Mame i bebe forum

Evo nas u pravom ljetu...
Sretnici će na GO brzo ( juuupiiii!!!) , drugi će se još malo strpjeti...
Mi ćemo malo na more, malo na Mrežnicu a u kolovozu već pripreme za školsku godinu... uf...
Javite se dounići - gdje ste, kako ste, što radite....?

mi cemo na godisnji jos malo pricekati (veliki), a malisani su vec s bakom na morenu (mi se bavimo vikend turizmom...

Dodo pliva "kao mala libica" sa plivalicama... ne boji se vode... uci hodati po stijenama neravnim (iako svako malo i dalje trazi ruku)... zica sladoled svako malo... igra se s Bornom s Dragon Ball Z-ovima - to su prave bitke... najcesce cujemo: NEEEE DODOOO! Friza ne moze ubiti Cella!!!! onda Dodo: A BAS moze! ... onda fajt...

kad ga zovemo pjeva nam Ben Ten ili male letece medvjedice na telefon (i onda zahtjeva pljeskanje)

malo je ljut na nas kad odemo, ali ga brzo baka odobrovolji juhicom i mesekom...

voce (svjeze) i dalje ne zeli ni pipnuti, a kamoli probati...

i tak...

Naši bake i dide baš više nisu u godinama da nam ih mogu negdje odvesti ( pogotovu ne svo troje) no danas je Jan otišao mojima na dva dana i pjevao "idem tamo gdje je sve po mom" . Problem je taj da kad se vrati iz tog svog raja u kojem mu je sve i svašta dozvoljeno onda moram ja bar isto toliko dana drviti nad njim i vraćati ga u struju....
Kako ga lupa pubertet glavna su mu fora "gole žene" pa mu onda deda daje da prelistava playboy
Već sam i dedi zabranila da prelistava ( ima 72 godine i srčanu aritmiju) a posebice da daje Janu da prelistava - no deda sav važan kako mu unuk "postaje muškarac"

Ja vise ne znam sta da radim sa mojom golubicom. Dijete jede voce u ooooogroooomnim kolicinama. Juce pojela 1 kg breskvica. Bukvalno sve slistila. Pojede jednu, pa gleda u ostatak i mljacka, pa se sve nesto oblizuje, ja dam jos jednu, i tako redom dok sve ne smaze. Bojim se da joj je previse toliko da jede voca, nekidan punu kesu smokava, pa tresnje, visnje, sta god dohvati. 3 banane su meni previse, a ona sva sretna i trazi jos
Nosic se skroz procepio na moru, kao nova je, jos malo bojice uhvatila, pa je macka prava /na mamu/ Vodu obozava, sjedi samostalno vec odavno, pomalo se hvata za sve redom i pokusava na nogice da se osloni, ali bas ne ide, pa se sve izvrce i prevrce. Puzanje izgleda jako smjesno, pa je bas volim posmatrati kako se kobelja i pokusava puzati, pa krene - stane, pa krene unazad, pa se prevrne, i sve tako...
Ma - maaaaaa se dernja svaki vas, naucila je pa - pa i mase kao narodni heroj svima iz kolica. Ta - ta je omiljeno, a ja vileniiiim

