... vec od 6-og tjedna znali smo da stizu 2 bebice. dugo nam je trebalo da se naviknemo na pomisao da ce u mojoj familiji oooopet biti blizanaca
bez obzira na to ipak nisam ni sanjala da cu i ja biti te srece... daklem, trudnoca uredna s iznimkom serklaze u 26.om tj. koja se po jednom dr-u trebala obaviti a po drugom bi izdrzala i bez nje ali uz lezanje. ipak sam je dobila i sve mi se cini dobro da jesam jer klinci su super napredovali, ravnomjerno rasli i uzivali u maminoj busi sve do jedne lijepe ljetne veceri kad im je napokon bilo dosta valjda mame koja je samo uzdisala, puckala ko ćiro, i jedva se vukla po stanu na plus 40 temperature koja je tih dana bila vani. dobila sam trudove negdje navecer koji nisu bili bas jaki i ravnomjerni pa nisam ni znala da je to to al mi svejedno nisu dali spavati. tako sam se ja lijepo "vrtila" po krevetu i stenjala do 5 ujutro kad je mm pametno rekao "ja stvarno vise ne znam sto mi radimo doma i zasto vec nismo u rodilistu". malo prije 6 bila sam na stolu i kad su mi skinuli serklazu otvorila se 7 cm. u radjaoni sam slusala i trpila cangrizavu sestru koja valjda tu noc nije spavala i koja me docekala (to sam cula iza otskrinutih vrata) s rijecima dakle gemini! bas lijepo! (onako s podsmijehom). nije mi dala na bok jer joj se gubio ctg i kad se izvikala na mene da legnem na ledja lijepo sam joj rekla da ako zele zenu pred porod i jos u nesvijesti da cu joj ja leci na ledja. jako mi se vrtilo u tom polozaju jer su decki zaista bili teski. i ja lijepo na bok! ali...ma bolilo me briga za nju i njene zivce! stizu meni moji decki! a i stigla je smjena osoblja, friski i odmorni jako dobar doktor, 2 specijalizanta, dvije preeedivne babice, i to je otprilike bila ekipa koja mi je pomogla da u 9i42 donesem na svijet svog Mihića 3430 teskog i 50 dugog s apgarom 10/10, bez lijekova za bolove, naravno uz drip i epiziotomiju kojih se i nisam trebala toliko bojati jer je sve izvedeno s maximum takta i minimum neophodnog od strane tog predivnog strpljivog lijecnika koji ne samo da je pokazao strucnost nego je i mirnim glasom i pravim izborom rijeci ohrabrenja definitivno zasluzio kandidaturu za lijecnika stoljeca barem sto se mene tice. a onda je u 9i44 stigao moj Josip, na zadak, tezak 3520 i 50 dugacak apgar 10/10. necu ici u detalje, pricu cu zavrsiti pokusajem da vam docaram buru osjecaja koji su se u meni tada komesali. kazem pokusajem jer se tako nesto rijecima jednostavno ne da opisati. bila sam toliko euforicna i puna snage da sam mislila da citavu kuglu zemaljsku mogu u tom trenu optrcati. svi su sve znali jos dok sam lezala u radjaoni a mobitel sam do kraja ispraznila. i tako su moji decki stigli u jedno predivno nedjeljno jutro okupani suncem sto na nebu sto u mojim ocima... kazu da su bebe rodjene u nedjelju najsretnije i najnasmijanije... tako je i sad s njima... uglavnom... s iznimkom mog malog partijanera Josipa koji ponekad zna biti "naopak"
valjda zato sto se naopacke rodio 



I bravo za dobrog doktora!! 












