Mame i bebe forum

tek nam pocinju ocjene pa jos ne znam kako cu ja reagirati

Zanima me da li je vama vazno da vam dijete bude odlikas? I koliko ste spremne uloziti energije ako vidite da vam dijete posustaje i ne daje svoj maksimum?

Naravno, ne pitam to mame genijalaca vec on koje imaju normalnu djecu .

Zanima me da li je vama vazno da vam dijete bude odlikas?

nije mi važno da bude odlikaš ako to nije u stanju

I koliko ste spremne uloziti energije ako vidite da vam dijete posustaje i ne daje svoj maksimum

ako nije odlikaš zato kaj joj je rađe gledati telku ili odmarati, onda naganjam bičem
znači, mora davati maksimum od sebe, a koliko će to u broju ocjene biti, nema veze

normalno dijete, nenormalna mama...tako bih ja nas opisala

zasto sam takva, puno sam se puta pitala?

dva mogu biti razloga, ovaj prvi mislim da je malo manje vazan, vazniji je ovaj drugi, on je utjecao na mene da budem takva kakva jesam

1. odlikas, bez mature, citavo skolovanje ( osim faksa, tu sam se opustila...faks ne prolazis na inteligenciju, tu treba nesto i uciti)
2. vec sam jednom negdje spomenula, meni sve u zivotu mora biti ko po spagici, nema kasnjenja, nema neizvrsavanja obaveza privatnih ili poslovnih, nema krsenja zakona

mislim da me je ovo drugo odredilo kao majku skolarca, takva kakva jesam....neshvatljivo mi je da se nesto ne nauci ( ali nauci do savrsenstva, ne samo nabuba, znaci da znas odgovor kako god te pitala, da se povezuje gradivo i logicki zakljucuje)
neshvatljivo mi je da se ne napise zadaca
neshvatljivo mi je nesto ne napraviti jer si zaboravio, kada sam ti lijepo rekla da sve zapises ( pametni pisu, bedasti pamte )

i to tak funkcionira, odlikas je od prve do zadnje, da ja nisam takva, ne bi bile sve petice, cini mi se, mozda bi bila i jedna cetvorka, mozda i dvije

kada je tek krenuo u skolu, svaka ocjena manja od petice mi je bila manje od ocekivanog, ali sam se uspjela skulirati, ponajvise zahvaljujuci curama s foruma

sto da vam kazem...cak je i uciteljica, onako obzirno , rekla da sam malo prestroga

sve navedeno ne odnosi se samo na ocjene, odnosi se i na ponasanje


moj je cilj malo manje emotivno dozivljavati sve to skupa, shvatiti da nisu svi tip super odlikasa

kada onako trezveno razmisljam, svega sam ja toga svjesna, znam da je najbitnije biti COVJEK, sto moj sin definitivno jest i zbog toga sam sretna i presretna, ali jos mi preostaje teoriju pretociti u praksu

napredujem, pomalo, trenutno mi je najveci ucitelj ( u tim stvarima) upravo moj sin, on mi pokazuje da ocjene i nisu najbitnije, cesto on mene uvjerava da nema veze koju je ocjenu dobio, da se svakome to moze dogoditi, da to nije nista strasno...mislim, sada me sve sram kada procitam sto sam napisala pa tko je tu roditelj, a tko dijete?

Mislim da je najvažnije znati i shvatiti koje su granice djeteta, svakog pojedinog.
Tražim peticu tamo gdje znam da je može imati bez problema. Neću mu tolerirati četvorku zaključenu iz nekog predmeta, ako ima sve petice iz znanja, ispita i slično, a jedinice iz zalaganja zato jer nije pisao domaće zadaće - što se nama događalo. Tu ne popuštam.
Ako vidim da mu matematika ne ide (ovo govorim slučajnim odabirom predmeta), naravno da neću forsirati da mora imati 5. Ako mu je maksimum trojka, nek ima trojku. Ali, ponavljam, ne zato jer je lijen pa ne uči, ili ne piše zadaće i slično.
I uopće ne smatram da smo svi jednako sposobni za sve. Nekima idu jezici, nekima prirodni predmeti, nekima predmeti koji se moraju štrebat -kao povijest npr.