Da - da i daj - daj je vec odavno blebetala, svaki dan ima neke nove faze, brblja sto na sat na nekom svom jeziku, sve zivo je zanima, sve bi da dohvati, sve bi da strpa u usta. Redovno smo na vjezbicama, imamo jednom sedmicno na uputnicu, pa svakih pet sedmica kontrola. Defektolog svakih 7 - 15 dana obavezno, cesto i cesce, npr. 2 - 3 puta sedmicno, logoped svake sedmice. Obozava djecu i sva je radosna kad ih ima puno, samo mase i smijulji se, a uvijek je u centru paznje jer je najmanja. Ne sjecam se jesam li prijavila da je macka bila u pozoristu Imala moja djecica takmicenje u recitovanj i nakon toga predstava, sve je odgledala bez sekunde treptanja, slusala djecu, ''pljeskala'' sa ostatkom publike, predstavicu odgledala sirom otvorenih ociju, rasplakala se kad je zavrsilo, hoce dijete jos Bas sam se iznenadila da joj nije dosadilo. Skoro smo bile kod psihologa, kasnimo, ali kaze da smo dobri i da se vide rezultati rada sa njom. jos cekamo nalaz, pa onda cu da napisem sta konkretno teta kaze
Svi je znaju, u prodavnicu cim udjemo, tete se sa njom pozdravljaju, na igralistu djeca trce da je vide cim skontaju da se priblizavamo, na kafu sa mojim curama ne smijem bez nje, jer sam ja nepostojece stvorenje kad je gospodjica tu, i samo gledim okolo, dok se one sa njom igraju
tako...atek se sad u nju zaljubio, pa je jednom sedmicno odvede sebi i bude tamo sat - dva, pa onda kuka kako se umorio i namucio sa njom Troje ljudi se namuci za sat, a ja sama sa njom po cijele dane

E, da...cula sam kad sam stigla sa mora da se prije par dana rodila jedna DS beba, i da je majka cim su joj rekli sta je odlucila da je ne zeli. Trazila je da joj napravi soc.radnica dokumente, ili sta vec i da ona potpise da se odrice djeteta I njena majka je zvala moju komsinicu, jer je ova nekad spominjala moju pricu i kroz sta sam sve prosla za moje dijete i zamolila je da joj da moj broj, pa da nekako porazgovaram sa tom njenom kcerkom i da je malo pokusam urazumiti. Ja iskreno nemam pojma sta da joj kazem, jer sam imala takvu osobu pored sebe, i svi moji pokusaji objasnjavanja da to dijete nije nista manje vrijedno nego bilo koje drugo nisu imali nikakvog efekta.

fancy tvoja curica baš lijepo napreduje - a da će se svi oko nje u nju " zaljubiti" ne sumnjaj...
Za ovu gdju. koja je na prvu reagirala kako je reagirala - treba joj vremena da sebi u glavi i srcu posloži stvari - ako te nazove - poslušaj je , pusti neka ona pita i priča ...ev. joj reci za svoje emocije iz tog razdoblja..daj joj do znanja da je razumiješ i nemoj je optuživati za njenu odluku...kakva god bila..
Tako bih ja...

Evo i nas da se prijavimo.Gabica je narasla i naučila sve trikove kako nas može smotati oko malog prsta.Pripremali smo se za kupanje u moru jer još nismo stigli do sada ali nas je kiša zeznula.
Fancy, tvoja curica je napredna i dobro je što voli voće za razliku od moje Gabice koja voće isto kao i Dodo neće ni da dotakne a kamoli proba...
Mi se spremamo idući vikend u Slavoniju kod djeda i bake koji su malo stariji pa ne mogu k nama putovati a požellili su da ju vide...Djed montira ljuljačku za nju i broji dane kada će doći Gabica.Upozorila sam ih da je ona živahna pa da se ne iznenade...
Kažu da nema veze samo neka dođe sve će joj dozvoliti...
Fancy, ako možeš skupiti snagu pa se javiti toj ženi...znam da ti je teško jer te sve to podsjeća na traumu koju si prošla s bivšim...tko zna kakvu ona ima situaciju, prva reakcija nije znak da će to tako i ostati...sigurna sam da bi joj bilo puno lakše da vidi tebe i Dunjicu...meni bi na njenom mjestu bilo drago vidjeti majku i dijete...pričaj joj o našoj djeci...možeš ti to...

