Ejlino pleme II

[Zoila]

joj sad ste me zaintrigirale, morat cu potraziti staro eljino pleme
ovaj topik prvi put vidim danas i sve sam procitala. Prekrasne ste vi mame, tako bih vas sad zagrlila, samo zato jer ste tako iskrene i drage

[bosancero]

Draga Ejla. Dobro nam dosla nazad. Drago mi te je ponovno citati i nadam se kako su akumulatori forumskih javljanja ponovno napunjeni. Pubertet kao pubertet lupa na sve strane i kako i ja imam adolescenta tako znam sto je to. No s druge strane ne moram razmisljati u nedjelju oko 5 ujutro gdje se skice i da li ce se pijan vratiti iz izlaska. O strahovima prema lakim i tezim drogama da i ne pricam.

[aina]

No s druge strane ne moram razmisljati u nedjelju oko 5 ujutro gdje se skice i da li ce se pijan vratiti iz izlaska.

Hehehe, to je nacin na koji sam ja tjesila svoju mamu nakon mog poroda. Rekla sam joj "Ne brini mama, barem se necu nikad morat pitat da li se moje dijete u dva ujutro negdje drogira!"

[bosancero]

Sto se tice zamjene hendikepa to je isto kao kad bih ja htio zamijeniti klempave usi s dugackim nosom. Nasa su djeca takva kakva jesu sa svim svojim dobrim i losim stranama i moramo ih kao takve prihvatiti.

[danijela81]

Draga Ejla,
nocas sam u jednom dahu procitala Ejlino pleme I. nisam znala o cemu se radi, zaintrigirao me naslov ovog topica, pa sam krenula u iscitavanje.
i to bas dan nakon sto me je stvarnost malcice osamarila.

i ja imam posebno dijete, i posebnog muza. MM ne vidi gotovo nista, a za Vjerana prognoze i nisu bas sjajne. i dirnulo me kad si rekla da bi mijenjala Petrin vid za mogucnost komunikacije, i brzinom munje se oporavila od udarca i shvatila koliko sam blagoslovljena!
sad cu zvucati kao jedna od mama citacica, koje citajuci ovo postaju svjesnije zdravlja svoje djece, ali odmah mi je pred licem bio siroki osmjeh mog sestomjesecnog zvrka kad ga ujutro uzimam u narucje nakon budjenja. poznaje on ruke svoje mame, i na nicije tudje ne reagira tako.

ja sam bila svjesna mogucnosti da mi dijete naslijedi muzeve oci, ali nisam ni daleko bila svjesna sto to sve za sobom povlaci, kao sto ni u jednom trenutku nisam zapravo svjesna koliko jos ce trajati nasa borba (jer se stalno nadas da ce jednog dana biti sve dobro), lijecenja, kojekavi posebni tretmani, a tek pogledi i komentari "normalne" okoline....
u svog muza zaljubila sam se bez predrasuda o icemu, ima on svojih mana, ali me svaki dan obara s nogu djelic njegove osobnosti koje, vjerujem, ne bi bilo da nije u zivotu prosao to sto je morao proci.
trudnoca je bila sve samo ne uredna, porod takodjer. cijelo vrijeme sam se molila i nadala da ce sve biti ok, ali kada sam prvi puta ugledala moju mrvicu i njegove okice, znala sam sto nas ceka, iako nije bilo nijednog fizickog pokazatelja da je to zbilja tako.
i nije me obuzela ni tuga ni ocaj, nikada se nisam pitala "zasto bas meni". obuzela me neopisiva sreca i nekakva euforija, a tek ona ljubav!!! vec tada sam ga beskrajno voljela i od onda znam da je taj maleni veliki borac i da ce zbilja sve i biti dobro! samo na drugaciji nacin dobro!

