Mame i bebe forum

Ima li vas? Kako funkcionisete? Pomoc bivseg supruznika? Novi partner? Na vidiku?:)))
Ili sam jedina?:(((

samo sam ti dosla pruziti podrsku
ja sam donedavno bila samohrani roditelj djeteta s pp a u drugom mjesecu ove godine sam se udala
u meduvremenu sam i diplomirala (prosle godine) a moje dijete sad ima 7 godina..ugl sve se moze kad se hoce,premda je bilo tesko...
ako bilo sto trebas,samo pitaj..

evo mene, iako moj Vjeran nema toliko problema da ne bih mogla sama, a imam i pomoć mojih roditelja u svakom pogledu.
a bome i pomoć ovoga foruma

piši nam o svom djetetu, o sebi. puno znači podrška, čak i virtualna.

Heeej...Vec sam pomislila da nema nigdje nikoga ko bi bar donekle mogao da razumije moj "problem"...tj., nije to meni problem, ali je tesko, veoma tesko...bar meni...mozda nisam dovoljno jaka, mozda nemam pojma kako da se dobro organizujem...svasta nesto, ali mi nekad naidje period da nemam snage vise ni za borbu savjetrenjacama, ni za razmisljanje kako sutra, ma ni za sta...a opet se trgnem, pa vidim moju curu, pa shvatim da svaki sekund tuda i rada i napora vrijedi, samo jedan njen osmjeh je dovoljan da mi svijet opet postane ruzicast...
Ma, mi smo malo bile i bezobrazne, nismo se ni predstavile, ali nam valjda oprastate:)

Sad malo o nama...
Moj brak mi se cinio idealan...citav moj zivot bio je idealan...Zavrsili fakultete, nasli poslove, "skucili se", pa meni malo, pa ja na jos jedan faks...sve divno, krasno, savrseno serazumijemo, postujemo, podrzavamo...tra la la...i onda nam je stigla nasa curica...pa cu doktori rekli kako vjerovatno ima DS, pa je moj muzic shvatio da se "takvo" dijete ne uklapa u njegov savrsen zivot, da on ne moze da se pomiri s tim, da nikada nece moci da je voli i prihvati, pa smo nas dvije odlucile da dalje guramo same...i dobro guramo, i daleko cemo dogurati, sigurna sam...Mada mi je malo tesko da sa 26 godina se pomirim sa cinjenicom da cu jako tesko uklopiti jos nekoga u svoj pretrpan zivot...Nekako mi dani lete, ili smo kod doktora, ili na vjezbicama, ili zelim neko vrijeme da se opustimo imalo zabavimo...tesko bi bilo ocekivati da neko prihvati tudje dijete sa PP,a nas dvije dolazimo u kompletu A treba mi neko...jednostavno su sve moje cure vec u nekim stabilnijim vezama, a jatako cesto osjetim potrebu dasa nekim podjelim sve ono sto me tisti, sav taj bol koji se skuplja danima...mjesecima, treba mi jednostavno neko ko ce da bude tu...
Tesko mi je sto mi se cini da vec sad moja cura razumije da druga djeca imaju tatu, a ona ne, pa se zato zalijepi za dedu, i nema sile da se odlijepi, to je urlikanje kad krenemo kuci:) Tesko mi je sto svaki mjesec sabiram racune koji se gomilaju, i razmisljam sta bih da se ne daj Boze nesto ozbiljnije desi, a ja ne mogu sa tim da se nosim (finansijski).