Mislim da je najvažnije znati i shvatiti koje su granice djeteta

E, da, samo sto se meni cini da (mi ) roditelji cesto vrlo lose procjenjujemo/procjenjuju te granice.
Nekako mi se cini da cesto ima puno malih "genijalaca". ;-)
Za sad ne znam ni sama kako cu se nositi s ocjenama Valjad nekako u hodu

moja kcerka je odlikas bez skoro imalo truda

sin bi mogao biti, al' nije, smeta me jer znam da moze bolje

uh, ja sam antimama
tj. meni je vaznije da mi je moja princeza sretna i zdrava nego da ima sve petice

prolazi s 5 (sad je 4. razred) ali to nije 5.0, zalomi se i trojki i to mi je normalno..
vazno mi je da se dnevno poigra oko 2 sata s prijateljicama i da redovno ide na treninge, uči max. pola sata dnevno..
da jako zapne pomogla bih joj, ali dok će biti odlican ili vrlodobar đak neću dizat paniku.

inace, ja sam bila super štreberica do faxa, a onda podivljala i nisam diplomirala.. tako da nema pravila..

Lagala bih kad bih rekla da mi nije uopce vazno premda sam svjesna da covjek mora uvazavati osobne karakteristike - dakle sposobnosti i htijenja djeteta. I muz i ja smo bili odlikasi, cini mi se da je nekako logicno da ocekujemo da nam i dijete bude zainteresirano za znanje :p i imali smo srecu pa i je takva. Ne pravim paniku od ocjena, ali pratim koliko truda je ulozila i kakvi su rezultati, pa sam hvalila cetvorke iz solfeggia, a bila ljuta zbog nekih cetvorki iz prirode cisto zato jer su bile rezultat neucenja.
Ja sam njoj jasno nacrtala sto znace dobre, a sto lose ocjene za njenu startnu poziciju u zivotu i shvatila je to sasvim realno - ne mora se biti odlikas, moze se zavrsiti obrtnicka skola i biti dobar majstor svog posla i cak i dobro zaradjivati, ako imas srece i dara. Ali je puno siri izbor mogucnosti ako mozes birati iz sire paleta zanimanja da ces jednom imati zadovoljavajuci posao sa zadovoljavajucom placom. A ona bi rado bila direktor Lutrije

hana, ti si moj idol

MM i ja stalno govorimo da nije bitno da bude odlikaš, ali često spominjem Benediktu da će ocjene puno značiti da li će moći ići u školu za ono što bi volio raditi u životu.
Isto kao i mnoge od vas smeta me kad npr. matematiku ne riješi pravilno zbog nemara ili nepažnje, a znam da to zna riješiti.
Stalno sama sebe mučim s pitanjem: "Da li ga nakon 8 sati u školi još dodatno tražiti da vježba, jer znam da bi mogao bolje ili ga ostaviti na miru jer bi mogao zamrziti školu?"

skoro pa od rijeci do rijeci potpisujem bubideu.

Važno je dati sve od sebe. Tu sam odlučna.
Rezutati će biti takvi kakvi jesu. To ću prihvatiti.

Pat, apsolutno se slažem s tobom

inace, ja sam bila super štreberica do faxa, a onda podivljala i nisam diplomirala.. tako da nema pravila..

Ima nas jos koje smo podivljale na faksu ko i Hana

Ja još nemam školarce, nemam još ni stav o ovom pitanju.
Ali...moj tata je bio ko bubi i mogu vam reć da to nije ugodno.
Ja sam sve razrede u životu prošla sa 5, do petog razreda osnovne nisam nikad dobila nijednu ocjenu osim petice, diplomirala sa 5, na faksu mi je prosjek ocjena 4,6...
Sve to me koštalo puno trauma, straha, napetosti. Da sam prošla koji puta sa 4, ne vjerujem da bi to bitno utjecalo na moje obrazovanje (pa značilo to i da koji puta nisam dala sve od sebe!), ali bi svakako imala mirnije i opuštenije djetinjstvo.
Tak da mislim (nadam se) da neću inzistirati samo na peticama :juhu

kako to zvuci jednostavno: "vazno mi je da daju sve od sebe!" ali motivirati ih da stvarno i daju sve od sebe meni se cini uzasno tesko. pogotovo kad uz tu izjavu stavim svoju kcer.

anyway, moja prvasica jedva ceka prvu ocjenu, i uvjerena je da ce to biti petica. tako da ja nju pripremam da su i ostale ocjene u redu, da ne moraju biti sve petice.

ja pojma nemam. friško smo školarci i meni je u glavi još uvijek najveći presing oko toga da on s veseljem ide u školu, tako da mi je sve ostalo u sjeni toga.

naravno da mi paše da donese doma sve točno u testu, ali puno toga ovisi o djetetu. moj je takav da će ona sam sebi raditi presing i da svaku i najmanju grešku doživljava tragično tako da imam osjećaj da ću kod njega morati njega samog uvjeravati da manja ocjena nije smak svijete.

e sad jesam li dobro procjenila našu situaciju vidjet ćemo vrlo brzo.

