Meni je bilo kakvo drugo slušanje osim aktivnog (u najširem smislu riječi) nezamislivo, bilo s djecom, bilo s kim drugim. Štaviše, nesposobnost slušanja komunikacijskog partnera, a još više nesposobnost i neželja da se čuje njegova poruka - e to mi je jedna od najgorih karakteristika u ljudi.
No, zaista se na tom području može uvijek nešto novo naučiti i priznajem da sam i ja svojedobno zaista ostala paf kad sam neka štivca pročitala.
Kod mene je to više vezano za djecu školskog uzrasta, jel, kako radim u školi, i mogu reći da mi je prilično otkrivenje bila knjiga "Kako razgovarati s djecom da bi bolje učila", autorica A. Faber i E. Mazlish.
No, radilo se o školi ili ne, s vremenom sam skužila da je princip u stvari isti. Aktivno slušanje zasniva se na nekoliko psihološko-metodičkih spoznaja, sve ostalo su varijacije.
A evo, patkice, ti si to baš fino objasnila teoretski, mislim na srž, pa bih se ja na tebe nadovezala primjerima, iz ranije spomenute knjige.
rijec o situacijama kada ti dijete pridje sa "necim" u mislima, sto cesto ne zna (ili ne moze) formulirati racionalno i odmah razumljivo, prezicno, a ti uspijes prepoznati i cuti da se iza tog naizgled obicnog (ili "palog s Marsa") pitanja, reakcije i sl. zapravo krije nesto drugo, pa u svom aktivnom slusanju uspijes doci do toga. Jedna od reakcija koja se uvijek preporucuje je i ponavljanje pitanja djeteta (parafrazirajuci) - cime djetetu dajes na znanje da si ga slusao/cuo, a pri tome mu dajes sansu da u drugacijoj formulaciji, tvojim odraslim jezikom jos jednom cuje svoju nedoumicu
Zaista, treba izbjegavati propovijedanja, poučavanja u bilo kojem obliku, nego je ključno parafraziranje onoga što dijete želi reći. Postoje u stvari kao nekakva 3 koraka u takvoj komunikaciji, ali se zaista ne sjećam točno u detalje, smisao je ovaj:
- poslušati partnera
- parafrazirati riječi i uzeti u obzir osjećaje sugovornika (npr. Primjećujem da je to bilo neugodno i da si se uzrujao zbog toga...)
- eventualno izraziti svoje osjećaje u vezi tog događaja (ako smo izravno upleteni)
- pokušati zajednički naći rješenje
Ali evo, da ne duljim, da vam stavim primjere par oglednih dijaloga...
I) Umjesto kritike, pitanja i savjeta prihvatite i reagirajte na djetetove osjećaje i želje
A- dijalog (negativan)Dijete: Mrzim Petersona (učitelja), glup je.
Mama: Ne bi smio s nepoštivanjem govoriti o svom nastavniku.
Dijete: Pa ni on ne poštuje mene. Vikao je na mene bez veze.
Mama: Sigurno si nešto pogirješio. Inače on ne bi vikao.
D: Samo sam pokušao posuditi list papira.
M: Štaa, nisi imao ni list papira? Pa ša drugo onda možeš i očekivati ako dolaziš nepripremnljen na nastavu? Koliko te puta moram podsjećati što sve trebaš učiniti prije škole?
Da si naučio misliti unaprijed, to ti se ne bi dogodilo.
D: Skini mi s s vrata.
M: Ne budi prost.....
B dijalog (pozitivan, kako bi se komunkacija treabla odvijati):Dijete: Mrzim Petersona (učitelja), glup je.
Mama: Izgleda da si ljut.
Dijete: Vikao je na mene bez razloga.
Mama:To ti je sigurno zasmetalo.
D: Poludio je samo zato što nisam imao papir.
M: Oooo!
D: Pa, nekad i ja zaboravim stvari.
M: Hmm... i sad ti je žao.
D: Pa... možda bih si trebao ostaviti nešto papira u ormariću u garderobi. Tako ne bih imao problema, čak i ako zaboravim bilježnicu.
M: Izgleda da si smislio novu taktiku.
D: Da!
Kažu da su ovi uzvici empatije - Mmm, Ooo, Hm, Ah itd deset puta vriejdniji od čitaba i propovijedi koje obično serviramo djeci.
Naravno da je ovaj primjer dijaloga idealan, i preštreberski, ali pomaže. Meni je zaista pomogao x puta u školi, ne uvijek i ne sa svakim i ne odmah, ali to je bit. Redovito predstavim ovo na roditeljskim sastancima, strašno je koliko se roditelja prepozna najčešće u prvom dijalogu, ovaj drugi im je SF, ali, moram priznati često i meni, s vlastitim djetetom. To se jednostavno treba i učiti.
Evo još jednog primjera:
II) Opisne pohvale - umjesto ocjenjivanja opišite situaciju
A:Kćer: Tata, pogledaj što sam nacrtala u školi, je li dobro?
Tata: Jako dobro. Ma, ti si prava umjetnica,.
K. (misli u sebi) Zapravo i nisam. Ne znam dobro nacrtati lice.
B:
Kćer: Tata, pogledaj što sam nacrtala u školi, je li dobro?
T: Zanimljiv crtež. Nacrtala si crno nebo, blijedi mjesec i žute zvijezde.
K. (misli u sebi) Znam nacrtati noć.
Ili:
A:Sin: Hej, mama, dobio sam peticu iz geometrije.
Mama: Bravo. Ti si genij.
Sin (misli u sebi): Da je bar tako. Dobio sam peticu jer mi je Paul pomogao. On je genij.
B:Sin: Hej, mama, dobio sam peticu iz geometrije.
Mama: Sigruno si jako zadovoljan. Ipak si puno učio za taj test.
Sin (u sebi): Geometrija se ni ne može naučiti ako se ne radi.
I još samo jedan

:
III) što napraviti umjesto kazne
A)Mama i tata: Sto puta smo ti rekli da ćeš nešto razbiti ako tako budeš divljao.
Dijete: (u sebi): Uf, sad sam nadrljao.
Mama: Znaš kako me je bil stid kad su me nazvali iz škole i rekli da je moj sin razbio naočale jednom dječaku.
Sin: Ali bilo je slučajno.
Tata: Dosta mi je tvojih isprika. Zaboravi na Tv idućih mjesec dana.
Sin: Ali, to nije pošteno.
Tata: Nema ni džeparaca. Možda te to nauči pameti.
Sin (u sebi, klonulo): Tata je zao, ja ništa ne valjam...
BTata: Zvao nas je ravnatelj. Kaže da si razbio Jimmyjeve naočale.
Mama: Jako smo ljuti.
Sin: nisam htio, samo sam se zafrkavao.
Tata: Drago mi je da nije bilo namjerno. ali, sad Jimmy više nema naočale.
Mama: A njegovi roditelji kažu da su nove jako skupe.
Sin: Stvarno mi je žao.
Tata: Možda mu možeš pomoći pri kupovini naočala od svoje ušteđevine.
Mama: ili možda zaraditi novac?
Sin: Mogao bih raditi u vrtu... Ili izvoditi pse iz susjedstva u šetnju.
Tata: Jimmyjvi bi roditelji trebali znati što planiraš.
Mama: I da ti je žao.
Sin: Hoćete li mi pomoći da im napišem pismo?