I, da, imam ogromnu podrsku roditelja, prijatelja...ali..nece oni cijeli zivot moci da budu tu, normalno je da svako od nas izabere neki svoj put, i ko zna kad ce i gdje ko da zavrsi...Strah me da mislim na buducnost, jer razmisljam, sta ako se meni nesto desi, a ona nema ni brata, ni sestru, ni tatu...nikoga...Zao mi je, i tesko se pomiriti sa cinjenicom da necu imati jos djece, a zelim, toliko zelim...I sve mi se ovako nekad skupi, sva ta moja razmisljanja i strahovi, pa mislim da vise ne mogu...I drago mi je sto ovaj forum postoji, jer vas svaki dan citam, i svaki dan shvatim da nisam sama, i da ima vas puno koji dijelite iste brige, iste probleme, iste strahove...Iako nisam nikad pisala, tj. nekako ne znam da objasnim zasto nisam, ali nisam, znajte da sam u svakom trenu ka mi bude tesko vracala se ovamo, da mi svojim pozitivnim stavovim malo vartite volju za zivotom...

a zašto bi se i morala pomiriti s tim da nećeš imati još djece?
ja se s tim ne planiram pomiriti, nego se nadam da će biti baš suprotno.

pogledaj lulamae, kad imam osjećaj da su mi sve lađe potonule, sjetim se nje.
i ona je studirala kao i ja, i preživjela sve, i razvod, i razdoblje kada je ostala sama, i financijske teškoće koje naravno da s tim dolaze (i ponekad se čini da im nema kraja), i evo je sad, diplomirala, udala se, nije više sama...

u svemu tome moraš misliti i na sebe (jest da ja isto ne radim to često, ali se nekako nadam da ću sve češće )
vjerujem da ti nimalo nije lako.
samo piši, lakše je kad sve te stvari izbaciš iz sebe, pogotovo kad naiđe netko u sličnim problemima.

fancy..mogu razumjeti zasto se trenutno tako osjecas..ali to je samo trenutno cijeli svijet ti se srusio i sad se moras sama snalaziti kako znas..dobro je u svemu tome da si zavrsila fakultet (ili dva?) pa mas neku sigurnost..ne znam da lii radis? ja sam zatrudnila na fakultetu pa mi je bilo puno teze zavrsiti faks i8jos uvijek nemam posao..
a sto se tice toga da ne mozes zamisliti da netko drugi prihvati tvoje dijete s pp kad ju vlastiti otac nije htio, mogu te razuvjeriti i dati ti nade svojim primjerom..ja sam svog sadasnjeg muza nasla na netu i to na iskrici jer naravno nisam imala vremena za izlaske i on je prihvatio i mene i moje dijete s pp premda ga vlasiti otac nije prihvatio i niti danas ne komuncira s njim..to je nesto prekrasno...ali zaista postoje takvi ljudi,nemoj gubiti nadu..ja sam otpocetka znala da zelim i da budem nasla novu ljubav,premda sam prosla veliko razocaranje, i da ce taj netko morati prihvatiti i moje dijete inace od toga svega nista jer ja ne ostavljam svoje dijete..mi smo u kompletu..nasla sam perkrasnog covjeka,slobodnog,bez djece,mladeg od sebe..nevjerojatno da netko od nekih 25 god moze biti toliko zreo i da nas je prihvatio oboje,mogao je cisto lako naci slobodnu curu,bez djece,sa poslom,bez obaveza,ali nije...mi smo mu toliko prirasli srcu da nije bilo vazno sto sam ja rastavljena,sto imam dijete od dvije -tri godine s pp,sto jos uvijek studiram,nemam posao,nemam stan..neko vrijeme smo hodali,onda smo poceli zivjeti skupa,ove godine smo se vjencali,ja sam zavrsila studij,nesto si cak i dogradujemo kod njega doma,ima prekrasne roditelje,adrian ce sljedece godine u skolu,puno je napredovao od kad smo svi troje skupa,puno samopouzdaniji,pricljiviji,sretniji...

eto vidis..neka te to utjesi..samo moras cvrsto znati sto zelis i to ces sigurno dobiti..

hej danijela..pisale smo u isto vrijeme
drago mi je da se sjetis mene pa lakse guras dalje
ja takoder zelim jos djece i jedva cekam
zapravo,iako sam prosla jako tezak brak i sve sto se desilo i s adrianom,nikad nisam mislila crno..mislim da je to bit svega..uvijek sam mislila da cu naci nekoga tko ce biti normalan i tko ce voljeti i mene i moje dijete..i znala sam da cu diplomirati kad tad jer ne odustajem kad se necega primim..i znala sam da cemo se vjencati premda je on govorio da se on ne misli zeniti jer mu taj potpis ne znaci nista vec ono sto jedno drugom obecamo..ali ja sam mislila pozitivno i to se i desilo i zelim jos djece i znam da ce sve biti u redu jer tako vjerujem..