Ja još nemam školarce, nemam još ni stav o ovom pitanju.
Ali...moj tata je bio ko bubi i mogu vam reć da to nije ugodno.

Potpisujem.
Znam da sam morala ispuniti tatine snove.
Nadam se da necu traziti da moja djeca ispunjavaju moje, nego svoje.
I, da, znam da je to sada lako reci. Vidjet cemo kako ce biti.

Mislim da je najvažnije znati i shvatiti koje su granice djeteta, svakog pojedinog.
Tražim peticu tamo gdje znam da je može imati bez problema. Neću mu tolerirati četvorku zaključenu iz nekog predmeta, ako ima sve petice iz znanja, ispita i slično, a jedinice iz zalaganja zato jer nije pisao domaće zadaće - što se nama događalo. Tu ne popuštam.

dunja, baš tako i ja mislim.

znači, mora davati maksimum od sebe, a koliko će to u broju ocjene biti, nema veze

ovo mi se čini jako frustrirajuće. naravno da se dijete treba truditi, ali dati maksimum iscrpljuje psihički. maksimimu iziskuje da se svo vrijeme uloži u učenje, jer uvijek svatko može mrvicu bolje.

ma nisam ja nikad bas na takav maksimum pucala meni je pod mus da dijete mora imati neko vrijeme u danu koje je SLOBODNO vrijeme.

J&A

Nadam se da necu traziti da moja djeca ispunjavaju moje, nego svoje.

Lijepo rečeno.
Ma dajte žene razmislite malo o tome "mora dati sve od sebe"
Dajemo li mi baš sve od sebe ? I to sada kada smo zrele...Ne, jer nismo uvijek raspoložene, za nešto imamo više afiniteta pa lakše i damo maximum, za nešto manje, a za nešto nikako, a posebno kad nas gnjave neki problemi..Zašto djeca ne bi imala pravo na "loše dane" i na manje i više omiljene predmete i obaveze?

Ono što se meni čini važno je nastojati djetetu stvoriti radne navike (pri tome ne mora biti poput robota) i pružiti mu slobodu da samo otkrije u čemu se više pronalazi...da se to u njemu iskristalizira...I onda ga hvaliti i hvaliti i posebno poticati na ono u čemu vam se čini da je dobro, talentirano, da može dati najviše....Naravno, niti jedan predmet ne smije zanemariti, ali čemu npr. dijete kojem matematika ne ide tako super, forsirati da taj predmet vježba 3 sata dnevno, svaki dan (jer to je jedini način da ima peticu) ?!
Protiv sam i da se djecu opterećuje s aktivnostima, mislim da dijete mora doista biti sretno i zadovoljno na toj aktivnosti, inače nema baš smisla...i da tamo ide zbog sebe a ne zbog roditeljskih ambicija...Nažalost, vidim oko sebe jako puno djece koja negdje idu a ne žele ili im je svejedno, sliježu ramenima...ponosni su samo mama i tata...

Ja sam bila odlikaš, završila 2 srednje škole usporedo, težak fax koji nije bio ono za što imam najviše afiniteta...nije me niko na to tjerao, ne mogu biti nesretna zbog naobrazbe...Ali ja bih voljela da moji roditelji nisu toliko izjednačavali sve, da su mi znali staviti "akcent" na ono za što misle da imam više smisla, te da sam se onda daleko više posvetila baš tome, a ne da me bilo i tu i tamo i svuda...što rezultira "gorkim okusom"
U struci nisam radila, bavila sam se malo (i sad se bavim) onim što volim, za što jesam....ali mama mi danas kaže da je znala za što sam stvorena još kad sam imala 2-3 godine, i da se čitavog života čovjek ne promijeni. Samo se prilagođava.
Prilagođavanje je ono što bi trebalo biti što minimalnije...bitno je brusiti ono u čemu se možemo samoostvariti...
Ja se trudim kod svog djeteta ne pogriješiti, dobro pazim na prepoznavanje njegovih osobnosti i sposobnosti, njegujem ono gdje je on doista "on"...ko ribica u vodi"...ostalo ne želim forsirati (iako naravno, ispod neke granice ne bi smio ići jer onda ništa od opće naobrazbe).
Trudim se osluhnuti što je to što ga istinski zanima, kada mu "blistaju oči" i "srce se veseli" a kada i što je to što tek - odrađuje.