Ma, jos mi se nije javila, a ja vec u glavi smislila pricu, pa kako cu skockati Ducu, pa joj htjela predloziti da ide sa mnom na druzenja u udruzenje i upozna jos velikih i malih drugara...A ona nis' Razumijem i sko i nevjericu i bijes...ma sve, svi smo mi to prosli i nikome od nas nije bila najsrecnija vijest da nam djeca imaju DS, znam kako je meni falilo da popricam sa nekim ko je sve to prosao, zato sam odmah i dala broj i rekla da mi se slobodno jvi kad god zeli. Njena mama kaze da ona nece da prica i da ostaje pri svome da dijete ne zeli. Mislila sam traziti ja njen br, pa da joj se javim, ali mi se nesto bezveze nametati, mozda joj sad treba i malo mira da sredi sve u glavi...
Ljubite djecicu i uzivajte u ljetu

Fancy, ti sama odluči hoćeš li se nametnuti ili ne...
Kada je moja Gabica imala sedam dana i još je bila u bolnici zbog sepse, otišla sam u Down centar u Puli da upoznam nekoga od roditelja i vidim djecu.Jako me nešto vuklo tamo.Na igralištu u dvorištu tog centra bilo je par dječaka oko desetak godina.Stala sam po strani i gledala ih.Luka, prekrasan dječak se okrenuo prema meni i mada me prvi put vidio tada, prišao mi i zagrlio me...toliko ljubavi...nikada me nitko do tada nije tako zagrlio...otjerao je svu tugu...pokazao mi što dobivam...moj predivni Luka...čista ljubav koja mi je dala krila...

Kad sam rodila Jana i došla doma s njime - nisam se javljala na telefon puna 2 mj - NIKOME (osim mami - a i nju bi najradije izbjegla da sam iznašla načina - došla mi je pomoći doma jer sam rodila carskim pa sam je "ponukala" treći dan da ide doma jer da tata ne može bez nje - što i jest istina ali veća istina je bila da mi je bilo potrebno da me ne čuje kako urlam i ridam ) . Meni je trebalo moje vlastito vrijeme da odžalujem, da se razmašem u očaju i ljutnji .. .. Nisam kontaktirala nit na posao ( sve odrađivao MM + knjigovođa + moj kolega + moja med. sister) ...
Mislim da svatko ima neko svoje vrijeme ( u trajanju i u sadržaju) u kojem će odlučiti što i kako dalje... I te odluke mogu biti ovakve i onakve...
Moji dugogodišnji prijatelji su preko MMa saznali da me ne trebaju zvati , ne trebaju dolaziti ( čak štaviše dobili su naredbu da ne smiju zvati i ne smiju dolaziti) .. pisali su mi pisma koja su mi predali mjesecima - a neki i godinama kasnije... Ja sam znala da su tu uz mene - ali činjenica je bila da nije tada postojala rečenica nit gesta koja bi mi "pasala" u to doba... Bila sam ljuta, razočarana... i što god bi mi netko rekao u to doba - izazivao bi u meni gnjev i srdžbu...
Trebalo mi je vrijeme ....i drago mi je da sam ga dobila....
Jer sam onda ( vlastitom odlukom- nakon što sam primirila vlastite demone ) krenula dalje...u Nizozemsku ....
A moj Nizozemac danas dobio učeničku knjižicu - na kraju 4.og razreda ... Da mi je to netko rekao ili čak pokazao kad se rodio - poslala bih ga u...
Svatko se sa svojim duhovima bori na vlastiti način .. nema tu recepta...

IRENA je napisao/la:Kad sam rodila Jana i došla doma s njime - nisam se javljala na telefon puna 2 mj - NIKOME (osim mami - a i nju bi najradije izbjegla da sam iznašla načina - došla mi je pomoći doma jer sam rodila carskim pa sam je "ponukala" treći dan da ide doma jer da tata ne može bez nje - što i jest istina ali veća istina je bila da mi je bilo potrebno da me ne čuje kako urlam i ridam ) . Meni je trebalo moje vlastito vrijeme da odžalujem, da se razmašem u očaju i ljutnji .. .. Nisam kontaktirala nit na posao ( sve odrađivao MM + knjigovođa + moj kolega + moja med. sister) ...
Mislim da svatko ima neko svoje vrijeme ( u trajanju i u sadržaju) u kojem će odlučiti što i kako dalje... I te odluke mogu biti ovakve i onakve... Svatko se sa svojim duhovima bori na vlastiti način .. nema tu recepta...