Ma, vjerujem i ja da ce sve jednom biti kako treba, ali to jednom mi se cini previse daleko...Nekako se s vremena na vrijeme umorim od stalnog trcanja...Ne sjecam se kad sam kafu popila na miru, a da ne pricam o nekim mojim stvarima.Znam da je do mene, i da je cesto pretjerujem sa brigom za nju, i da trebam, tj. moram povremeno uzeti dan za sebe, otici na kafu sa drugaricama, kupiti si nesto, jednostavno ne razmisljati o hrpi stvari, ali mi je nekako uvijek prece biti sa njom, kupiti njojnesto, pa i kad uhvatim tihpar trenutaka vremena, letim da malo kucu pocistim, da dovedem u red hrpu stvari koje nemaju ni mjesto ni namjenu...

A najteze od sveg je sto svaki krizni trenutak prolazim sama...
I zato vam hvala do neba na podrsci i razumjevanju:))))

moras se nekako organizirati i naci vremena za sebe..jednostavnomoras jer ce i tvoje dijet biti sretnije ako si i ti zadovoljnija sa sobom..ja sam npr uvijek nasla vremena da odem na aerobic ili trenutno na zumbu
a sto se tice ovoga da prolazis sama..to je tesko..znam..ja sam tek neki dan sama sebi rekla da ne mogu vjerovati da je napokon netko uz mene..prvi put se desilo da je adrian obavio nesto kod doktora bez mene..moj muz je isao s njim na rentgen (ja sam stajala vani)..jer uvijek,ali stvarno uvijek sam sve vezano za njega odradivala ja..od najmanje stnice do najvece stvari..i to mi je jako puno znacilo..
sigurno ces i ti naci nekoga tko ce biti uz tebe..a za pocetak stvarno napravi mjesta za koju kavu ili nesto slicno sto te veseli..reci sama sebi 'ja sam to zasluzila'..works for me

Joj, al'mi dajes snage...citala sam dosta tvojih postova na ovom forumu, ali, vjeruj mi, ni u jednom trenutku nisam stekla osjecaj da si sama...a citam dosta dugo...Tako da mi se sad nekako cini da ce to ipak doci polako sve na svoje Kako si se iskombinovala sa roditeljima, koliko su ti oni pomagali?Meni su stvarno uvijek na raspolaganju, ali mi nekako vec dosadilo da ih smaram, nije to njima problem, ali mi nekako zao da stalno imaju obavezu da mi uskoce kad nesto treba...Sad smo u fazi trazenja stancica, mada su kod nas cijene uzaaasneeee, a ja imam posao na odredjeno, tako da mi nista nije sigurno, i to mi je dodatni stres...
Al', bice, bice sve kako treba...

bas mi je drago da ti dajem snage
pa ovak..kad sam otisla od prvog muza,otisla sam starcima..oni obozavaju adriana i uvijek su ga bili spremni pricuvati..medutim,nisu mogli gledati kako s njim vjezbam jer bi on plakao i bilo mi je tesko sto me ne razumiju da to moram raditi..znali su reci da kako ga mogu tako muciti i gledati ga kako place..onda bih ga ja uzela i otisla u drugu sobu..medutim,iskreno,brak mojih staraca nikad nije funkcionirao i bilo mi je tamo jako tesko..moj stari je osoba s ptsp-om i sve nas je maltretirao..cak i tjerao iz kuce..da ne idem sad u detalje, zelim ti reci da mi je bilo izuzetno tesko koncentrirati se na ucenje kad sam bila pod takvim stresom i u jednom trenutku stvarno nisam mogla vise to trpjeti i pokupila sam stvari i otisla..oni i danas pricuvaju adriana jer ih adrian voli i oni vole njega ali ne volim da je tamo previse jer to stvarno nije zdrava okolina za njega pa ponekad znam izmisljati da je bolestan ili nesto da ne bi isao tamo..
nemoj da ti bude bad traziti strace da ti pricuvaju dijete..i sama velis da im nije tesko..pa oni ju sigurno vole..ali iskoristi to onda kad moras a i iskoristi to vrijeme kad ju oni cuvaju da bi ucinila nesto za sebe..

