Napominjem da namjerno nisam otvarala topic prije operacije, odnosno kirurske korekcije uski.
meni osobno takav topic ne bi pomogao
. samo bi me opterecivao, a posebno bi me opterecivala negativna iskustva i price o tome kako nekom tko poznaje nekog - operacija nije uspjela ili se kaje zbog svega..., takav topic samo bi me udaljavao od odluke na koju smo se mm i ja odavno poceli pripremati, takav topic ne bi mi dao mira da se koncentriram na cijelu pricu, a moram iskreno priznati i nije mi se dalo ulaziti u polemike, tipa - da li je korekcija uški zaista potrebna u djecjoj dobi, da li mi roditelji imamo pravo odlucivati u ime djeteta, da li sam trebala ostaviti da dijete to rijesi kad postane punoljetno, da li su odstojece uske (ne volim izraz "klempave", ruzno mi je to) nesto sto uopce treba korigirati ili bismo trebali nauciti dijete da se samo nosi sa svojim nesavrsenostima...vjerujte mi, sve su to bila pitanja koja sam si bezbroj puta postavila, no, kazem, nisam bila raspolozena dijeliti ih s drugima, osim najblizima. pogotovo jer smo od djetetova rodjenja bili u dodiru sa strukom, odnosno lijecnikom koji je malenog operirao, s recentnim razmisljanjima koji daju odgovor na sva gore postavljena pitanja...
Otkud poceti?
Mozda najbolje rodjenjem mojeg mladjeg sina. Rodio se s ogromnom dugackom crnom kosom. Zvali su ga Elvis
. Bio je cudesan, cudesan s tom crnom grivom. I moram priznati da nisam primjecivala da su mu uske odmaknute ili odstojece. on je oduvijek zracio takvim sarmom da se to jednostavno nije primjecivalo. meni je on bio i ostao savrsen. Medjutim, vec na prvoj kontroli kod pedijatrice napomenuto nam je da bi bilo dobro prije skole napravit korekciju. Meni to bas nikako nije sjedalo niti sam bas kontala sto pedijatrica prica, no, zaista s vremenom, djetetove uske pocele su igrati svoju vlastitu pricu
. Sreca je bila u tome sto uske nisu velike, one su oduvijek bile malene, proporcionalne s glavicom, ali je gornji dio bio kako se to strucno kaze - odstojeci, i to posebno u gornjem dijelu - onako, kako da to predocim - maleni je izgledao kao mali alien ili mali vilenjak. kad je dolazilo ljeto i kad smo dijete sisali na skroz kratko - to je bas jako dolazilo do izrazaja. Stav pedijarice o potrebi korekcije prije skole potvrdjen je kasnije i kod ORL-a.
sad preskacem dio jer je nebitan u prici. dijete je krenulo u vrtic, tamo se nametnulo svojom posebnoscu u ponasanju, mirnocom, gore spomenutim sarmom - i ruku na srce - nikad, ali bas nikad mu se nitko nije rugao. Tu bih posebno pohvalila vrticko osoblje - drage tete
, psihologicu i pedijatricu - s kojima sam takodjer morala razgovarati u okviru priprema za operaciju - one naime isto sudjeluju u ocjeni opravdanosti cijele price i daju konacno misljenje i one su sastavni dio price. hvala im jos jednom. napominjem da sam glavnu tetu u vrticu zvala odmah nakon operacije jer me to posebno zamolila, bila je skroz uz nas cijelo vrijeme . taakodjer, psihologica je u svojoj ocjeni napomenula da je maleni jedno od najomiljenijih klinaca u vrticu i da predmetna nesavrsenost nikad u vrtickom okruzenju nije dolazila u pitanje. jednostavno zato sto se djeca u vrticu tako odgajaju i ruganje je apsolutno nepoznato kao pojava.
i iako je maleni bio postedjen ruganja u vrticu - to se nije desavalo kad smo dolazili po starijeg brata u skolu. cudo jedno kakve smo pridjeve culi u to kratko vrijeme i u tim rijetkim posjetama (posebno su se tu izdvajala dvojica djecaka iz razreda te stariji klinci na igralistu
) i tu mi je vec postajalo jasno kako ce to izgledat polaskom u skolu...mozda ne odmah u prvom razredu, ali kasnije svakako da...takodjer, iako to ruganje u skoli malenog nije previse zabrinjavalo, skoro bih rekla da on to nije ni razumio jer smo ga oduvijek odgajali da su svi ljudi jednakovrijedni bez obzira na izgled, nesavrsenosti, razlike, a u isto takvom okruzenju, kako sam vec navela, rastao je i u vrticu - nasa roditeljska odluka koju sam barem ja - davno bila stavila pod tepih - polako je pod pritiskom okoline pocela sazrijevati.
