoj Državi zapravo je u našim uvjetima prava hereza. U Državi u kojoj se stimulira ovisnost o istoj ( jer tako se stvara glasačka mašinerija ovisnih) oni koji svoj maksimum ulažu u postizanje što je veće moguće neovisnosti trebaju završiti na lomači - bar.
Oprostite što sam off topic .Danas sam ( unatoč sunčanom danu) totalno down.

Puno ste napisale i mojih iskustava ima u svakom postu po malo. Pokusat cu sazeti sto nam je razlicito. Zbog prelose situacije na splitskoj fizijatriji i nikakve podrske od strane sustava mi smo od drzave iskoristili jedino pedijatra i neuropedijatra, sve ostalo smo placali. Ako racunam 6 godina intenzivne rehabilitacije, to vam dodje negdje oko 150000kn. Necu uopce racunati da u to vrijeme nisam radila i novce koje sam u tom vremenu izgubila. Razlika u naknadi od drzave svih sedam godina je 5000kn mjesecno pa vi racunajte. Zadnje tri godine nam polovina ne naplacuje, s tim da u onu veliku cifru nije usao defektolog kojeg smo imali punih sedam godina i to nam polovina nikad nije naplatio. To bi isto bilo nekih 20000kn u sve te godine, a doma smo sve sami radili. Zadnje cetiri godine imamo i homeopaticu i to je nekih 30000kn godisnje plus 15000kn raznih dodataka prehrani koje donesem mimo lijekova koje dobijemo od hilery. Zadnju godinu imamo defektologa 800kn mjesecno (znaci negdje 9000kn za cijelu godinu).

Sto se tice posla, radim u firmi cija je sredisnjica u zagrebu. Pozicije i poslovi u splitu su uglavnom za radnike sa sss. Pri povratku na posao su me strpali na radno mjesto koje je za sss, tako da mi je posao uzasno dosadan. Tamo idem zato sto nam novci trebaju, zato sto ne zelim financije prebaciti na muza potpuno. Sto sr mene tice, ljepse bi mi bilo doma, ali ne dam gusta. Nije da se nisam borila, zalila, ali sve sto sam postigla je da nitko na mene ne racuna ozbiljno. Meni je u tom postupku receno da sto ja miskim graditi karijeru na cetiri sata. Radno mjesto koje sam dobila je zapravo kazna jer ne zelim ostaviti martu na brigu nekoj teti cuvalici i losim defektolozima koje imam na izboru u splitu.
Okolina u kojoj radim je destmulirajuca. U tom su uredu sve neki otpadnici koje firma nije uspjela otpustiti. I ja skupa s njima. No, rekoh, ne dam gusta.

U kalkulaciju nisam uracunala stan koji smo kupili u splitu jer nam martu u trogiru nisu bas docekali rasirenih ruku, a mi nismo htjeli pristati na daj sta das, nego smo trazili osobu koja ce martu gurati do njenog maksimuma. U trogiru smo ostavili kucu, a u splitu kupili stan. Dobro, mogli smo u podstanare, ali ne znam bas tko bi nas primio s malim djeteton i psom.
Mjesecni trosak za benzin i odrzavanje jednog auta ne racunam iako marta stvarno ne moze ici skolskim prijevozom. Psa isto ne pisem. To je, kako veli alex, luksuz.
Ne bih htjela zvucati razocarano jer sam svjesna toga da mnogi ljudi kod nas sebi ne mogu priustiti sve sto smo mi priustili marti. Ja sam uza sve zapravo zahvalna da je kreso uspio odrzati posao koji nam donosi financijsku stabilnost i mogucnost izbora nacina i mjesta lijecenja. To u hrvatskoj sebi moze priustiti jako mali broj ljudi. Nisam racunala ni to da smo u tih devet godina odlazaka u zagreb i cetiri u london uvijek odsjedali kod prijatelja (alex, na ovom mjestu ti moram poslati ) pa je time trosak putovanja bio znatno manji nego sto bi to inace bilo. Tesko je sve staviti u brojke, ali to je sve skupa jedna povelika cifra.
Izgubljene ambicije, ugasli snovi se ne racunaju. Ja sam svoju karijeru sasvim drugacije zamisljala.

