), pola sata to mi godi pa postaje naporno, izlazim, budim muža - on živne sav sretan, dobit ćemo bebicu uskoro...Do kraja su nam u igri bila tri imena TARA, LILA i KALA. Mm izvali: Jel se slažeš da bude Kala? Meni se u trenu to ime učini idealnim za dijete koje pokušava izaći i pristanem...
Bol postaje sve jača...Šaljem smsove okolo forumašicama i moje porađanje postane tema na bubamarcima (cure otvore čak i kladionicu kada ću roditi
); e sad kad su moje forumske druge pročitale da rađam, počele me nazivati i tješiti, a ja stenjem ko luđakinja. Oko sedam mm odfurao malog u vrtić... I onda se dogodio PRIJELOMNI trenutak - naime, morala sam odlučiti hoću li se prepustiti bolu i izgubiti (kao prvi put) ili ću stisnuti zube, naći snage u sebi...i odraditi to kako treba...I odlučim - neću se prepustiti bolu, pravilno ću disati i mantrati... Sjednem na rub kreveta, utoplim trbuh i stanem prodisavati svaki trud kako najbolje znam i umijem...i odjednom sve postane tako lijepo...gotovo osjetim blaženstvo...(Osjetim i da je kala idealno ime, otjerala je demone straha)...
Mm se vrati, tjera me u rodilište...ja bih najrađe da rodim doma... Ne znam je li rano da krenem, čini mi se da svoj porođaj nosim u svojim rukama i guram svojim mišićima...jedva se obučem i uđem u auto... Mislim da je oko deset sati; jedva se od bolova probijam kroz Sveti Duh, ljudi u prizemlju začuđeno gledaju kako doslovno rađam pred njihovim očima.
Ulazim u predrađaonu na pregled, mirno zatražim epiduralnu (iako me ništa u tim trenucima nije previše boljelo), a doc mirno odvrati da sam otvorena 9 cm i da idem roditi.
pomislim, pa nije loše...Znači na kraju sam a još nije strašno...
No onda se dogodi drugi PRIJELOMNI trenutak - otvorena sam, a kala se neće spustiti; bol je epska, organi kao da se lome, gnječe, mrve i zaključim da ću krepati baš na kraju... Kažu mi da legnem na desni bok, no bol je u tom položaju tako velika da sam na rubu nesvjetice, vid mi se magli... Vičem poluglasno Om ... Om...Om... no bol me baca u polusvjesno stanje...Zadnjim atomima snage, odlučim ih ne poslušati, sjednem u neki koliko-toliko povoljan položaj i trpim...trpim...mantram...mantram... kao da nema kraja...
Razuvjeravaju me...kažu da tako nikada neću (sjedeći) roditi, pokušavaju me poleći, ne dam se... Ne daju mi da tiskam, a ja osjećam da moram...da bebe hoće van...Odjednom u hrpu žena ulazi pijetao - doktor - i kaže - pa kad morate tiskati, tiskajte... I u dva truda - rodi se kalica - u 11 i 38.
Sva je pokakana, zgužvana, krvava - kao božica Kali nakon boja s demonima. Osjetim nevjerojatno jaku energiju zemlje, neuljepšanu, divlju, silnu prirodu žene. Čisti život navali odmah na moju cicu i povuče ono što ga spremno čeka.
Kao da ne postojim, samo ta mala ženica crne kose i dubokoplavih očiju. Cica i cica, ja plačem...Ne znam hoću li više ikada biti tako - ne sretna - nego potpuno u sreći.
prekrasna priča