draga Ejla, oplemenila si me, ne znas ni sama koliko, vratila opet taj isti osjecaj!
koliko god sam bila svjesna Vjeranovih problema s vidom, do sada sam zivjela kao u nekoj zabludi, da on nije nista drugaciji od drugih, da ce jednog dana lijepo gledati, normalno kao sto gledaju i druga djeca, da ce lijecnici napraviti cuda koja se u doba mog supruga nisu mogla napraviti.
e onda je u srijedu moj doktor nazvao jednog specijalistu kojeg zna, i zamolio ga "daj molim te, imam jedno dijete s posebnim potrebama, ako mozes jos danas pogledati". otkud je moje dijete s posebnim potrebama? kako? cijeli dan sam vilenjala okolo i razmisljala o tome, je li on to rekao samo da Vjerana ovaj drugi doktor sto prije primi, ili mozda.... pa malo kopala po netu, pa se raspitivala, i pronasla da ipak je etiketiran i bit ce do daljnjega, kao dijete s teskocama u razvoju.
u njegovoj dijagnozi se, srecom jako puno toga moze popraviti, ali ne tako da on postane potpuno zdrav, uvijek ce biti nekih teskoca. srecom, neusporedivo manjih od ovih s kojima se vicina ovih divnih mama i tata ovdje susrecu.

i zaboravila sam reci ono najvaznije. tako sam sretna sto ga imam! prije par mjeseci jedna me zena, mamima poznanica, pitala zasto nisam abortirala ako sam sumnjala u to. kako sam ju zalila! pa ona ne zna sto je pravi blagoslov u zivotu! imati dijete koje te toliko treba, koje je izabralo upravo tebe za njegovu majku, od svih drugih majki, i kojemu mozes maksimalno pomoci da bude sretan, i mnogo, mnogo ga voljeti, tako da ono zbilja zna da je zaista voljeno.

[Ejla]

Sto se tice zamjene hendikepa to je isto kao kad bih ja htio zamijeniti klempave usi s dugackim nosom. Nasa su djeca takva kakva jesu sa svim svojim dobrim i losim stranama i moramo ih kao takve prihvatiti.

Mudro i istinito, svatko bi se složio s tobom. Ali zar ti nikad nisi...ponekad...onako malo odsanjario neku drugu priču? Kao lijepi san koji nekad odsanjaš pa se probudiš s onim lijepim osjećajem?

Danijela 81 , prelijepo mi je ime koje ste sinu dali. Tako ga rijetko daju djeci (ja osobno poznajem samo jednog Vjerana i to iz mog djetinjstva).
Ovo što pišeš o očekivanju čuda i da će jednog dana sve biti dobro, to ti je sasvim normalno, osobito u prvim godinama života djeteta. Na neki način mislim da je to neka mentalna zaštita da se lakše prođe taj proces prilagodbe i prihvaćanja. Iako mislim da uvijek treba vjerovati da će sve biti dobro. I obično bude dobro, samo ne baš na onaj način kako smo to na početku mislili. Promijeni se percepcija o tome šta je ,ustvari, to "dobro"...

[bosancero]

Mudro i istinito, svatko bi se složio s tobom. Ali zar ti nikad nisi...ponekad...onako malo odsanjario neku drugu priču? Kao lijepi san koji nekad odsanjaš pa se probudiš s onim lijepim osjećajem?

Svatko od nas sanja razne snove. Mogu sve okrenuti na salu pa reci kako sam sanjao upoznavanje s Mickom Jaggerom ili Hendrixom ili sam sanjao kako imam sluha i sviram stratokastera. Svatko od nas ponekad se pita i nekad ima a nekad nema odgovora. No prvu noc nakon rodjenja F. nisam oka sklopio iako nisam znao sto je i kako je znao sam da je on moje dijete bez obzira na sve. Kad sam ga prvi put primio u ruke i kad je svoje male prste stavio na moj kaziprst nista mi vise nije bilo vazno. Neki snovi i neka pitanja samo nas opterecuju i guraju dublje a na njih ne mozemo utjecati jer je to tako kako je. Trebamo se pitati i boriti da promijenimo ono na sto mozemo utjecati a toga ima jako puno. Od djelovanja na napredak djeteta do djelovanja na promjenu percepcije drustva. Znam da to umara i da ponekad klonemo no uvijek se pojavi netko tko nam pomogne i pridigne nas. Sto se tice lijepog osjecaja nema mi ljepseg osjecaja nego kad dojdem doma a moj F potrci i vice moj tata moj tata te me zagrli iz sve snage.

[Ejla]

E, moj bosancero, ja šumom ti drumom... O čemu cijelo vrijeme ovdje raspravljamo nego o tom osjećaju koji ti imaš unatoč hendikepu svog djeteta i koji ti puni "baterije" na način na koji mnogima od nas vjerojatno nikada neće biti napunjene?! A dokle ćemo se samo prazniti ne znam, valjda dok ne umremo?!
Postoje razni hendikepi i razne bolesti, s nekima se lakše živi, a s nekima bome opako teško. Ja ne spadam u to opako teško, u mnogim stvarima mislim da sam blagoslovljena, ali imam i teških faza u životu.