U kalkulaciju nisam uracunala stan koji smo kupili u splitu jer nam martu u trogiru nisu bas docekali rasirenih ruku, a mi nismo htjeli pristati na daj sta das, nego smo trazili osobu koja ce martu gurati do njenog maksimuma. U trogiru smo ostavili kucu, a u splitu kupili stan. Dobro, mogli smo u podstanare, ali ne znam bas tko bi nas primio s malim djeteton i psom.
Mjesecni trosak za benzin i odrzavanje jednog auta ne racunam iako marta stvarno ne moze ici skolskim prijevozom. Psa isto ne pisem. To je, kako veli alex, luksuz.
Ne bih htjela zvucati razocarano jer sam svjesna toga da mnogi ljudi kod nas sebi ne mogu priustiti sve sto smo mi priustili marti. Ja sam uza sve zapravo zahvalna da je kreso uspio odrzati posao koji nam donosi financijsku stabilnost i mogucnost izbora nacina i mjesta lijecenja. To u hrvatskoj sebi moze priustiti jako mali broj ljudi. Nisam racunala ni to da smo u tih devet godina odlazaka u zagreb i cetiri u london uvijek odsjedali kod prijatelja (alex, na ovom mjestu ti moram poslati ) pa je time trosak putovanja bio znatno manji nego sto bi to inace bilo. Tesko je sve staviti u brojke, ali to je sve skupa jedna povelika cifra.
Izgubljene ambicije, ugasli snovi se ne racunaju. Ja sam svoju karijeru sasvim drugacije zamisljala.

Izgubljene ambicije, ugasli snovi se ne racunaju. Ja sam svoju karijeru sasvim drugacije zamisljala.

Uskladjivanje obiteljskog i poslovnog je i tema strategija,konvencija.... kako naših, tako svjetskih koje smo kao drzava ratificirali.
Da, i vjerojatno nam uz svu podršku nebi moglo biti onako kako smo je zamišljali, ali bi moglo biti daleko bolje. I mi bismo mogli dati daleko više. No....

Meni je oduvijek strasno puno znacilo raditi. Ono sto je vec napisano, odmaknuti se dio dana iz kucne situacije, osjecati se korisnom i sposobnom u tom dijelu zivota, koristiti stecena i sticati nova znanja i vjestine.
Kad se stvar svela na ''ici posao za placu'' kao jedini razlog, a kad mi je to obiteljska situacija dopustila (djeca porasla ..... ) promijenila sam posao. Do tada nisam imala izbora.

Najapsurdnije je da u situaciji u kojoj se promice zivot u obitelji, podrska obiteljima, deinstitucionalizacija, prevencija institucionalizaccije i slicni pojmovi, nitko niti jednoj od nas nebi ''zamjerio'' smjestaj djeteta u instituciju. I tako sam i sama, pa ono sto cujem od drugih roditelja, puno puta cula savjete tipa, ''vi imate pravo na svoj zivot, rodite si drugo, smjestite ga... do onog da posaljem mladjeg sina u internat (ma sto to znacilo) kad sam vec toliko nerazumna da nisam smjestila starijeg u instituciju. U ozracju podrske obiteljima, te obitelji dobivaju mizernu naknadu za dopust, jos mizerniju za roditelja njegovatelja, navjesta se kresanje naknada za SRV, nezaposleni ne dobiju nista itd..... Stvarno se stvaraju uvjeti za deinstitucionalizaciju i prevenira se svasta...

I sto Irena napisa : ''Zapravo , što mi je najjadnije i najtužnije - svi bi mi bili za Državu puno bolji gradjani da smo se odrekli svoje djece , ostavili ih potpuno " na brizi" toj istoj maćehi Državi i zaboravili da postoje.'' Pa se bar imaju gdje i s kim slikati.
Sto su stvarno ucinili da ta djeca ne budu tamo, da obitelji budu zaista podrzane (ne mislim tu na financijska sredstva u obliku naknada), vec na usluge i to kvalitetne i adekvatne. Vjerujem da se roditelji osjecaju sami, jako sami, i bez izbora, pa onda trpimo, pa jos vise trpimo, pa jos malo vise .......

Ja sam pronasla svoj nacin i ne osjecam se sama, i ne mislim da nemamo pravo .... ja sam sada samo svjesnija koliko je tesko, uzasno tesko, neke stvari promijeniti, no ne mislim da od toga treba odustati. I vjerujem da cemo jednog dana (istina ne znam kad, ali mozda i prije no sto ja ''mislim'') biti ''Svedska''. Mada ne vjerujem da je i tamo idealno, jer idealno ne postoji. Ali je puno, puno bolje ...

Sad sam otisla u digresiju...

