18.07., četvrtak, bio je zadnji dan na poslu. Studentica sam, ali sam uz faks i radila. Kako je posao bio uredski, u uredu javnog bilježnika, a trudnoća uredna nije mi predstavljalo problem. No, pošto se termin bližio, rekla sam si da bi bilo vrijeme da prestanem. Idući dan bila sam kod frizerke, u subotu vani.
21.07., ponedjeljak,. MM je bio na poslu, ja sam obavljala sitne kućanske poslove i između ostalog odlučila spakirati torbu za rodilište. Šogorica mi se nasmijala, pa kao imaš još 20ak dana do termina. Pri odlasku na wc primjetila sam smećkastu sluz. Pomislila sam da pomalo odlazi čep i znajući kako to biva i ne mora značiti ništa nisam dizala paniku. MM je stigao s posla, ručali i tad sam pomislila kako bi bilo najbolje krenuti u bolnicu da preventivno provjerimo što je (budući da je moja doktorica bila na godišnjem), ne sluteći što me čeka.
Stigli smo oko 20h. Nakon obavljenog pregleda, ustvrdili su da sam otvorena 3 cm i vodenjak pred puknućem. Smještaju me u sobu uz obavijest da će porod krenuti tokom noći. Kakva sam bila, šetala sam do pola noći po hodniku jer nisam mogla vjerovati što pričaju, kakav porod, a mene ništa ne boli.
E onda su oko 1 počeli prvi trudovi...lagano stiskanje, kao pred mengu...a oko 4h postaju intenzivniji. Dežurna sestra me stavlja po 2. put na ctg i kaže kako nisu dovoljno jaki za izgon, pa hajde ja opet u sobu. U 7.30h dolazi doktorica, radi vaginalni pregled, otvorena između 6-7cm i šalju me u rađaonu, u koju ulazim u 8.20. U 9.15 puštaju MM-a kod mene, buše mi vodenjak i porod kreće u onom pravom smislu. Već pomalo iscrpljena od napola prospavane noći i jačih trudova imam osjećaj kao da nema toga što bi me pomaklo s onog stola.
No, MM me hrabri i uz njegovu pomoć i babicu premještaju me na stolčić (kako sam prvobitno htjela). MM diše sa mnom, oslanjam se na njegove ruke i pomišljam samo koliko još...i tako još pokoji trud i bilo je gotovo. 22.07. u 10:18h nakon 36. tjedana trudnoće rodio se naš Leon s 2700g i 46cm. Mali, a tako savršen. Osjećaji su jednostavno neopisivi riječima. Imam sve najljepše riječi za babicu i sestre; susretljive, ljubazne, pažljive. Rađaonica fantastično uređena(KBC Rijeka), prigušena svjetla, glazba... MM ogromna podrška, a porod svakome za poželjeti (pogotovo prvorotki kao meni); brz, na stolčiću, bez epiziotomije i dripa..
U bolnici smo ostali nešto duže budući da Leon nije imao dovoljno snage za sisanje pa je iziskivao hranjenje na sondu i boravak na intenzivnoj. Kada je krenulo, pustili su nas kući i od moje mrvice u mjesec dana narasla je „prava beba“ s dobivenih 1300g i 8cm.
Svaka trudnoća je različita, no eventualno svaku iduću bi sebi i svakome poželjela kao ovu u kojoj sam do zadnjeg dana šetala, odlazila na more, radila, vozila...ma sve uobičajene sitnice, brz porod i niti za osjetiti poslijeporođajno doba. Da, bilo me strah kako ću to podnijeti...s uskoro navršenom 21 godinom i nemam puno prijateljica koje bi mi pomogle u tom iskustvu...ali ovaj porod, potpora i prisutnost muža tijekom njega, te trenutak kada smo ugledali našeg anđela ostali su mi u najljepšem sjećanju!!
