E pa, ajmo krenuti od nedjelje 19.10 (zašto tako rano, kad je Nika rođena tek 22.10. saznati ćete uskoro). Taj dan je mamica Daria pošašavila i sve počela ribati po kuči, sredila kofer za bolnicu do kraja, lijepo spakirala sve što treba i zvala supruga kako je šašava i sprema se već za bolnicu a tek smo u 35. tj. Na kraju ispalo da je moj instinkt stvarno nepogrešiv
Dakle, smjestili me u sobu, stavili infuziju i tako sam provela dan. trudovi su se malkice smirili, ali i dalje ih osjećam. Ctg ih više ne pokazuje, doktori sa smješkom govore da je dobro, izdržat ćemo. Ja se tresem od te tekučine u venama ko prut, srce lupa ko šašavo...ali nema veze, sve za moju malu djevojčicu...samo da mi ona bude dobro. Preživjeli smo noć...utorak je...jutro... Dolazi moj doktor samo pozdraviti i dati mi podršku. Puno to znači u takvim trenutcima, hvala mu na tome. Govori da ga nema do sutra, ali da ću biti ok. I onda ono što je u meni pobudilo bujicu suza...dolazi vizita na čelu sa cjenjenim doktorom koji me vidi prvi put u životu...ali on je faca...i kaže: "Kakvo održavanje u 35 tjednu, skidamo vas sa terapije" i bez objašnjenja izađe van. Svijet mi se srušio...plačem.. Dolazi dragi doktor kojeg znam iz viđenja, razgovara samnom i zove me na UZV. Smirio me i objasnio da će biti sve ok ako i rodim danas, ali da će probati vratiti me na infuziju...i tako je i bilo...nagovorio facu na još jednu bocu. Dan protekao mirno...i u 21,00 evo opet vizite. Neki mladi doktor i sestra i kaže "žao mi je, šef rekao da vas skidam".. Ajme meni, opet...plačem, molim...ali uzalud...Skidaju bocu, zovem muža, trudovi se pojačavaju. Sva sluđena, pišem poruku svom doktoru na mob. na što on odgovara da s obzirom da su trudovi prisutni nemože se vračati na terapiju i da će me zvati kasnije. Čekam poziv ko ozebli sunce, jer sada mi nitko osim stručne osobe nemože pomoći. Dolazi poziv oko 11,30...traje poprilično dugo. Objašnjava mi što se dogodilo, puno činjenica koje me umiruju i mogućih posljedica. Govori kako dolazi ujutro i da ne brinem, neću valjda do tada... Mirna sam, to mi je trebalo, da mi netko fino objasni što je i kako je...bez zamotavanja u celofan sa mašnom...jednostavno da znam! Oko 12,30 odlazim pod tuš, sredim depilaciju i osječam bol svake 4 min, ali mirna sam. Pakiram stvari u sobi, cure se smiju i kažu da sam blesava, da neću još, odmahujem rukom i odlazim po kavu. Sjedim sama u hodniku i pijuckam i brojim minute od truda do truda...dolazi mi do glave da je to sad već na 2 min. i da bi trebala ić reć dežurnom mladom doktoru. Polako dolazim u 1,30 i kažem "oprpstite, ja imam trudove" na što mi simpatična babica odgovara "znam dušo, ali nije ti još vrijeme", a ja njoj "ali ja imam trudove svake 2 min.", ona kaže "ma nije valjda...nemoguće, pa nebi ti tako mirno samnom razgovarala, ali ajde idemo na ctg.". Prikopčali me i kad su skužili da je stvarno tako babica mirno pogleda u smjeru doktora i kaže "doktore trebamo pregled"... ovaj dojurio, pregledao: "otvoreni ste 9,5 cm to je za porod, pa kad se to dogodilo?". Daju mi njihovu spavačicu...ja kažem "nisam klistirana", pogledvaju se i doktor kaže da mi daju lagani klistir jer nije puko vodenjak i valjda će biti toliko vremena. Dok sam oblačila spavačicu, osječam mlaz vode na nogama...dođem u rađaonu i smjeste me na krevet u boksu bez klistira...ipak nije bilo vremena... Ležim tamo, borim se sa trudovima...prodisavam ih iako nisam stigla naučiti kako...trudim se... To traje i traje...iscrpljena sam i spavam između trudova, doslovno. Čini se da je vječnost prošla...al nije, svega nekih sat, sat i pol... Dolazi doktor i kaže da će malo pomoći i stavljaju mi drip...nemam nagon za tiskanje. Kad je taj drip počeo djelovati nema više sna između trudova, nema više staloženosti samo govorim: "nemogu ja to, Bože pomozi". Nakon 15 min...dolazi doktor i ponovno pregledava i kaže sad ću opet pomoći. Uzima neku napravu, osječam nekakvo olakšanje...vadi iz mene nešto tekuće i tada osječam silni nagon... on viče "nemoj tiskati babica nije spremna" a ja vičem"MOOOORAAAAMMMM". Koncentriram se nekako...postajem svjesna svite pedijatara i sestara ispred boxa i gledam babicu. Primječujem ima masku, ima kapu, ima rukavice i tiskam. Tri jaka tiska i čujem plač...ne vidim je...samo čujem. Babica kaže: "ajme koja lijepa cura, kosa prekrasna...prava gimnastičarka, jedva sam ju ulovila, doktore jeste li vidjeli taj salto"... Nije mi smješno...čekam da ju vidim, neka mi netko kaže da je sve ok. Pedijatar ju pregledava i čujem ono što želim : " Predivna zdrava beba, piši 10 / 10 i mičite mi tu opremu s očiju, netreba nam ništa, ovo je prava mala žilava cura." Napokon mi ju daju, stavljaju na prsa...ne plače više...sad mama plače, ali od sreče! Predivan moj mali čovijek je uz mene i mazi se... Toliko sam ju čekala, željela i sad je tu...moja mala mišica, teška 2620 i duga svega 46 cm... Mala je, ali savršena, prava mamina i tatina cura...."crna žena" kako su ju poslije prozvale sestre.
Sve ovo je vrijedilo proći i svaka inseminacija, svaki IVF postupak, vrijedilo se mučiti, vrijedilo je sve silne boli, vrijedilo je svih 6 godina upornosti...isplatilo se na najljepši mogući način. Moja "crna žena" sada leži u svom krevetiću, sanja lijepo i smiješi se....a mama ju samo gleda i ne vjeruje koliko to malo biće može pružiti ljubavi i nježnosti....koliko je sreće donijela.