(naime, neovisno o tome sto smo i dalje bili u dodiru s ORL-om koji je pratio dijete, ja sam nekako uvijek intimno zamisljala da necemo morati raditi radikalne rezove i da ce se ta prica nekako sama po sebi rijesiti... )
no, u konzultacijama i pripremama za operaciju, upuceni smo na sljedece (ovako struka govori o operaciji odstojecih uski):
-operaciju je najbolje napraviti u dobi kad prestane rast uski - negdje izmedju 5. i 6. godine
-takodjer - to je idealna dob jer se poklapa s pripremama za polazak u skolu gdje je veca vjerojatnost da ce se djetetu rugati
-dob od 6 godina je najidealnija jer je tada hrskavica najmeksa, najfleksibilnija i najlakse ju je modelirati. sto je dijete starije - to postaje teze te u starijoj dobi rezultati korekcije nisu vise tako dobri kao kod male djece
-operaciju je najbolje uciniti prije skole jer treba cca 3-4 tjedna da oziljak zacijeli, a cijeli oporavak traje i do 2 mjeseca. dijete tad treba sto vise mirovati, a sve to je puno teze zadovoljiti kad dijete vec krene u skolu. naravno, moguce je to uciniti ljeti, no ljeto, sunce, vrucine - nikako nisu dobar pratitelj u prici oko oporavka pa smo odmah odustali od toga...
i tako, odluka je polako sazrijevala i negdje u 3. mjesecu utanacili smo termin operacije koja je ucinjena ovih dana.
o samoj operaciji, ukoliko ce biti potrebno, mogu i dalje pisati, no zasad samo ukratko - iznenadila sam se da operacija traje jako dugo - preko 2 sata i da se u toj dobi (kod sestogodisnjeg djeteta) radi u opcoj anesteziji.
i sam bog zna kakva mi je bila ta zadnja noc i koliko sam se puta pitala jel smo donijeli dobru odluku i da li je pametno da zdravo dijete podvrgavamo anesteziji, rezanju, sivanju, postoperativnom oporavku...
i ako sam to prezivjela - jos cu dugo pozivjeti.
stvarno
jer ta mi je noc i drugo jutro kad sam cekala da se dijete probudi u tzv. sobi za budjenje - bili jedni od najduzih sati u zivotu...
no, sad je to iza nas. mi jos uvijek ne znamo kako dijete izgleda jer on nosi povoj preko cijele glavice. konce i povoj skinut cemo ovih dana.
iako, sad kad je ovako zamaskiran - stalno se pitam - kako bi on uopce mogao bolje izgledati? meni je on oduvijek bio presladak, savrsen. i da nije bilo tih strahova sto mu se moze desiti kasnije u skoli - mi ga zaista nikad ne bismo ni vodili na operaciju.
no, tajming koji nam je struka preporucila - trebali smo postovati.
eto, to je bilo ukratko. odnosno, bas i nije bilo kratko
hvala svima koji su bili uz nas prije, za vrijeme i nakon operacije.
ako netko ima dodatnih pitanja vezano uz ovu temu - tu sam i rado na raspolaganju ukoliko su potrebna dodatna pojasnjenja
i sasvim za kraj - posebno pohvaljujem osoblje ORL odjela na Rebru. hvala svima jos jednom.
uz opasku - operacija je ucinjena na teret zdravstvenog osiguranja, nista nismo placali.
inace, ovdje sam dotaknula samo neka od pitanja koja su nam u posljednje vrijeme ljudi postavljali. iznenadila sam se koliko roditelja o ovome zapravo razmislja, a malo ih je taj zadnji korak i ucinilo. pa eto, ako je nasa prica pomogla - super
a iako inace nisam sklona stavljati slike svoje djece na net - malo odstupanje od tog mog stava.
slika je napravljena par sati nakon operacije, taman cekamo sestru da malenog sredi.
edit: maknula sliku nakon 48 sati.
i za kraj, rijec struke, na linku:
Otoplastika-plasticna kirurgija uske
Sigurna sam da ste donijeli dobru odluku. 
mami za iskazanu hrabrost 
. koja kod mene izgleda sasvim drugacije 
, razumijem sve tvoje dvojbe, mislim da si dobro odlučila 
.i ako netko misli da je lako pisati ove redke - jako se vara... mene je sve to bas potrosilo i ispuhalo mi zadnje atome snage. ma, totalno iznenadjujuce koliko me to istrosilo.
.
(nije pedagoski da ga tu prenosim, vjerujte). ali, sve to ide u rok sluzbe. mali se tak celici i neka je tako...
.