nekako slicno je bilo i kod mene (samo je malo krace trajalo ) - svi su me zivcirali osim MM-a i mame od jedne frendice koja je bila defektolog - s njom sam jedinom pricala u vrijeme dok sam bila u bolnici jer sam nekako znala da zna o cemu se radi (ja sam ko s marsa pala - nikad u zivotu nisam vidjela ni jednog daunica u zivo). kasnije me spasio internet (javila sam se ovdje 2 mjeseca nakon sto se Dodo rodio) i draga Irena koja je bila jedna od prvih koja mi je na pp poslala broj telefonceka da se javim ... u biti je najbitnije cuti se s nekim tko ima najslicniju pricu tvojoj...

Ma, i ja sam se bas zatvorila u sebe, isto kao Irena se puna dva mjeseca nikome nisam javljala. Meni je situacija bila gora cini mi se, jer nisam dobila podrsku njenog tate...Samo mi je mama bila tu, i sa njom sam pricala, ali samo kad sam morala, gledala sam da je na sve moguce nacine zaobilazim u sirokom luku. Telefon mi je bio iskljucen i nikome se nisam javljala, dok na kraju moja rodjena seka i dvije seke od tetke sa kojim sam jako bliska nisu samo pokucale na vrata sa hrpom slatkisa, filmova, grickalica i svega ostalog. Nista nisu pitale, nista nisu pricale, samo smo gledale film, nakon cega sam ja sama posla da pricam i da placem. To me nekako okrenulo, sutradan sam se nasminkala, Ducu sredila i uzela kolica, pravac centar, setnjica. Nekako mi je bas trebalo vremena da slozim kockice, prihvatim to da ipak nisam un Italiji i da moj zivot nije zavrsen. Malo nakon toga sam se javila na forum i tu nasla hrpu savjeta, puno ljudi koji su sve to prosli, meni je Lu jako pomogla svojim iskustvom, jer je i sama bila jedini roditelj djetetu sa pp. Bas zato i nisam trazila broj, niti htjela da se namecem, razmisljam da moj broj ima, pa da ce se sigurno javiti kad bude htjela. Meni je mnogo pomogla jedna dr iz moje porodicne ambulante, koja ima prekrasnu curicu i koja je na nas prvi susret povela Natasu. U nju sam se iste sekunde zaljubila i povratila mi je vjeru da zivot ide dalje i da nije sve tako crno.

Mislim da to dosta zavisi i od toga kakva je ko osoba, ja sam kao magare kad se zainatim, a zainatila sam se da moje dijete dobije adekvatne strucnjake koji ce da je prate i sa njom rade. Hvala Bogu, pa sam imala srecu da odmah naletim na predivnu doktoricu i terapeuta, koje rade u Zavodu za fizikalnu med. i rehabilitaciju, tamo sam dobila i logopeda, i psihologa i za mene i za princezu i nemam rijeci kojima mogu opisati te ljude. Stvarno predivni, svi redom. A defektologa sam mjesecima trazila i trazila, nisam pristajala na one osobe sa kojima nije htjela da saradjuje, koje su bile grube i bahate, koje nisu imale pristup, niti nacin rada koji bi nju mogao da zainteresuje. Sad smo pronasle zenu koju Duca obozava i kad ona radi sa njom, ja ne postojim, a i ona se u nju zaljubila, ako se ponekad ne vidimo, odmah zove da pita kako je, sta radi, kako idu igre, vjezbice...apsolutno sve mogu da je pitam, za sve da joj se obratim, cesto nece ni da mi naplati, jer kaze da se nikad nije tako vezala za neko dijete kao za moju curu i da je njoj zadovoljstvo da radi sa njom.
a KUCALA SAM NA STITINE VRATA, HILJADU PUTA ISLA KUCI PLACUCI ZBOG NELJUDSKOG ODNOSA LJEKARA, JECALA NA SEMAFORIMA JER SU NAS IZBACIvali napolje, cmizdrila jer moje dijete nema tatu, bila tuzna kad vidim da nesto ne moze kad i vrsnjaci, hvatala se za slamku, prvu koju ugledam...ali nekako nisam odustajala. Sad je, opet kazem, hvala Bogu super, ona jako lijepo napreduje, ja sam srecna i zadovoljna, i volimo se najvise na svijetu. Ali, taj prvi period, taj sok i sve sto mi se izdesavalo je bilo jako tesko prezivjeti.

