očistim ih temeljito: od vrha odrežem 1/3, skinem sve zelene bočne listove (malo toga ostane

), stapku postružem i puštam relativno dugu. (Očišćene spremam u zdjelu s vodom i limunom, u protivnom potamne)
Ovisno o veličini i količini artičoka (imam ih u vrtu, nekoliko vrsta + križanci) spremam ih uglavnom na dva načina:
1) malo njih ili maleni artičoki: razdijelim na 2-4 dijela, najmanje ostavim cijele, pržim na malo maslinova ulja uz tu i tamo koju kap vode; pred kraj dodam soli i vrhnja za kuhanje: to jedemo uz paštu ili rižu.
2) ogromni: naguram ih (treba ih biti toliko da ne padaju) u dublju (njihove visine) tavicu sa stapkama prema gore, između uguram polovice limuna, malo češnjaka, kapare (ako ih ima u kući) i soli; sve prekrijem masnim papirom, poklopim i pritisnem (nečim teškim), tako pržim (u stvari kuham na pari one vode koja je ostala između listića dok su se namakale u vodi s limunom) dok ne omekšaju.
Najjednostavniji je skuhati ih, (oprane, ne treba ih čistiti, eventualno jedan sloj vanjskih listova), pa onda ponuditi toč od maslinova ulja, soli i papra: jede se naravno samo onaj mekani dio. to je više neka zanimacija za zube prije/poslije jela, ali time smo našeg juniora, kad su mu bile dvije godine, navukli na artičoke: prije ih nije htio ni pogledati.
Jedan od rimskih specijaliteta je
Carciofi alla giudia, hrskavo i vrlo fino, ali nisam ih nikad spremala kod kuće, to je nešto što i moji prijatelji, rođeni i cjepljeni u Rimu jedu samo u restoranima (u Ghetu, naravno) jer tvrde da ih je kod kuće nemoguće tako dobro spremiti. U videu (osim talijanske ima i engleska verzija) ili na fotkama u tekstu možeš vidjeti i kako se čiste.