Mene ne bacaju u bedaru moja sanjarenja koja se ponekad dogode, mene će više baciti u bed post poput tvojeg u kojem čovjek stiče dojam da si savršena osoba koja savršeno vlada situacijom i drži pod kontrolom sve svoje emocije. Možda zaista i jesi vrlo, vrlo jak i stabilan kao osoba, ali nismo svi takvi i nemoguće je očekivati da ćemo biti.

Ja smatram da sam izuzetno pozitivna i stabilna u glavi, ali definitivno imam slabe točke i trenutke koji me ruše. Oni se događaju i događati će se vjerojatno još mnogo puta u životu, ovisno o situacijama u kojima ćemo se naći. E, vidiš, kad se oni dogode, super mi je što znam da negdje postoji mjesto gdje to mogu izbaciti van i gdje me nitko neće nemoćno gledati ili tješiti ispraznim i bezveznim riječima. Štoviše, ako potaknem nekog tko je u sličnoj situaciji da učini isto to, onda mi je nekako mrvicu lakše. Nisam sama u svemiru, događa se i drugima, znači sve je u redu...

Al kad pogledaš svoju zadnju rečenicu o lijepom trenutku - cijeli univerzum je sveden na taj osjećaj koji si opisao, da te zagrle ručice tvog djeteta i izjave ljubav. Ne postoji ništa ljepše na svijetu, zar ne?
Vi koji to možete doživjeti hranite se iz tog osjećaja i crpite snagu za dalje. Mi koji to ne možemo doživjeti i vjerojatno nikada nećemo ponekad sanjarimo baš to.

Kad sam nakon Petre rodila svoje drugo dvoje djece i doživjela taj osjećaj nikada ga nisam uzela zdravo za gotovo. I dan-danas kad me moj mlađi sin zagrli i kaže mi da me voli zasuze mi oči i zahvalim se Bogu što sam to doživjela. Vjerujte mi, svaki, baš svaki put to učinim s jednakim ushićenjem kao da je prvi put...I nikada nisam dovoljno sita tih zagrljaja i poljubaca.

[abegi54@htnet-dsl]

joj ejla svaku tvoju potpisujem. Super si odgovorila prethodnom postu, jer svi smo mi ljudi od krvi i mesta i apslolutno je nemoguće sve svoje emocije sakriti i glumiti kul. Meni je super ovaj forum jer upravo tu se nebojim reći svoja razmišljanja strahove dvojbe itd jer znam da smo svi u sličnim situacijama kao i što sam forum se zove grupa potpore e upavo smo tu da si budemo baš to potpora.

[Ejla]

Opet pauza kod nas, al kad jednostavno nemam inspiracije za neke pametne i dobre stvari, a kukati ne volim.

Al ovaj puta trebam pomoć jer je Petrino stanje sve gore. Sljedeći tjedan putujemo na more i ježim se pomalo od boravka s njom tamo. Njene stereotipije su prevršile svaku razumnu mjeru. Dan joj se sastoji od beskrajnog ponavljanja različitih radnji, od hodanja i vraćanja na isto mjesto do 30 puta skidanja iste čarape i ponovnog oblačenja, 15 puta ustajanja i sjedanja na istu stolicu i tako do beskraja. Više je neće ni jedna baka, hoće je pričuvati preko dana ako treba, ali po noći jok - neće spavati, diže se stalno i hoda sim-tam, pali-gasi svjetlo i slično, svako prekidanje izvršavanja tih radnji izbezumljuje je i čeka trenutak da je pustiš i onda to odrađuje od početka. Jednu noć sam ležala s njom do 5 ujutro, baš sam se zainatila da joj ne dozvolim to hodanje i dizanje, uopće nije spavala, čekala je dok se nismo digli na posao, kad smo bili spremljeni lijepo se digla, odradila svoje zamišljene radnje i legla lijepo spavati. Iscrpljuje nas do beskraja...

Doktorima više ne idemo, jednom smo tako krenuli, zavrtili se sa svom silom nalaza, prošli i centar za autizam i ništa... Pogotovo sada kad sve povezuju sa pubertetom i govore da se to treba izdržati.