Citam vas redovno, ali nikako istipkati nesto. Borimo svoje male borbe ... za sad vodimo... Imali smo problem sa vrticem i ogranicavanjem boravka na 2h , mi trazimo 4... dosli i do pravnika, moguce tuzbe,ali evo... od 9.mj ce biti 4h ,ali dok ne vidim na papiru, nikom ne vjerujem. Toliko sam razocarana ljudskim bezobrazlukom , tetom u vrticu... koja je ogranicila taj boravak na 2h, jer je njoj teeeesko da nju pazi duze....ravnateljicom koja nije uticala na tu istu tetu... sistemom, nedostatkom zako o djeci sa pp u predskolskim ustanovama... Ali nisam ostala duzna i ravnateljici i teti sam sve sasula u facu i ako ne bude u 9.mj sve u redu, idemo na sud i u medije... Sad cemo pokusati kao Udruga poslati ministarstvu obrazovanja dopis i traziti odgovore na ovakvo ponasanje vrtica i samovolju koju provode sto se tice djece sa pp.

Inace Kiara je super, pricalica i smijalica... pjesmice su jos uvijek velika ljubav, zna ih sigurno preko 20 napamet... voce jos uvijek ne jede, vidim nije jedina Skinuli smo pelenu, tj treniramo sad, bez pelene je cijeli dan, piski gdje stigne...

A sto se tice prihvatanja... Kod mene je to poprilicno brzo islo, 3 dana plakanja pitanja, zasto njoj ,kako ce naci momka, izlaziti vani, ici u skolu, fax.... ...4. dan bila sam kao nova, sretna i zadovoljna sa milion pitanja i strahova naravno.... ,ali nije bilo neke gorcine u meni, tuge zasto sam bas ja rodila dijete sa DS. Mm je na to puno uticao, jer je on to prihvatio cak 10 puta bolje od mene ,od prvog trenutka, mene tjesio ta prva 3 dana.... vjerujem da on nije bio takav da bi i kod mene sve sporije islo. A za ovu mamu... ne znam. Svasta sam sad cula, od kad sam osnovala Udrugu za DS, kontaktirala svakakve roditelje....koji kriju djecu, ne izlaze sa djecom vani u grad , setnju,park.... Fancy ti toj mami daj podrsku, objasni joj da nije sve tako crno ,da ta djeca rastu, razvijaju se i zive jedan sasvim normalan zivot....,ali ako je ona kategoricna ,ne znam koliko ces moci uticati da promjeni misljenje. A opet znam jednu mamu koja nije svom sinu koji ima DS prisla 6 mj, nije se brinula o njemu, bila u teskoj depresiji, na tabletama....sad taj djecak ima 10 godina i ona kaze da ga ne bi mijenjala ni za sta na svijetu...

Sve bih vas redom mogla cititrati ali bi previše mjesta zauzelo. U svakom postu ima ponešto što nam je svima zajedničko.Samo ću reći da nije bitno koliko je kome trebalo, nebitno je sve osim onoga što se izrodilo iz tih miš - maš emocija...a to je ta ogromna ljubav....
Ona se dogodi prije ili kasnije...

