Ja stalno pokušavam pričati i objašnjavati, i
on meni jučer kaže: ja sam veliki ne trebam više cic
E. U množini. Dosad sam ja njemu pričala.
Ali navečer kuku lele. Nema šanse..
S jedne strane, stvarno mi je užasno slušati i živjeti taj plač, žalost, deračinu, a s druge mi je toliko stvarno dosta, da bih odjednom naprasno, najgorim metodama htjela prekinuti...
U zadnje vrijeme, nekih 10-15 dana, se prikopča oko ponoći i
drži do jutra, ne da mi ni na wc, ide sa mnom i onda ili tuli i stenje pred vratima ili "i on mora ići"
A ujutro, onda kumim, molim, prijetim

da me pusti da se spremamo za vrtić i posao