Draga fancy, ne spadam u ovu kategoriju iz naslova, samo sam te došla pozdraviti. Drži se i za početak stvarno počni planirati neke sitne gušte za sebe. Ja sam to tek nedavno počela raditi i stvarno pomaže. Kad god te nešto muči i misliš da te nitko ne razumije, piši, ovdje te svi razumijemo. Bit će ti lakše.

Haj fancy,našla sam te ovdje.Iako nisam samohrana majka razumijem koliko ti je teško.Jako si hrabra i jaka a onaj što nije prihvatio svog anđela nije vrijedan spomena. No nisu svi takvi i dalje vjeruj u ljubav i doći će onaj pravi.Neka ti tvoja curica bude snaga.Ona je zato tu

Jooooj, meni dan nikakav, neto nam bas ledenooo, brrrrrr zadnjih dana, i jos me teske brige more , kad dodjem ovdje i vi me razveselite
Mi se polako uhodale već, mada nas povremeno drma depresijica, ali se brzo isceprkamo, i opet uzivamo...

fancy je napisao/la:Jooooj, meni dan nikakav, neto nam bas ledenooo, brrrrrr zadnjih dana, i jos me teske brige more , kad dodjem ovdje i vi me razveselite
Mi se polako uhodale već, mada nas povremeno drma depresijica, ali se brzo isceprkamo, i opet uzivamo...

ahoj fancy...

sa 26 godina imas cijeli svijet na dlanu - u danasnje vrijeme dijete ne mijenja na stvari pa cak ni ono sa pp.
nemoju uopce razmisljati da neces imati jos djece ili da neces nekoga upoznati... stvari se posloze super kada se tome najmanje nadas...
najsvjetliji primjer ti je nasa lulamae

pitanjce... otkuda si?

pa da..fancy,napisi nam nesto o sebi i malenoj

Evo mene vama opet:)
E, pisala sam o meni i mojoj curi na drugoj temi (Dovnici 4), pa da sad ne kuckam ponovo isto...Uglavnom, najljepsa je i najsladja bebuska na svijetu...I kad se nanerviram, i kad sam tuzan i bojim se sta ce biti sutra, dovoljno mi je da mi se nasmije, i odmah mi svijet postane ruzicast:)))
I, moram da se pohvalim, danas sam bila na kafi sa svojim curama, nakon stoooo milioooonaaaa godina...Isle moja cura i ja, nahranila je prije, i hrkala je kao top, dok smo mi pile kaficu i tracaleeee do iznemoglosti
I bas sam se dobro osjecala ne razmisljajuci kako da platim acune, i kako da kupim pelene, i da li mi je ostalo sta prljavog vesa...i bas me bilo brigaimam li rucak, jela sam pastetu ali sam imala to neko vrijeme samo za sebe...
Eto, bjezim sad, cura mi poodavno zaspala, pa ce sutra rano biti veselo kad ja nakon sati i sati foruma budem trebala da ustanem da je hranim:)
Da, iz BiH sam ja.
*ozdravcic velikiiii svima