Daunići su stvarno posebni i puni ljubavi... Mi smo jednom bili u centru za djecu s PP i slučajno je došao jedan dečko od 10-ak godina i pitao jednu ženu koju je prvi put vidio, jel mu hoće ona biti cura, baš je bila preslatka scena

Sigurna sam da je svakom bila teška spoznaja, mislim da drugačije niti ne može biti......meni se na žalost to dogodilo s odgodom, naime moja curka je bila stara 1,5 mj kad su me nazvali iz rodilišta i rekli za njezinu kromosomopatiju....preko telefona, pardon, mobitela.......taj trenutak neću nikada u životu zaboraviti, nikada.
i dalje slijedi sve ono što ste i vi prošle, a najčešće plakanje u osami kupaonice gdje me nitko ne vidi niti čuje....isto je trajalo nekih dva mjeseca, a onda se rodila takva ljubav, neopisiva ljubav, koja traje danas uvijek i zauvijek.

Evo i nas.....nismo išli na more...možda ćemo krajem 8 mj.
Skinuli smo pelenu i treniramo , nadam se da ćemo se do kraja ljeta rješiti pelene....
Slijedeća dva tjedna još idemo u vrtić.....što se tiče vrtića krenuli smo prvo dva puta tjedno, pa sad idemo tri puta tjedno, a od 10 mj. nadam se i svaki dan, takav nam je dogovor za sada.
Što se tiče spoznaje i prihvaćanja, kod mene je to trajalo dosta kratko, najteže mi je bilo prvih dva dana dok je nisam vidjela, jer je ona bila u inkubatoru, a ja u intenzivnoj.....MM i ja međusobno smo si puno pomogli, i onaj dan kad je došla kući, znam samo da sam je pogledala i rekla mm-u, nemamo vremena za plakanje naš anđeo nas treba....i od tada je sve to prošlost, a pred nama je dijete prepuno ljubavi i neopisivog veselja.... danas ne mogu zamisliti da je nemam...

Kod nas opet temperatura, svaki mjesec - dva nas spopadne, vise sam ludaod toga. Imate kakav pametan savjet, sta da radim Nesto za imunitet
Sretna mama, koliko tvoja cura ima Kad uopste poceti sa odivkavanjem od pelena

Fancy ,ja Kiari dajem u zimskim mjesecima maticnu mlijec. Prije godine dana nista nisam davala...

A za pelenu... mi smo isto sad poceli, znaci 3 godine i par mjeseci... Proslo ljeto nije bila spremna, nije imala vokabular toliki da bi se mogli sporazumiti... onda smo poceli da pricamo o tuti, skoljki... cak i pjesmicu smo smislili ovih dana na tu temu... Sad je preko dana bez pelene, jos uvijek ne zna reci kad osjeti potrebi ..., otprilike sam uhvatila njen ritam pa obavi nuzdu i u tutu , naravno desi se i vise puta dnevno da se upiski u gacice... oko toga ne pravimo dramu, presvucemo gacice, objasnim da cemo drugi put u tutu, da ove gacice moramo oprati itd. Ali cim se popiski ustane, kaze " pikilaaa bavo Kalaaaa " ili ustane i kaze " pikila.....a nisi" To je kad joj se ne da vise sjediti na tuti.....demo polako, pa kad se rijesimo pelene rijesimo, nije zurba...

Samo smajlic za sve vas i za svako vase dijete. Ovaj mi je topic posebno drag. Sto se tice prihvacanja, tu smo svi u istom sosu. Meni je trebalo dvije godine da stanem na noge i prestanem sazaljevati martu, nas. I danas ima momenata kad se s tugom divim njenoj hrabrosti i trudu koji ulaze u stvari koje su ovima bez pp darovane.

Halo evo i nas - znam da si nisam milijun i sto godina javila
moji otisli na more kod bake i sigurno uzivaju, a ja u vrucem gradu radim i radim dok ne dode 8. mj.

