Postao/la martina mama » 20 svi 2009, 23:04
mora biti da je ovo lito svima zakucalo na vrata i da svi vapimo za odmorom. za nama je jedna doista uspjesna skolska godina. ne znam hocemo li se svi napiti ili cu opet najaviti trubljenje po gradu, a opet sam za sve preumorna. nanizalo se osam godina i vise nego ikad osjecam zamor materijala. imam ja neke nove ideje, ali o tom kad bude.
sad malo o tome jesam li pas ili majka. dakle, pricu o marti vecina vas zna. znate koliko smo radili da prohoda. prohodala je lijepo. onda je sama odvrtila svoj film i danas motoricki moze ono o cemu nismo ni sanjali. ok, ostala nam je ta desna ruka koju losije koristi, ali to je nista di smo bili.
martina prica ima i dugu stranu, a to je da osim motorike, dosta nam je narusena i koncentracija. ima tu jos toga sto nitko nije dijagnosticirao, ali nije samo ADD. prosle sam se godine u sebi pitala hocemo li ju uspjeti upisati u redovnu skolu jer marta ima svoj, njoj tako potreban svijet i svoja je. ne da se u kalupe u koje ne pristaje savrseno.
ajde, uspjeli smo se upisati, dobiti redovni program iako je prvo polugodiste slicilo na vise skraceni, nego redovni. onda je marta opet sama odvrtila svoj film i ukapirala sistem, uklopila se. pocele su padati i lijepe ocjene. uciteljica je naime, individualizirala program u smislu tumacenja gradiva, na kraju cak i ispitivanja, ali ju i danas ocjenjuje jednako kao i drugu djecu. zadnja dva mjeseca su pocele padati i petice iz predmeta koji nam ne idu. naravno da je marta odusevljena peticama. u skoli je upala u drustvo sve samih odlikasa. ponekad se pitam kako i zasto i vjerujem u to da djeca stvari kuze na nekoj drugoj razini.
nemojte misliti da nam ide lako. ja sam vec tri tjedna na bolovanju da marta pohvata svo gradivo. krvavo radimo, a marta prva gura stvar.
pred dva dana je kreso bio na primanju i uciteljica je najavila mogucnost da joj glazbeni, matematiku i prirodu zakljuci peticu. ja sam prvo mislila da je to ludost, ali onda vidim da sam i ja sama povecala pritisak na martu da ove zadnje ispite znanja pripremimo sto bolje mozemo. onda se mislim da sam stvarno pas kad mi je ocjena bitna. tjesim se da je bitna i marti, a u dubini duse znam da je bitna i meni. ne kao nagrada za trud, nego kao potvrda da marta moze ostvariti neke moje, mislila sam, davno napustene snove. onda vidim da jos uvijek, negdje u dubini duse, nisam odustala od sna o djetetu za pet. znate one snove koje snivamo prije djetetovog rodjenja.
ne znam kakve ste snove vi sanjale, ali ja nisam sanjala san o djetetu s posebnim potrebama. mislila sam da sam te snove prerasla, ali onda vidim da u meni ovakvi izazovi zapravo dozivaju te moje nikad prezaljene snove. pitam se kakva sam to majka, kad se nisam u stanju zadovoljiti onim sto imam, nego stalno zelim vise. a to vise i nije bas nesto. u zivotu je malo bitno kakav ste djak. puno je vaznije kakav ste covik i neka roditeljska misija bi trebala biti odgoj covjeka, a ne djaka. a ja padnem na zelji za peticama. kao malo mi bilo mojih koje danas, u najbolju ruku, mogu objesiti na vrata kucnog wc-a.
jesam li majka ili pas pitam ja vas. a, ova mi se i rimuje. dobra neka faza.