bas mi je drago da si uspjela naci vremena za kavicu

Joooj, i meni, nemas pojma koliko, znas da sam vec bila zaboravila da sam se ikad u zivotu nasminkala i obula stikle, kao kakva babuskara...Nekako mi se previse ruznih stvari desilo u jako kratkom vremenskom periodu, pa je trebalo valjda malo vremena da pohvatam konce. Inace nisam osoba sklona depresiji i jadikovanju, ali mi sam DS bio ogroman sok (mada mi je vecsada zao sto sam ikad plakala zbog toga), a jos veci sok mi je bio kada je osoba za koju sam bila spremna da okrenem planetu, tako hladno na sve to odreagovala na neki voj nacin...Pa je na kraju i logicno da je trebalo vremena da se oporavim od svega toga, nije lako kad se zivot u pardana okrene naopacke, i kad sve sam moras da gradis ispocetka...
Nekako u zadnje vrijeme pokusavam da uzivam u svakom novom danu, i u svakom trenutku sa mojom curom, i svijet mije puno ljepsi...Ustanem, malo se dovedem u red, i uskacemo u masinu, hrpa obaveza, ali se trudim da sve sagledam sa neke vedrije strane, i da ne ocajavam, nego da budem zahvalna sto su se neke kockice slozile tako kako jeu sad, a ne da mi pola zivota prodje u zabludi:)
I divno nam je, volimo se, mazimo...uzivamo...

Divim se svima vama, i lulumae i fancy i ostale. Ja kad sam rodila svoju s DSom sam imala "polu-sredenu" situaciju: on mi je bio vise od decka a manje od muza (kako to objasniti neznam )
Ali kad sam ostala trudna pa rodila sam si rekla sto bude bude, mogu ja to. A moji roditelji su isto bili spremni sve sa mnom proci.

A kasnije sam doznala da je otac odmah nakon poroda dosao mom sadasnjem muzu i rekao mu nesto kao ako nije siguran da li on to moze podnjeti da ne otide odmah, nego da ceka mjesec dana da se ja oporavim od teskog poroda i da se hormoni smire i da onda tada otide MM ga je gledao u cudu jer mu to jos nije palo na pamet (iako sam citala da se raspadnu 70% brakova kada dobe dijete s PP)
Ja sam se uzasnula kada sam to cula jer sam mislila da je MM sigurno bio jako uvrijeden. Ali ne. Kaze MM da apsolutno razumije taj ocinski nagon da cuva svoju kcer i da razumije da je moj otac bio pun straha i sumnje. Muski.
Ali onda mu je moj tata rekao nesto sto me bas dirnulo. Da ako se to moralo dogoditi jednom od njegove troje djece da mu je drago da sam to upravo ja, (srednja) jer da se ja mogu najlakse s tim izboriti jer sam najjaca psihicki a bome nisu moja sestra i brat krhki cvijetici pa sam se smijala. ja sam kroz djetinstvo uvijek bila najdrskija, a valjda zna on da u zivotu moras ponekad znati i biti drzak da se izboris za svoje.

draga fancy htjela bi ti dati podršku i reći da si jako hrabra, kao i sve ostale cure.....
vjerujem da te u životu čeka još jako puno lijepih trenutaka sa tvojom curicom i da će i ona imati bracu ili seku jednog dana, još si mlada i cijeli je život pred tobom, a lijepe stvari se dogode onda kad se najmanje nadaš i kad ih ne očekuješ.

Fansyca moja mala, uhvatila sam te ovdje Rekli smo da nećemo plakati zbog nikoga,glavicu gore život je pred tobom. Ako ti treba bilo što za bebicu ima od moje princeze sve što poželiš.Nemoj se stiditi reći jer ovaj forum ti je jedna ogromna obitelj.

Aha kako funkcioniram?
Pa vrlo je teško, moram raditi da bih mogla imati/pružiti mom djetetu nešto više, što mu je zapravo neophodno, on često završi u bolnici, hiperaktivan je, otkad se probudi dok ne zaspije, a što da kažem treba puno snage, vjere, borbe, suza ali daje i puno radosti.....
Nikada se ne predajem....