Probali bi s homeopatijom, ima li netko preporuku (može i na pp) za nekog provjerenog homeopata. Išli smo prije nekoliko godina baš zbog tog njenog nespavanja i stanje se stabiliziralo, no, ta homeopatica nam nije više "na ruku", rado bi pronašli nekog u Zagrebu da možemo održati nekakav kontinuitet.

Kakva su vaša iskustva s tim stereotipijama, ima li nekakvih savjeta kako se treba ponašati, da li sprečavati ili puštati?

[nadicab]

Ejla, samo ti kukaj, i to je dio života
Osobno idem s djecom kod dr Šimetina; jako sam zadovoljna s rezultatima. Denis ima izrazito visok imunitet baš zahvaljujući njegovim tableticama.

[Ejla]

Ah, Nadice, kad čitam tvoje postove i Denisove muke sram me reći i slovo k, o kuknjavi da i ne govorim.

[TiFilMama]

Ejla, ja ti mogu preporuciti homeopaticu zg
kod nje idem ja a i moja djeca po potrebi

dr senija grčić, ima ordinaciju na zelenom valu
ugooglaj i naci ces je

[nadicab]

a vrato do nje je ovaj moj Šimetin

[† zmijac]

Kakva su vaša iskustva s tim stereotipijama, ima li nekakvih savjeta kako se treba ponašati, da li sprečavati ili puštati?

Ejla,
Ja sa stereotipima baš nisam na čisto i imam velikih problema kod smirivanja istih. Sva sreća pa ih sad ima samo par – ali pubertet je tek pred nama za par godina –pa se imam čemu nadati
Jedino koje pomaže ( bar mi se čini da je tako jer kad krenu ni ja ne rasuđujem čisto) su da ga pustim da“odradi“ svoje – naime imam dojam da svaki put kad pokušam ga prekinuti da sam samo produžila priču jer onu sekundu kad odustanem on nastavlja gdje je stao i cijela priča me samo dodatno iscrpi i izbezumi.
I javljaju se uvijek kad skuži da dolazi do neke promjene ( bilo kakve ) – možda kod vas spremanja na more- Petra kuži sigurno da si nervozna i da se bojiš .
Ja sam taj problem najavljivanja- iako se nekad možemo dogovoriti i verbalno- riješila s tim da mu napravim slikovnice u kojoj predočim situaciju ( bilježnice po kuni, malo ljepila, napišem tekst na kompu printam i lijepim tekst sa par isprintanih sličica- da mu je lakše) i vozi
Tako smo najavili i objasnili situacije, zašto više nema psa, zašto je baka u bolnici........

Najveći je problem kad nešto želi da odradimo skupa a ja ne skuzim-onda se ( kod oba) javlja ljutnja i jad.

[Ejla]

Hvala cure, poslije mora krećemo u akciju!

Zmijac, sad mi je malo lakše kad vidim da smo tu negdje s mukama. I nama se isto čini da je uzalud sprečavati je. Isto samo produžujemo agoniju, ona se izbezumi i čeka trenutak kada će to sve odraditi ponovo.
Evo nas spakirani, sutra ranom zorom krećemo na more. Napravili smo strategiju, pokušati ćemo se prilagoditi Petrinim potrebama ali i učiniti nešto za dečke (npr. posjet Primoštenu, što je s Petrom prava avantura bude li gužva kakva tamo zna biti).

Mislim da bi ona na moru trebala biti mirnija jer se obožava kupati i roniti pa je voda prilično iscrpi. Istina, ona ima svoj ritam, ali obzirom da idemo u kuću koja je na samoj plaži i kupamo se ispod kuće gdje se nitko drugi ne kupa, možemo joj priuštiti vrijeme koje joj treba, a da nitko od nas ne pati zbog nje (ne moramo je načekivati).

Nadamo se da ćemo se vratiti s lijepim dojmovima i bez ružnih epizoda (prošlo ljeto nam se dogodila jedna ružna priča u Omišu). Svima koje idete na ljetovanje želim ugodan odmor i lijepo vrijeme, a vama koje ostajete doma isto tako lijepo vrijeme i da si odmorite dušu na bilo koji način!

[nadicab]

ružna priča? Nadam se da se neće ponoviti i da ćete napuniti baterije.
Ja jedva čekam da se otisnem na more jer to znači da smo svi OK