evo, danas je zaboravio novu biljeznicu iz hrvatskog, nekada bih mu rekla - rekla sam ti, nekada bih mu je ja stavila u torbu ( to jos prije onoga kad smo dosli do -rekla sam ti)

sada se trudim nista mu ne reci, dovoljna mu je opomena to sto nije imao dosta mjesta u biljeznici za pisanje ( ako nije, ne znam, ostala su mu dva lista, sam je to rekao i zaboravio staviti novu u torbu....tu je ono moje, napravi sve i odmah, pa neces zaboraviti-tako ja razmisljam, zato mi je bilo cudno kada se takve stvari zaboravljaju)

sada pokusavam prihvatiti da nismo svi isti i da je on, uz to, jos i dijete...to su moji majusni koraci prema naprijed

e, da...prihvacam sve savjete kako olabaviti...pogotovo me supilo kad sam procitala kak se ina osjecala

bubidea samo polako

htjela sam vam reci da sam ja taj nacin "lezernog odgajanja" djece ustvari "naslijedila" od svojih roditelja..
oni su brata i mene odgajali tako da budemo sretni, puno su nas voljeli, mazili i pazili i nisu forsirali svoje fix ideje..
bilo im je vazno da se puno igramo ko klinci, da se bavimo nekim sportom (ali nista profi) i da budemo bliski i da imamo povjerenja u njih.
a škola, važno je bilo da prolazimo s 4 ili 5 i da nejdemo na produznu

i, nismo ispali loše
tako da ja kopiram svoje roditelje i za sad nije loše

Moja mama veli da je njima bilo važno da ne padamo razrede
Bojim se da su to ipak preniski kriteriji koje bih mogla usvojiti, bez obzira ni jedno od nas troje nije ispalo loše. Mislim da smo ipak mogli uz drugačije usmjeravanje više Da li ću ja uspjeti naći pravu mjeru i pravi način

Meni ocjene uopće nisu bitne
i u principu uopće ne reagiram na loše ocjene (na kraju je ipak ispala odlikaš)
ali ono na što sam poludila je 1 iz nepisanja zadaća (koja ne ide u ocjenu)
njezina jedina obaveza je da ide u školu i izvršava školske obaveze i može joj se koji put desiti da to se ne napravi, ali ne iz isto predmeta 3 puta (na to sam stvarno poludjela)
ne tražim ocjenu, bitno mi je da se igraju i zabavljaju, ali s obzirom da mi doma jako malo pomažu, zahtjevam da školske obaveze izvršavaju na vrijeme bez obzira na ocjenu

elizabeta, super post
posebno ono o potrebi osluskivanja djeteta, o tome kako treba pustiti da dijete uziva u ucenju onog sto ga istinski zanima i onog u cemu mu "blistaju oci i gdje mu se srce veseli".

elizabeta, evo tek sam sad uspjela u potpunosti procitati tvoj post i u puno toga se slazem s tobom

treba pustiti klince da se negdje nađu i kao što ti kažeš sigurno će se u nekim predmetima više naći a u nekima manje...

a kad smo kod sporta, moja princeza sve bira sama... ja samo inzistiram da se necim bavi zbog zdravlja..
a ona si je izabrala hokej na travi

moja kćer još uvijek pamti moju izjavu za njenu ocjenu "4 nije ocjena"
Ali ja smatram da ona može jaaaaako puno, a da je lijenost u tome sprečava.
Prema srednjem djetetu imam puno manja očekivanja zbog njegovog ADD-a, a što je zanimljivo, on se puno više od nje trudi i ne prigovara kada od njega tražim dodatno učenje preko praznika.
Najteže će mi biti oko Denisa jer tu nemam pomoći oko definirianja "stavljanja ciljeva smao malo iznad mogućnosti" jer ne znam definirati "samo malo"

ja smatram da ocjene nisu bitne. Bila sam uvije odlikaš i sad sam dosta perekcionist, al perfekcionist u znanju, ne u ocjenama. Još uvijek guram ono da nakon cijelog dana u školi trebaju se odmorit, al dobro mala je tek 2. razred. I da - učim je da je škola njezina obaveza. Mi jedini u razred ne nosimo torbu doma, ona mora ocjenit kada joj nešto treba....
Kako će bit kasnije - budemo vidjeli i naravno da ću je tjerat da se trudi, al mislim da neću raditi drame oko ocjena...želim joj pomoć da se usmjeri, da pronađe ono što voli jer mislim da je to puno važnije nego imat sve petice, bit super učenik, a onda shvatit da posao koji radiš nije ono što tebe zadovoljava, da si trebao sasvim nešto drugo.