Juhu, evo nas opet i ovdje malo... Odmaramo ovih dana, zavrsile sa pregledima i cika doktorima, pa nam je bas lijepo. I cura se vec uhvatila nekog svog ritma, prespava cijelu noc, oko 6 se budi, tako da vise i nemam podocnjake do pola lica
Ma, ja sam u pocetku bila nekako sokirana, u smislu da mi nije bilo jasno da nekao na taj nacin moze da odreaguje, ali sad se nesto mislim da je bolje bar da znam da sam sama i da se sa problemima nosim kako unijem i znam, nego da imam nekoga i po cijele dane razbijam glavu da li mi je tu ili nije kad krenu problemi... Da je lako, nije...
Hm...braco ili seka...sto se mene tice, ja bih jos dva djecaka i dvije curice, jos samo da nadjem sebi nekog novog muzica, i supeeer
To ce vec malo teze ici...
I nije sad tu toliki problem u materijalnim stvarima (mada nije plata bog zna sta), nego u tom nedostatku emocionalne podrske koja mi je prijeko potrebna. Sve Ok, mama, tata, neka sira porodica, prijatelji, sve je to super, ali na kraju dana svi idu kucama, a nas dvije same... Razmisljam kako sad milioni djece kite jelku sa ocevima, a moja to cura nikad nece moci, i sjetim se kako sam ja sretna bla kad moj tata dodje po mene u vrtic, pa se gnjavimo i mazimo, pa se nekako osjecam zasticenom...Mama je mama, ali je i tata nesto posebno. I ja jos uvijek znam da se njemu prislepam, pa ga grlim i cmacem...Mogu samo da zamislim koju to prazninu ostavlja u djetetovom emocionalnom razvoju...
Vi, mame koje ste same...Kako ste se organizovale kad ste trebale da pocnete daradite? Tj. ko vam je cuvao dijete? Ja pored kirije, rezija, hrane, garderobice, pelena...i tri miliona drugih stvari nema sanse da cu moci da platim tetu da mi je cuva, i vrtic ce biti na guranje, a nesto mi zao sa manje od godinu dana je u vrtic...Pogotovo sto su DS djecica dosta osjetljiija...

Vi, mame koje ste same...Kako ste se organizovale kad ste trebale da pocnete daradite? Tj. ko vam je cuvao dijete?... a nesto mi zao sa manje od godinu dana je u vrtic...Pogotovo sto su DS djecica dosta osjetljiija...

Moja je otisla sa tocno godinu dana u jaslice. Nuzno zlo sto se kaze. Kada se razbolila onda bi ju jedna od dvije bake pricuvala. Ali mislim da se ona cak lakse prilagodila na jaslice sa tih 12 mj od ostale bebice tamo. Ona je uvijek tako vesela i sretna i stvarno nije ni jedan jedini dan plakala u jaslicama a druga djeca su znala vristati. Ona se jako radovala i tetama i djeci. Tako da nemora biti da ce biti osjetljiva na tom pitanju. Jel ti porodiljni traje do 6 mjeseci ili do godinu dana?

Godinu dana, ali mi se nesto ucinilo prerano...Super da neko ima dobro iskustvo sa jaslicama Bas mi je drago, jer mi je to jedino rjesenje, nema sanse da se uspijem sa tetom iskombinovati, ionako smo knap svaki mjesec
Ima li nekog popusta na vrtic ako je dijete sa pp, ili placas punu cijenu, i ako si samohrani roditelj daju li kakve popuste

To ovisi i ovdje u RH od grada do grada. U mom mjestu gradski vrtic daje popust jednoroditeljskim obiteljima. Neznam za BiH ali vidi jel ima mogucnosti za invalidninu? Ovdje je (trebalo bi biti) automatski djecji doplatak za dijete s pp bezobzira na primanjima. Dinkic je napisala da ima dobra udruga za DS u BiH i oni bi te sigurno znali uputiti u ta razna mogucnosti.