Postao/la sandra i marko » 17 srp 2009, 22:12
7.7.2009.
- Lana primljena u bolnicu, obavili opsezan razgovor sta, kako i
> gdje, pa onda jos jedan sa anesteziologom, nista novo, sve
> poznato. Onda smo mi po 115 puta razgovarali s Lanom sta ce biti
> i kako ce biti. Sva je sretna sto joj nece viriti cjevcice iz
> trbuha kao seki, jer je to fuj (mamino dijete), a jos je vise
> sretna sto kad izlazi iz bolnice dobiva medalju. Ali najveca
> zalost je bila sto i ona nece dobiti ko seka onaj stalak na
> kojem se furaju infuzije, jer je vidjela kako klinci s tim
> paradiraju po hodnicima i to joj je bas super i ona bi malo
> to...
> Uglavnom, ja sam se poveselila da ce prica oko medalje malo
> ublaziti njenu dramu oko odlaska u bolnicu i zbilja smjestili
> smo se u sobu, odradili temperaturu, tezinu, tlak... sve po
> propisima. I onda je naravno nastala opca katastrofa kod vadenja
> krvi (iz prsta, naravno). Samo da napomenem da sam joj neki dan
> objasnjavala kako ce i ona ko seka dobiti flaster na ledima i
> bla, bla, bla... a mala vice "ne boli, seka, nista ne boli).
> No, prezivjet ce.
> A sto se male tice....
> uselili smo se u sterilnu sobu, sutra cekamo transplataciju. Za
> sada sve ide po planu. Nemam razloga za paniku i nezadovoljstvo,
> ali ja svejedno placem cijeli dan.
> Prvo, obrijali smo kosu... Nije mi sok, na zalost sam to vec
> vidjela. A nije mi ni nista manje slatka ovako, iako mi, istina
> fale one frckice. Jedino... sada se puno teze uspjevam
> zavaravati da joj nije nista, da smo tu dosli odraditi neke
> stvari i da ce sve biti u redu. Ovako, cim ju vidim, odmah me
> sasjece spoznaja gdje smo i zasto. I puno ce mi teze biti
> izgurati dan...
> Drugo, u sterilnoj sobi ne mozemo ostati preko noci s njom.
> Dakle, danas sam ju nakon dugo vremena morala samu ostaviti. I
> nisam to htjela izvesti tako da se poskriveci isuljam kada zaspi
> (mada bi mi to bilo lakse), nego sam joj pokusala objasniti da
> idem i da cu odmah ujutro kada se probudi doci. Nije radila
> scene, nije ni glasa ispustila, samo je stisnula zube, a suze su
> tekle u potocima od tuge i straha. Mozes misliti kako ce biti
> usred noci kada se sama probudi u sobi ili dode sestra koju ne
> razumije...Srce mi se raspuknulo na 115 komadica, po ko zna koji
> puta u ova 4 mjeseca.
> Eto, nemam bas posebnih razloga za ovakvo raspolozenje, biti ce
> jos hrpa prilika za suze, ali ne mogu si pomoci.
> pusa
8.7.2009
evo, veliki dan je dosao i prosao
i nadam se da ce 08.07. ostati upamcen kao dan kada smo rijesili
jedan veliki problem, a ne samo kao neuspjeli pokusaj...
uglavnom, mali zeko i njena velika seka su dobro
Lana je odmah ujutro bila uspavana, izvadili su kostanu srz, sve
je proslo u redu. I moram ju pohvaliti da je svoj dio posla
vrhunski odradila i nije bilo nikakve drame. Nocas jos spava u
bolnici, a sutra bi trebala ici "doma". I jako je zadovoljna,
nista ju ne boli, nazicala je cokoladno mlijeko i nutelu za
veceru, ja sam joj obecala donjeti sutra sta god si pozeli iz
ducana (samo cokoladu, skromno moje dijete), sutra bi trebala
dobiti i medalju za hrabrost, a zamisli, najvece veselje od
svega je sto je dobila infuziju koja, naravno, visi na onom
pokretnom stalku, kojeg je ona odmah prosetala sva ponosna do
prve igraonice!! Fuckas igracke, morat cu joj kupiti jedan takav
stalak za doma! Ovo je crni humor, ali sve igre moje djece se u
posljednje vrijeme svode na to "mjerim tlak, vadim krv, imam
infuziju... i sl". No, dobro, nije vazno, zaboravit ce.
