Evo nase price...Znaci, mi smo tih problema agresivnosti imali najvise u periodu dok djecak nije progovorio. To je bio njegov nacin komuniciranja. Umjesto: "Daj mi loptu", samo bi grubo otimao loptu iz ruke nekog xy. Medjutim, vec tada se razvila teorija kako je "grozan" i svasta nesto....
Osim sa agresivnoscu imali smo problema (jos uvijek ih imamo) sa postizanjem bilo kakvog rezultata i na bilo kojem polju.
Vracam sjecanje na period kada je imao dvije i pol godine.
Bukvalno sve primjenjive metode padale su u vodu...a ja koja sam radila sa mnogo djece prije svog djecaka i imala izuzetan uspjeh (po cemu sam bila prepoznatljiva

) sada sam bila dotjerana pred zid i ocajna do suza.
Evo jedan banalan primjer iz tog perioda (jos uvijek je aktuelan - samo u modificiranom izdanju):
Bili smo vani satima, setali, ljuljali se, igrali i kada smo trebali da udejmo NEMA SANSE!!! Nista ne pomaze....Da bih izbjegla scene i dalja ubjedjivanja, smatrala sam da je najbolji nacin uzeti ga u narucje i unijet u kucu. Medjutim, nema sanse. Djecak bi se ukoci, ili batrgao i jednostavno nije bilo te snage (fizicke) da ga unesem. Kada napokon (uz pomoc sa strane) udjemo u kucu, djecak bi plakao, bio cendrav i neraspolozen jako dugo iza toga.
Price, razgovori, strpljenje, ljubav...pa cak i ucjene..ali nista nije bilo dovoljno da ga nauci na miran ulazak u kucu ili da nije po njegovom. Naredeni dan kada bi se ponovo susreli sa istom scenom pokusala na drugi nacin: "Ok, ostacemo jos pola sata a onda moramo uci da se igramo ili gledamo crtic" (ili bilo sto sto on voli). Nije prolazilo....
Dan iza ponovo bih rekla da je vrijeme za ulazak u kucu, i kada bi on poceo da cendra usla bih sama (objesnila sam mu prije da cu tako uraditi) a njega ostavljala "samog" vani (uvijek je bio neko uz njega od odraslih- naravno)
Moja najjaca odgojana metoda je razgovor. Sa djecakm sam uvijek i sada to radim razgovrala, pricala, ucila primjerima ali....moj djecak je svojeglav- sto ce mozda u buducnosti biti jako dobro, ali zato sve metode sa njim padaju u vodu...Osim metode strpljenja, dobrih zivaca i bezgranicne ljubavi.
Ma kako ce nekima od vas izgledati cudno ovo sjecanje i poredjenje ali kada razmisljam o malom bicu koji se zove moj djecak, onda ne mogu a da ne mislim da je on takav rodjen- jer smo prvo suocavanje sa njim takav kakve jeste imali jos od onog dana kada sam ga rodila, ili trenutka nase borbe sa dojenjem....
Nije nam uspjelo a sve sam pokusala...Jendostavno njemu nije bio "merak" i nije htio ni da pokusa. Sjecam se da sam ga jednom drzala na grudima sve dok izglednio nije stisnutih usana zaspao u mom narucju (bukvalno, izgubio se od gladi).
Pokusavali smo sa sesiricima za dojenje....svim i svacim (na kraju se sve svelo na moje izdavanje

)...i ko zna koliko bi dugo jos pokusavali da nismo dobili savjet od iskusnog pedijatra...i ko zna kakve bi posljedice ostavila ta borba na nas dvoje.
Ne bih voljela da se sada prica o "tesko odgojivoj djeci" pretvori u diskusiju o dojenju....Htjela sam reci, da nam je beba sa tri dana starosti jasno stavila do znanja sta hoce a sta nece.... i nista, ali apsolutno nista nismo mogli postici da ga razuvjerimo, naviknemo ili "prevarimo".
Mozda je tome razlog ovo ili ono (ovaj dio ostavljam za drugi podforum), ali sjecam se iskustva zene koja me je nazvala (u vrijem nase brobe sa dojenjem) i rekla kako je 4 djece dojila godinama, kako sa jednim (imala ih je petero, ovaj je bio 4. po redu) nije uspjela i da su zbog njene upornosti zaglavili u bolnici i da joj je tada pedijatar odrzao predavanje o tome kako jednostavno postoje djeca kao sto je taj njen 4. sin - posebna, razlicita od ostalih...djeca koja nisu kao druga djeca itd itd
Takav je moj djecak....Divan, krasan, osjecajan, intelignetan....ali jako razliciti svojim vrsnjacima i zbog toga smo imali i imamo jako puno problema ali ponajvise nerazumjevanja u smislu komentarisanja (sto meni smeta), i stvaranja pogresnog mita u drustvu njegovih vrsnjaka, s ciljem da ga otudje od xy drustva...sto im opet tesko uspjeva jer ne samo djeca vec i odrasli vole da budu u njegovom drustvu.
Hocu reci, da je moj sin jos od tih prvih dana bio "cudo nevidjeno"
On je takav bio od prvog dana, posebno takav je bio u periodu do 3 godine i sada je takav, ali opet nesto smo i postigli odgajanjem i metodama. Samo to sto je postignuto je skoro nista u poredjenju sa drugom djecom sa kojom roditelji nit rade niti im se posvecuju (ili bar ne koliko bi trebali- po mojim shvatanjima i mjerilima), a djeca krasna da ne mogu biti krasnija.
Zato jednostavno ne podnosim price kako je super dijete samo zasluga roditelja i njihovih odogojnih metoda (jer sudeci po onome sto mogu vidjeti najbolja djeca su bas ona kojima roditelji nisu nimalo posveceni- primjere necu navoditi, jer sam pretjerala sa opsirnoscu).
I u tom je kontekstu sreca koju sam gore spominjala (rijec koju sam ustvari prepisala iz prethodnog posta i koju sam trebala staviti pod navodnike kako se ne bi razvila nepotreban diskusija) znacila je prije svega "da sit gladnom ne vjeruje" (uostalom kao sto nisam ni ja kada sam odgajala drugu djecu, ne samo profesinalno vec privatno u svoja cetiri zida)
Opet cu se vratiti na primjer zemlje koja se obradjuje i cinjenicu kada zemljoradnik dobije plodan komad zemlje koja se prima bez problema i onaj koji mora jako, jako da se posveti kako bi njegova zamlja dala bar upola dobre rezultate (a mozda i vjerovatno

jednog dana bolje plodove)
Onaj prvi ima vremena za puno vise stvari da uradi sa tim komadom zemlje, dok onaj drugi sa puno vise truda pokusava izvuci minimum (za pocetak)
Medjutim, taj sto ima dobra komad zemlje to mu se podrazumjeva pa se previse i ne trudi, nego uzima "zdravo za gotovo", dok onaj drugi se trudi, jako....I zato ce mozda ovaj drugi dugorocnije imati bolje rezultate. Kazem mozda, jer sve je to od covjeka do covjeka, od okolnosti do okolnosti. Ali cinjenica je da ovaj gore i ne misli da postoji zemlja koja trazi vise truda, vec uglavnom da je onaj koji je obradjuje nesposoban ili nema dobre metode.