Ja sam malo vise in sada 10,11 godina. I. ima 20. Za to vrijeme desili su se pozitivni pomaci, ali i oni koji unazadjuju uvjete. Jos uvijek se pletu nadleznosti vise Ministarstava, uprava, ova kategorija se nabacuje i prebacuje iz nadleznosti, formiraju se i rasformiravaju komisije, tijela vjestacenja, pisu strategije koje se ne izvrsavaju... a djeca rastu. Stalno smo u grcu hoce li ili nece biti necega, kad ce nas izbaciti s fizia, koji smo na listi cekanja, hoce li dijete moci/ili nece moci ovdje ili ondje, nema strucnjaka, nema zaposljavanja, u situacijama gdje se nesto kvalitetnije radi standardi kazu da je previse strucnjaka na premalo korisnika, bebu od 4 mjeseca sa rizicnom pricom fizijatar narucuje za 3 njeseca, jer nema mjesta, ......... ma sve znamo.......

Oni koji mogu, ako imaju gdje, odrade potrebe privatno, to treba platiti naravno ..... Inflacija humanitarki za pojedinacne potrebe, no super je jos ako su to ''kolica'' pa se donatori imaju s cim slikat, ali ako je to dugotrajna rehabilitacija s neizvjesnim ishodom, hmmmm sto s tim ...

Sve znamo, sve je poznato....

Pa ajmo sad i ovima koji nesto mogu, to skresati, zasto bi oni imali visi standard nego ovi drugi. Mozda bi i ovi koji sada ne mogu mozda mogli vidjeti da postoji nesto bolje, pa da se ne polakome .....
A radi se npr. o obicnoj logopedskoj terapiji.... Koliko logopeda u ovoj drzavi uopce zna raditi sa djecom tezih ostecenja? Koliko ih ima u ustanovama,institucijama ? Koliko ih ima, sto se kaze, na uputnicu ?

Ne znam da li sam ljuta ili jadna ili se punim adrenalinom, ili ......

A ljuta sam do neba, jer ce majka i dijete u mojoj udruzi od jeseni zivjeti od 2.000 kn (invalidnina + djecji doplatak) sto ce joj taman biti dosta za benzin svakodnevnog prijevoza do skole, i valjda malo rezija. Parking platiti ne moze. Na posao se ne moze vratiti jer je firma u medjuvremenu propala, a gdje da nadje posao sa svojih pedesetak i osam godina pauze.
Ljuta sam jer ce druga koja radi SRV, ima cetvero djece od cega je jedno sa CP-om, mozda (nadam se da nece) imati srezanu naknadu za SRV i jos teze zivjeti, a ni sad mi nije jasno kako zive.
Ljuta sam jer obitelj sa troje djece, od kojih je jedno sa većim, a dvoje sa malim teskocama, zive od djecjih doplataka i pola invalidnine, te malo naknade s burze ocu koji je ostao bez posla jos nekoliko mjeseci.
Ljuta sam sto ce neke majke biti prisiljene otici raditi puno radno vrijeme, da bi prezivjeli, kako ce to prihvatiti poslodavci i da li ce se za neko vrijeme naci na burzi ?!?! One koje imaju poslodavce koji ih nece otpustiti, nabacit ce si jos 4 sata posla vise, a za sve ostale obaveze koje se nece promijeniti ostat ce im 4 sata manje.
Ljuta sam jer se neki dan javila mama koja je za vrijeme rada koristila dopust i neko vrijeme SRV (pa je tata presao na SRV) i koja je prisiljena otici u prijevremenu mirovinu (ne znam detalje) i ostala sokirana izracunom mirovine - cistih cca 1.000,00 kn.
Znam ja da svi imamo takvih i slicnih i gorih iskustava i saznanja. Ovo je samo nekoliko iz moje blizine, i bliske proslosti.

A djeca su posebno zasticena kategorija, a obitelj ima pravo na ...........

Na tragu Alex - trasiramo put za ''Vrapce'' za mame , a djeci u institucije.

da, sve je točno što smo sve mi ovdje napisale - osjeća se gorčina kod nas s dužim stažom, i to opravdana gorčina
Ono što iz cijele priče trebamo izvući jeste -
država se neće boriti za nas, nego mi same putem udruga.
Nema nikoga osim nas samih da se pokrenemo i da donesemo promjene na bolje (jer država radi promjene na gore). - sad mi fali smajlić - revolucionarko

Ma, divno je kad povecani i sav angazman obitelji za nekoliko godina dovede dijete u stanje u kom mu taj povecani angazman vise nije potreban.
Kad to ostane stanje ''za uvijek'', onda je prilicno tesko izdrzati sve to na dugorocnoj bazi i strasno frustrira nemoc koja prevladava.