A mali zeko... za pocetak - nemamo vise tablete "ludace", pa se
normalnije ponasamo i to me jako veseli. Gotovi sa kemoterapijom
- i to me veseli, iako znam da se njezine posljedice tek ocekuju.
I... najvaznije od svega - dobili sekinu kostanu srz. U vrecici,
kao transfuzija. Trebalo je trajati par sati, proteglo se na
cijeli dan zbog tlaka koji joj je naglo skocio i nikako ga
skinuti. Pa su morali zaustaviti, pa provjeravali svakih 15
minuta, pa padne, pa opet skoci... No, dobro, uspjeli smo i to
obaviti. Mali zeko to nije dozivio kao nesto posebno, dapace,
bila je pospana i prilicno cendrava, jer je stalno netko visio
nad njom i stalno su je proucavali i nije mogla spavati.
Eto, sada je i to rjeseno. Najgori period je pred nama, ocekujemo
nuspojave kemoterapije, mozda odbacivanje, GvHD, mozda povrat
bolesti... kojesta. Ali, istovremeno, zeljno ocekujemo
trombocite, eritrocite, pa leukocite... Pa da vidimo tko je
jaci.
Mala se definitivno bori ko lavica i tu su svi odusevljeni kako
je stalno nasmijana i nadamo se da ce pobjediti.
Danas je, inace, tocno mjesec dana kako smo ovdje i moram reci da
mi falite svi skupa, Zagreb, lijepa nasa... I necu sad o tome,
jer cu ponovno tuliti.
Zato, saljemo vam svima puno, puno pusa, a posebno onoj, sad vec
povecoj grupici, na forumu i inim internet portalima koji se
svakodnevno brinu za malog zeku, njenu seku i nase malenkosti
13.7.2009
- proljev, temperatura, transfuzija (trombociti), nista ne jede,
umorna, cendrava, samo se nosi.... A onda, naravno, i hrpa
tehnickih poteskoca jer joj nije do nicega i nece se
presvlaciti, niti piti lijekove i oko svega se moramo natezati,
pa se naljuti, rasplace, pa povraca...
opca katastrofa... No, i dalje znamo da je to tek pocetak, da jos
nismo dotaknuli dno i da najgore tek slijedi.
No, imali smo danas i jednu lijepu posjetu - dosli su nam klinci,
prvi i drugi razred, hrvatske skole iz Freiburga. Donjeli su joj
slikovnicu na hrvatskom (nemam pojima od kuda su to izvukli) i
svoje crteze sa hrpom lijepih zelja. Ja sam se, naravno, odmah
raspekmezila i mogli su me zlicicom skupljati po podu. A onda su
me izbombardirali sa sto pitanja o starilnoj sobi, o
transplataciji, o seki donorici... sve ih je zanimalo i bas su
bili slatki.
Eto, to mi je jedina svjetla tocka danas.
A sutra je novi dan.
Vjerojatno jos losiji.
Ali, izdrzat cemo.
jučer
osim uobicajenih poteskoca koja su iste iz dana u dan i necu ih
vise navoditi, vise ni lijek ne moze popiti na usta, a kamoli
nesto drugo,
temperatura je skocila do 40,6 i sad se i oni po prvi puta
pocinju brinuti i spominjati neke bakterije i viruse
a kada su oni zabrinuti, ja sam pod stolom od straha
drugo, imali smo jednu gadnu scenu gdje se u toku transfuzije
trombocita pocela tresti, pa grciti, poplavila, pocela okretati
s ocima... mislila sam da je gotovo. Dojurili su odmah, dali joj
neku inekciju i stanje se za kojih 20tak minuta smirili. Misli da
je alergijska reakcija na transfuziju.
Danas i dalje visoka temperatatura....
P.S. moja isprika na moru sam i izgubila sam se malo po forumima
i zaboravih vama pisati.
Evo sve sam nadoknadila.
Iskopirala sam sve mailove koje mi je Daniela poslala.
