Evo dva primjera koja su mi bila najneugodnija:
1. Kada sam rodila dijete za koje se nakon poroda znalo da će umrijeti kroz par sati, neonatologica koja je skrbila o bebici kroz tih par sati njezina životaa došla je u jednom trenutku do mene koja sam još ležala u rađaoni i rekla da je krstila dijete. Ja sam katolik, ali me je tada užasno zaboljela činjenica da je to moje dijete krstila a da me nije niti pitala. Znam da je to uradila u dobroj namjeri ali trebala me pitati. Sa svojim postupkom mi je oduzela pravo da odlučujem želim li krstiti dijete ili ne i nekko mi oduzelo to dijete i prije nego što je umrlo. Uostalom, što bi bilo da nisam katolik?
2. Liječnica koja je radila mom djetetu prve slušne potencijale i tom pretragom ustanovila da je moje dijete gluho nije nam rekla da je maleni gluh već nas je uputila drugom liječniku da on napravi još jednu pretragu. Nas je uvjeravala da je sve u redu, da je nalaz u redu, a da nas šalje na novu pretragu jer je takva praksa. Kasnije, kada smo doznali da je mali gluh, vratili smo se do nje. Prvo je tvrdila da nam je rekla da je mali gluh ali mi to, nemarni, nismo niti shvatili. Izbila je svađa i tad je ipak priznala da nam nije rekla jer joj je bilo teško da nam saopći takvu vijest. Kasnije smo doznali da ista liječnica nije rekla jednoj obitelji da im curica ima multiplu sklerozu, jednoj forumašici nije rekla da im dijete ima hidrocefalus jer su joj izgledali nervozni. Ta ista liječnica je jednoj obitelji nakon što im je rekla da im je sin gluh dala uputu da idu na SUVAG i nadaju se da će se mali što bolje rehabilitirati jer, kako reće, nema umjetnog uha. To je bilo u vrijeme akcije Dajmo da čuju i, naravno, da su se roditelji informirali (za razliku od te liječnice) i maleni danas ima pužnicu s kojom čuje i govori.
I još nešto. I ja mrzim kada me svi koji skrbe o mom djetetu zovu mama. I često puta to mama izgovore s takve visine, kao da je mama neko biće niže vrste i vrlo slabe inteligencije.
Ja se svima s kojima radim obraćam s gospođo ili gospodine pa makar to bio klinac od 18 godina koji je pijan kao letva. Tako su me učili da je pristojno. Stoga me smeta kada me netko od medicinskog osoblja zove mama jer nisam njihova mama već sam mama svom djetetu, a za njih sam gospođa. Prezime mi ionako nitko ne patmi, pa bi im trebalo biti svejedno da li me zovu mama X ili gospođo X. No, kada te zovu mama onda se mogu prema tebi tako i odnositi, ako ti kažu gospođo to već zahtjeva veće poštovanje koje većina med. osoblja nema prema mamama i tatama. Zanimljivo je i to da mm često zovu gospodine, ja sam uglavnom mama.
Znam da je jedan pedijatar napisao članak na temu obraćanja majkama malih pacijenata i sam rekao da bi trebalo pokrenuti inicijativu da nam se ne obraćaju s mama već s gospođo.
No, za dobru komunikaciju i dobar odnos prema pacijentu osim fakulteta treba imati i kućnog odgoja i stvarnog poštovanja prema drugom čovjeku i stvarnog interesa da se pomogne.
Na žalost, takvih je malo. Mlađi liječnici, po mom iskustvu, zbog nesigurnosti u sebe najčešće budu pretjerano samodopadni i prepotentni u odnosu prema pacijentu. Ne znam koliko njih mladih je znalo doći do mene dok sam ležala po raznim ginekologijama, niti ne pozdrave, niti se ne predstave već krenu s pitanjima tipa: "Koju kontracepciju koristite?"
Srećom, prošla sam kratak trudnički tečaj koji je vodila glavna sestra u rodilištu i rekla da ako ne govore što je s bebom mogu biti sam 3 stvari: žutica, još ne može samostalno regulirati tjelesnu temperaturu ili se nagutalo podne vode i povraća i sve se to na kraju riješi pa se nisam previše bojala, ali sam svejedno prolila dosta suza u ta tri dana. Kod mene je bio ovaj treći slučaj, ništa ozbiljno, ali pitam ja: je li to taj doktor mogao normalno reći? Nema li majka pravo znati što joj je s djeteom, bez obzira na to radi li se o ozbiljnom problemu ili nečemu što će nestati smo od sebe?
. Ali ono što nisam nikako mogla probaviti je bilo slijedeće: nakon što sam više od mjesec dana ležala tamo, doktor kaže da trebam na UZ. Sestra me odvede, ja čekam doktora. Čujem kako mu sestra govori da ga čeka gospođa X (tj. ja), a on na to: Tko? Tad me ugleda i kaže tako da i ja čujem: a-ha, gemini mors foetus! 
Mislim da je i to pavo roditelja da ako želi, može pogledati , možda i držati svoje mrtvo rođeno dijete, a svakako i sahraniti. Bili smo uporni i sahranili smo je, ali zašto se mora čojek toliko mučiti u ionako teškim trenucima da bi ostvario svoje roditeljsko pravo??? 
.
)
).