da, nažalost, 100% si u pravu.
I onda kada mene pitaju kako je biti mama djetetu s pp? Ja svog Denisa obožavam, on je meni sve na svijetu, i to nije pod upitnikom ... ali, što je sustav dignut na zadnje noge kada tražim ne ono što mom djetetu prirodno pripada, nego minimum - eee, taj dio je nepremostiv i težak kao kamen koji nas vuče dolje, i dolje (da ne velim down )

Interesantno je da su svoje misljenje iznijele samo mame odraslije djece, koje koriste SRV, imaju srecu imati posao.
Sto i kako razmisljaju roditelji mladje djece ..... ? Ili oni koji nemaju biti oboje zaposleni, ili one koje mozda traze posao, ili ......

Potpisujem svaku od vas. Lidija, tvoji me postovi uvijek bace s nogu. Da, i ja sam ljuta na ovu drzavu i na deklarativnu ravnopravnost koju nam nude na trzistu rada, na deklarativno pravo ns majcinstvo. Ljuta sam sto sve sto smo od drzave dobili je mjesec dana asistenta po rodbinskim vezama ravnatelja skole. Ljuta sam na sav jad na koji nailazim svaki put kad sretnem neku od mama iz istog kosa. Ljuta sam sto su mi uskratili pravo na rad sa strucnom spremom koju sam zaradila dok su ovi na vlasti zavrsavali partijske skole na nasim spalama. Ljuta sam kad vidim da moja firma sponzorira neku od popularnih akcija za djecu s pp, dok se prema s ojim djelatnicima odnosi kao pop koji sirotinji dijeli hranu iz caritasa.
Ali, ako provedem zivot zaleci i ljuteci se na sve, svojoj cu djeci uskratiti pravo na majcin osmjeh. Za martu sam vec dovoljno dana provela uplakana i ne zelim joj vise priustiti ni jedan dan bez mog osmjeha. Za emu jos imam vremena.
Sve skupa pomoglo mi je da se zaista skoncentriram na svoju djecu, muza, roditelje, osobe koje su mi zaidta vazne. Za bitke s institucijama nemam strpljenja ni zivaca iako osjecam da drugi biju bitku za me. Radim ono sto sam sigurna da znam i guram svjesna da mi zivot curi kao pjescani sat. Eto, otisla i ja u digresiju. Danas su se u splitu rastrubili nediji o asistentu. Bas su mi nasjeli, a marta je opet dosla sretna da je sve stigla u skoli. I kako ono bjese u Malom mistu: "Zivila grbaca radnoga naroda!"

Lidija je napisao/la:Interesantno je da su svoje misljenje iznijele samo mame odraslije djece, koje koriste SRV, imaju srecu imati posao.
Sto i kako razmisljaju roditelji mladje djece ..... ? Ili oni koji nemaju biti oboje zaposleni, ili one koje mozda traze posao, ili ......

Ma, za sada vjerojatno razmišljaju o tekućoj problematici - prvo se "bore" s onim prvim problemima - vježbati, kako , gdje,koliko, pretrage, bolnice,drugo mišljenje, mnogi se još bore s roditeljstvom samim ... no kako vrijeme ide nametnuti će se i ovi problemi - nazovimo ih "institucionalnim". U sadašnjoj situaciji restrikcija ( kojima su upravo "slabi" najviše izloženi), neće im biti lako - no ja vjerujem da će se, kao i svi, onda više interesirati, založiti...ako ne iz revolucionarnih razloga ( VIVA LA REVOLUTION - viknula bih i ja prije par godina ) onda zato da krče put vlastitoj djeci.A krčenje je put koji nikad ne završava - to mi "stare kuke" jako dobro znamo. I jedini je način da kad netko iskrči nešto za svoje dijete da je pri tome otvorio bar mali "prolazić" nadolazećima. Ali i na tima je da krče dalje ( već vidim da mi se "vjetar u ledja" lako može promijeniti u neku drvosječinu parolu npr timbeeeeer! ...)
No ja svakako vjerujem da će "novi"jednostavno pritisnuti situacijom morati razmišljati i o ovim dosadnim paragrafima, zakonima, pravilnicima ...
I nakon mog životnog iskustva niti nakon mog 10 godišnjeg s Janom ne mogu si niti zamisliti kako je roditeljima koje je spomenula Lidija...i kako je onima koji zaista jesu sami ... jer mnogi ne mogu na internet, ne mogu na GP ...