Mame i bebe forum

...njihovu "različitost" od ostalih?

V. je počeo s pitanjima, ima ih sve više, i sve je uporniji dok ne dobije odgovor.
skužio je da neki imaju "bolju sliku", kao npr. ja ili baka, a on i tata i druga baka "nemaju dobru sliku".
zatim, zašto tati treba povećalo (Magnifier) i Jaws (govorna jedinica) kad radi na laptopu, a mami ne?
zašto oko bježi (nistagmus), i zašto onda "slika nestaje"? da li i mami tako oko bježi, zašto mami ne bježi, a njemu i tati bježi?
zašto neka djeca nemaju naočale, a on ima? zašto "nema slike" bez naočala?

milijun pitanja, ponekad me baš zateče, a nisam sigurna na koji način odgovoriti, što je primjereno njegovoj dobi, a što ne.
ne želim da se osjeća puno "drugačije" već u toj dobi, a možda mu time radim medvjeđu uslugu, i ne pripremam ga na ono što će svejedno doći
ne zadovoljava se odgovorima "to je tako". i zbilja više ne znam kako izbjeći neka pitanja, a ne znam ni kako odgovoriti.

onda se sjetim nekih od vas, čija djeca su još očitije "drugačija". što se njega tiče, barem druga djeca ne zapitkuju puno. površnim i letimičnim pogledom ne bi se uopće reklo da je visokoslabovidan.
jedino upečatljivo su naočale, a to i nije toliko neobično.
kako ste vi prošle kroz sve to?

prvo zadirkivanje smo već prošli.
U čekaonici u bolnici jedan mali, 1. razred osnovne, ga je toliko izludio da sam ga morala smirivat, odvraćat pažnju...
Čini mi se da djeca, a i odrasli ovdje drugačije to sve doživljavaju, i drugačije prihvaćaju. Kužim kad usporedim reakcije ljudi u Zg i u Os. I baš mi bude žao, nekad budem i ljuta, ali ljudi su ljudi, većinom reagiraju kako reagiraju iz neznanja. Samo, ja to kužim, a on još ne.
A njegova pitanja i zapitkivanja su već takva da zbilja ne znam smisliti jednostavan odgovor.
On isto pokušava "zaustavit" oči, i onda mu pobjegnu i "zaglave" skroz ispod donjih kapaka, pa diže glavu kako bi bar nešto vidio, traži si položaj. Pri tome se pogubi, jer ne vidi, i to zbilja čudno izgleda. Vidim kako ljudi gledaju, kao da je vanzemaljac, kako tek ne bi djeca gledala i komentirala...

danijela, meni se slicno pitanje vec dugo mota po glavi.
mene muci kako objasniti djetetu koje bi trebalo u skolu ove godine zasto ima tetu koja sjedi s njim u klupi (asistenticu), a s drugom djecom ne sjedi. muci me kako objasniti djetetu kamo idemo i tko su ti ljudi i zasto ga ispituju kada nas pozovu na vjestacenje prvostupanjske komisije.
do sada smo logopeda, razlicite radionice i ostale terapije objasnjavali nekako, ali ove dvije stvari me bas muce.
i kuzi on sve vise da je drugaciji, to i jest problem. svjestan je svega, a ja ga zelim zastititi. i bojim se da ce u skoli to biti sve manje moguce.
dakle, i ja cekam odgovore.

Vjeranu su komisije, pregledi i sve ostalo sasvim normalna stvar, tamo viđa i drugu djecu, i misli valjda da su svi povremeno odlaze u bolnicu, na preglede, na anesteziju...
Ali počeo je kužiti da vidi drugačije. U skupini djece kuži da oni trče, a on zaostaje, i to ga baš jako frustrira, pa onda pita zašto...
Škola nam je još poprilično daleko, nekako se nadam da će mu do tad neke stvari sjesti, da će biti na neki način barem malo pripremljen.
Vid je nešto čega djeca mogu postati svjesna, starijoj djeci bi se još moglo nekako objasniti. Zbilja ne zna kako bih djetetu objasnila ADHD ili nešto slično

Mi smo marti jos puno prije skole morali objasnjavati u cemu su njene poteskoce, kako je nastalo ostecenje mozga i da je to razlog njenih poteskoca. Istodobno smo objasnjavali da radom pokusavamo pomaknuti granice njenih nemogucnosti i to da smo svi razliciti. Danas u skoli ona i sama vidi da joj neke stvari ne idu kao ostalima, ali da radom kod kuce moze nauciti sve sto joj treba, samo ako postujemo to da ne ucimo svi na jednak nacin. Ove su godine imali izlaganja o ljudskom tijelu. Ona je imala plakat o osjetilima i tu je koristila primjere usporedjijuci svoja osjetila s drugima, usporedjujuci psa i ljude i zakljucila da je mozak cudesan organ i da kod svakoga ima neke svoje posebnosti.

i nas je Denis rano počeo pitati pa smo smislili ispočetka jednostavnu priču koja se s godinama produbljivala:
on se rodio prerano, zbog toga je došlo do oštećenja mozga i zato ne vidi na jedno oko i ima cerebralnu paralizu i zato ne može hodati.
Naravski da će opisivati i svoje pumpice i glavobolje ako netko pokaže interes 8a onda je nagrabusio jer Denis ima što pričati) i svoje epi napade ... sve nam je to sastavni dio života i ničega se on ne srami i ne ustručava o tome pričati.

Mi uvijek otvoreno, skoro kao s odraslima, na sva pitanja odgovaramo.
I dobro im je napomenuti da često ljudi reagiraju na "čudne" načine jer ne znaju ništa o tome, boje se različitosti ili čak hoće svoje bolesti ili nedostatke sakriti. A svi mi imamo nedostatke kao i svoje prednosti, samo je kod nekih to jako očito, a kod drugih se ne može primjetiti.

Super tema, danijela, i ja neko vrijeme razmišljam o tome, jer smo krenuli u igraonicu pa vidim da se druga djeca pomalo pitaju zašto M. ne hoda iako su ju ok prihvatili.
U biti zanima me točno što reći npr. tro- i četverogodišnjacima o njoj (ima CP), tj. kako im objasniti sve to. Ona još ništa ne pita, ali vidim da promatra drugu djecu i uočava da je drugačija, pa hoću biti spremna kad bude vrijeme.
Ajde, iskusne mame, nastavite s vašim prijedlozima i hvala na prethodnima!