Postao/la ivana7997 » 21 lip 2008, 11:01
miss_no, mislim da svatko moze odgovarati za sebe i svoj stav prema dojenju. ako tvoja frendica veli da joj je to najgora stvar u zivotu, onda joj ne mozes ti reci da nije. i da je to zato sto je komforna itd.
znam osobu koja strasno pati za vrijeme dojenja. a doji vec trece dijete, svako doji dugo dugo, do dvije godine cca. stalno ima zastoje, soor, osjetljive bradavice, problema s alergijama i neki drugim kronicnim bolestima koje ima i zbog kojih bi trebala uzimati terapiju a ne moze zbog dojenja itd itd itd. i da ona prekine dojenje jer joj jest strasno, tko bi mogao reci da je sebicna ili komforna?
pa ces reci, da, to je objektivno razlog za prestanak. ali vidis, njoj nije. netko drugi ima granicu znatno nizu. to treba osuditi?
na moze se ljubav mjeriti. hocu reci, netko se zrtvuje i ubija za svoju bebu, netko drugi to radi manje vidljivo... dajuci bocicu s istim osjecajima kao neka druga mama cicu.
pa i ako ne daje tako, ili ako to doista radi iz komfora, pazi, mjerom kojom mjerite vama ce se mjeriti, ne mozes znati da si zasluzna za to sto ti je dojenje uspjesno, i ne mozes znati da sutra neces zbog svojega komfora napraviti ili ne napraviti nesto za sto sad mislis da nikad ne bi.
i koji potez mozemo pripisati komforu? koliko sebe mozemo izgubiti da bismo bili ok roditelji? trebamo li se uopce izgubiti?
ja mislim da ne, i da je u redu samo ono sto dajes od srca. ako dajes kao zrtvu, nije u redu. pa ako je dojenje nekome zrtva, u redu je da to kaze i po tome postupi.
mozemo se cuditi tome, ali ne mozemo osuditi. kazem, ne znam sto me ceka. nisam bas uvijek od srca dala sve sto su moja djeca trebala pa nikako ne mogu baciti kamen.