Jako sam sretna jer se Aina nakon 4 mjeseca stanke od vrtica odmah uklopila nazad u njenu grupu, i i dalje je omiljena. djeca se grupiraju oko nje i jako je vole. za nju kazu da je jos "mala" jer ne zna govoriti ali to im ne smeta da ju ukljuce u igru. ovdje dok smo bili u drugom gradu cuvala ju je svekrva i kada bi dosli preko dana na igraliste ova djeca ovdje ju nisu htjeli niti pogledati. cak su ponekad na nju vikali da se makne, da joj smetaju u igri. neznam jel to razlika u kulturi ili sto, ali cini mi se tek sada da je jako vazno sto je isla u taj vrtic i stekla prijatelje u svojoj generaciji i nadam se da ce i dalje u skoli jednog dana tako se za nju pobrinuti druga djeca. tako da budite uporni s vrticem, svaka cast na izdrzljivost i borbu.

sto se tice prihvacanja ja sam pustili mojoj mami da kaze svima, ja nisam s nikim htjela pricati ne zato sto sam bila ljuta ili tuzna nego zato sto nisam htjela cuti apsolutno nicije sazaljenje. jedino sam poslala sms prijateljici koja je radila kao njegovateljica za osobe s PP jer sam znala da ona zna o cemu se radi (slicno kao domimama s mamom od prijateljice) i ona mi je u sms-u odgovorili "Don't be upset, it is no big deal. I can't wait to come see her!" I to mi je bilo super jer sam znala 100% da me uopce ne sazaljeva i da je iskreno sretno sto sam dobila bebu, pri tom i curicu koju moze oblaciti

a ja sam u roku par sati nakon sto sam dosla iz bolnice vec poslala email dinkicu, ali ja i moj laptop smo pricvrsceni pupcanom vrpcom tako da nije to neobicno hvala dinkic
a od tada smo narasli kao gljivica:

http://www.23hq.com/aina3/photo/6901165

i od prije par tjedana je konacno naucili skoknuti u zrak s dvije noge! to smo uporno vjezbali i evo ga! Action photo dok brat navija!

http://www.23hq.com/aina3/photo/6901177

Eh - jos nesto - jel mi moze netko reci sto je s tim podocnjacima??! Aina ih STALNO ima - bezobzira koliko jela i koliko spavala. Jel to primjecujete i kod vase djece? Ni jedan doktor mi to jos nije mogao objasniti.

aina je napisao/la:a od tada smo narasli kao gljivica:

http://www.23hq.com/aina3/photo/6901165

i od prije par tjedana je konacno naucili skoknuti u zrak s dvije noge! to smo uporno vjezbali i evo ga! Action photo dok brat navija!

http://www.23hq.com/aina3/photo/6901177

wow! super komad

mi jos uvijek ne skacemo ni blizu - stojimo na jednoj nozi, kakti poskocimo, ali je jedna od nogica uvijek cvrsto na zemlji - ni trampolin ne pomaze

Aina kako ste vjezbali da skocite sa obe nogice? Kiara to stalno pokusava, al nikako da se obe noge odvoje od poda... Mi vjezbamo da ona cucne, malo se odbaci ,a ja je drzim za ruke i tako skoci ili sa zidica da skoci sa obe nogice dok je ja drzim za ruke, ako sama to radi onda je to uvijek jednom nogom...

Za podocnjake ne znam....Kiara ih nema, mozda kad se probudi tek malo... Mozda to nije vezano za down, mozda na nekog od vas....

Prvo smo ucili skakati dok bi ju drzali za dvije ruke, i nju i brata smo tako vjezbali - i malo bi ih digli rukama da pomognemo i da skuze. onda smo ucili skakati sa zidic (20 cm), i onda smo vjezbali skakanje na mjestu. dugo je trebalo ali kako su skupa ucili bilo im je veselo i eventualno su uspjeli, on naravno brze od nje. evo jedan video dok jos nije aina usavrsila. (molim pozornosti na sladoled - prioritet joj je bio sacuvati njega

http://s1223.photobucket.com/albums/dd509/aina3/

E ovako i Kiara trenutno skace... dok se setamo ona se slomi pokusavajuci da skoci...

Preslatki su ... al kad je tresnula na guzu hihi i sladoled opet u ruci...

Zaboravila sam - jos smo vjezbali hodanje bosa na prsticima, da si ojaca te misice u nogama i da skuzi da mora se prebaciti na prstice da bi skocila. na pocetku je puno lakse skakala bosa nego u sandalicama.

Aina, frajerica ti je preslatka!!:-)