Evo se vraćam na kavicu s vama

nakon dva tjedna, prvi put sam bila sama negdje tako dugo bez djece, čuvao ih tata i baka, a ja sam konačno nešto napravila za sebe. Dakle, bila sam 10 dana na predivnom mjestu, u Dorsetu u Engleskoj na tečaju za Gong mastera i osjećala sam se kao da sam na drugom planetu, to je veliko imanje sa svojom mljekarom i pekarom, sve puno kravica i ovčica, predivni travnjaci, ma milina za oči. Tečaj je bio jako naporan, radili smo od ranog jutra do kasno navečer ali sam jako zadovoljna, sad sam i to obavila i konačno mogu početi raditi ono što sam oduvjek željela. Naravno, još samo da preskočim ono famozno - početi. Nakon toga sam otišla do frendice u središnju Englesku i još dva dana bauljala po gradićima u okolici, tamo vlada neko čudno stanje, svi su u frci zbog krize, ima puno zatvorenih dućana, pubova, samo o krizi pričaju. I što je najgore (ili najbolje sada kad sam došla doma) ne primaju diners i american u dućanima, samo keš i maestro i viza, tako da je šoping bio ograničen skoro isključivo na djecu. A i sniženja im još nisu počela.
Već sam pisala na topicu gore kako me uvijek ponovno oduševi koliko su osobe s pp uključene u svakodnevni život, svi su im ulazi prilagođeni, imala sam osjećaj da je sve puno ljudi u kolicima (ma naravno da nije bilo tako, samo sam ih više primjećivala). To mi daje nadu da će se i kod nas jednom sve valjda više prilagoditi i da će našoj dječici život barem s te strane biti malo lakši.
Shine as the light you are (dr. Eric Pearl).
Tražim ljude, što više ljudi, koji imaju neograničenu sposobnost uvjerenja da ne postoji nešto što je nemoguće učiniti (H. Ford).