khm khm...
dakle, ja sam jedna fesh

zenska u najboljim godinama. sto ce reci, na pragu 40-ih. sto ce opet reci - samo sto me klimakterij nije lupio u glavu.
i makar se uvod za ovu temu cini cudnim, vrlo je bitno to sve skupa naglasiti

.
naime,
kad radis po cijele dane,
kad ti muza nikad nema doma,
kad su ti klinci totalno oprecnih karaktera a ti to staaaaaaaaaalno moras hendlati,uskladjivati, smirivati...
kad si osudjen da zapravo na raspolaganju imas vrlo malo vremena u danu da zadovoljis sve sto treba sto se tice klinaca,
kad pokusavas rukama i nogama sve vezano s klincima kvalitetno napraviti,
kad si duboko svjestan cinjenice da je zivot kratak i da samo
sad mozes beskrajno uzivati u svojim klincima
...
e onda je vrlo bitno naglasiti onaj moj pocetak da sam klimaktericna baba kojoj je jedino bitno sve ono pobrojano zadovoljiti i napraviti i istovremeno se
ne zivcirati.
eto, to je meni najbitnije

. ne se zivcirati.
u tu svrhu isticem tzv
PIIPP princip u odgajanju (ja sam ga tak nazvala

, nis nigdje o tome citala, nit bas nesto citam o odgoju

...)
dakle:
P-
prevenirati.
dakle, danas s ovim godinama na grbaci pokusavam sto je moguce vise situacija prepoznati i prevenirati. ako unaprijed znam da ce neka situacija zbog razlike u karakteru dovesti do eskalacije sukoba

izmedju ove moje dvojice - lijepo to preveniram na nacin da do situacije ni ne dodje. ma, samo da se ja ne nazivciram jer cemo se tek onda vrtiti u krugu...
dakle, ne vodim ih u soping centre, na kave, na mjesta koja nisu za njih, ne vodim ih kad su umorni, kad su gladni, ne vodim ih tamo gdje sam ja zamislila da bi trebali ici, a oni zele negdje drugdje, ne nudim aktivnosti koje ja mislim da oni u tom trenu trebaju radit, a oni zele nesto drugo, ne vodim obojicu tam gdje znam da ce jednom biti dosadno ili ce mi napraviti scenu ... hocu reci - maximalno preveniram bilo kakve ekscese. I inzistiram na strogo kontroliranim uvjetima.
i jos nesto. red red red i samo red i onda sve klapa. barem nama

. kod nas se tocno zna kad se ide u kino, zna se kad se ide u park, zna se kad se cita prica, kad se jede, kad se kupa, kad se uci, kad se gledaju crtici ili slazu puzzle...zna se tko je koji dan na redu s biranjem price ili biranjem gdje cemo ici. Zna se tko ide gdje s tatom, a gdje s mamom ili s oboje.
ili recimo odlazak u park. ja se unaprijed
pomirim s time da ce mi jedan cijelo vrijeme drzat ruku, a drugi trckarat bjesomucno, da ce se jedan zablatit, a drugi nece, da ce jedan slusat, a drugi nece - i onda mi je mam lakse...
s tim da najcesce u centar stavljam ovog starijeg i zivljeg, situaciju podredjujem njemu na nacin da mu (u granicama da se ne ozlijedi) dopustam da on vodi cijelu setnju, igru u parku... a manji i ja samo trckaramo za njim. i vuk sit i koza cijela...
I-
iznurivanje protivnika 
. vrlo bitan moment u mom pristupu klincima. samo dobro fizicki iznurena djeca

navecer ne rade nepodopstine jer za to nemaju snage

(taman da su ne znam kakvog razlicitog karaktera). i jes da to pretpostavlja i fizicki iznurenu majku, al, dobro...inace, starijem treba puno vise da se "iznuri", manjem treba manje - no, u svakom slucaju kad je ovo ispostovano - oni mi rade manje problema.
I-
ignoriranje. meni omiljena metoda za mog starijeg sina (iako je mnogi strucnjaci bas ne preporucuju, al nema on bas neke veeelike traume zbog nje jer se opametio

pa ni ne dolazi cesto vise u situaciju da ga ignoriram).
vratimo se na uvodni medin

problem. idemo citat pricu. ja znaaaaaaaaaam da ce manji slusat, uzivat, a stariji ce imat neku svoju briju. e onda lijepo zagrlim ovog manjeg, kazem mu potiho, zavjerenicki (al da stariji cuje

) da cu mu citat pricu, a da starijem necu (naaaaravno, u sebi nabrojim do 1000 i nastojim se ne zivcirat zbog starijeg koji baulja po stanu i molim boga da ipak nasjedne na moju foru i da dodje k nama). i u 99,9% slucajeva mi uspije

, ma vise cak ni ne koristim tu metodu koliko je uspjesna. naucili smo i on i ja da kad bih ga molila i kumila da dodje ne bi dosao ziher. cim ga izignoriram - eto ti ga na...
P-podilazenje klincima. ova tocka povezana je s tockom "prevencija". kako sam zapravo vrlo malo s klincima i kako zelim u tim trenucima maximalno uzivati - cesto im podilazim. ma, mozda je to malo nespretan izraz, no, zapravo nastojim u svakom momentu zadovoljiti njihove potrebe, njihovu ideju gdje cemo ic i sto cemo raditi. i kad oni to u svakom trenu znaju - nekak moram priznat da imamo manje problema s uskladjivanjem razlicitih karaktera.
no, ako skontam da oni nece doc do nekog zajednickog rjesenja i da nece htjeti istu aktivnost - popustim im na nacin da im kao dam do znanja da su oni mene preveslali i sve okrenem na fintu da se njih dvojica kakti
urote protiv mene

. hocu rec, kad nemres protivnika slomit - onda preokreni situaciju u svoju korist na nacin da ispadne da je protivnik pobijedio...
P -
preusmjeravanje price na mene (kad mi ne uspije shendlat situaciju podilazenjem).
dakle, ako vidim da ce bit problema jer jedan hoce u kino a drugi u park a ja istovremeno stvarno nemrem bilocirat

, onda ih zeznem tak da kazem da, ne znam kak njih dvojica, ali ja idem u zooloski vrt i pitam ih tko ce sa mnom

. mam zaborave i na kino i na park i idu na 3. mjesto...i bude po mom...
eto, tako nekako se mi snalazimo... zahtijeva dosta truda, razmisljanja, prepucavanja, no, moram priznati da nam sve bolje ide.
i za kraj - u prici oko 2 razlicita karaktera kljucan je onaj moment kad roditelj skuzi da
su klinci razliciti, kad skuzi da jednostavno
ne postoji nacin da jednog ukalupis da bude kao drugi. kad tocno skuzis
kako koji funkcionira i kad se konacno
prestanes zivcirati oko toga da sve bude onako kako bas ti zelis.
ja sam to sve skuzila tek negdje u zadnjih godinu dana..
dotad smo se natezali, mucili, ljutili, plakali... a sad nam je sve nekak lakse...
a mozda smo samo i svi skupa sazrili...