Sveki kaze da se nista nije dogodilo, vjerujem da nije nesto veliko (to ne bi skrivala od mene) ali neka "sitnica" ga ipak muci.
Boji se panicno mraka, ne zeli vise sam ni do WC-a navecer, nema sanse da ode sam spavati (OK, ni do sad se nije sam uspavljivao, uvijek je netko s njim dok ne zaspi, pricamo pricice i sl.), ali ne da da ugasimo svjetlo u sobi...
Sinoc sam ga uspavljivala i MM je zvonio na portafon, nije mi dao da odem iz sobe, uzasno se rasplakao. Na kraju je samnom isao pustiti tatu doma. :conf Otkako se vratio svaku noc se popiskio u krevet!!!! Bez pelene je vec dvije i pol godine! :conf Cini mi se da taj svoj "strah" sanja... Probudi se popisan, zbog toga je jako zalostan i frustriran iako ga ja ni jednom riječju nisam zbog toga špotala . Zagrlim ga i utjesim, presvucem, stavim ga u svoj krevet
Kad smo malo pricali o tome ispalo je da ga je curica (7 god) od nasih kumova isprepadala pricajuci mu (izmisljenu) pricu kako ju je skoro ubio lopov dok je spavala
Dal je stvarno stvar u tome?
Sta da radim?
Kako da mu objasnim da nema razloga za strah? Nakon kojeg vremena se preporuca voditi dijete psihologu?
Da probamo kroz igru? Kako?
HELP
p.s. totalno sam neispavana



).


sav je bio obliven krvlju-curilo je iz nosića... :conf
Probajte s njim razgovarati i stavite ga k sebi spavat dok malo ne zaboravi. Ipak je najljepše s mamom i tatom u krevetu 


