potpuno se slažem. budući da je moje najljepše bljuckalica, mi smo počeli s rižinim pahljicama dosta rano (5. mjesec). i toliko su mu se sviđale da je mljackao od prvog zalogaja.
no, kod povrća je naravno priča bila drugačija... žličicu po žličicu... pa bi još, a možda i ne bi... i tako, sve po standardu. i dok se ja nisam navikla kuhati, miksati, strpati živce u kanticu... a sve smo polagano isprobavali, tražili optimalno vrijeme hranjenja...
sad smo skoro 7 mjeseci i papamo miksane kašice, riža+povrće/voće, poklopa lijepo 120-150 ml i sve se oblizuje.
iskreno, da nismo trebali rano početi vjerojatno bih sada bili na istraživanju 2. ili 3. povrća i ne bi mi bilo žao. no, ja ne smijem pored njega jesti bez da mu dam nešto sa mog tanjura. uglavnom se radi ili o staroj korici kruha (kojom uglavnom maše uokolo) ili onako pompozno uzmem neku glodalicu pa kao i to je za jesti
svježu jabuku obožava, otkad su ga napali zubići skoro svaki dan dobije "odgrizak" (odrežem jabuku okolo koštice, ogulim da nema ni traga kori i dam mu taj poveliki komad) pa ga cucla, a ja pojedem ostatak. to nam je trenutno "međuobrok".
meni je npr. veći problem kako mu dati vodu na šalicu. naime, on sve voli polako piti. imamo NUK dudice i na njih hrana, ali i voda ide dosta sporije od ostalih (koliko sam primijetila). i mislim da ćemo jednako dugo se prilagođavati na šalicu koliko smo i na nove okuse kašica!
i... da, netko je pričao o pritisku okoline. to se potpuno slažem. toliko trube o tome koliko je dijete gladno na sisi i kad će napokon papati na žlicu da bi najradije tu okolinu zatvorila na neki drugi planet na kojih godinu dana i uživala s bebom u dojenju!




I zato nije mi jasno, dali trebam odmah nakon jela i nuditi dojenje ili sacekati, posto meni izgleda da ona cicu ne odbija u nikom slucaju?



.

