simpa tema
mene su zvali "normalna trudnica"
tanjabb je dobro pogodila - privlacenje pozornosti je stvar karaktera, a ne stanja.
ja sam bila trudna istovremeno sa svojom sestrom (ja drugi put, ona prvi). dva svijeta

. ona nije vrecice iz ducana nosila, nije usisavala, brisala pod, ja sam trpala kolica u prtljaznik, nosila ih do lifta skupa sa m. u njima, hodala okolo, bila prepuna hormona i energije.
naravno da su me pazili, i ja sam sama sebe pazila, ali nisam trudnocu dozivljavala kao izliku da se spasim od necega.
emocionalno me je u prvoj trudnoci puno vise pralo. ja sam inace tip koji ne pokazuje lako emocije, materinskih poriva prije trudnoce 0 bodova. cak sam mislila da od mene nikad mater nece biti. ali sjecam se dogadjaja (iz prve trudnoce) kad su nam u posjeti bili frendovi iz zgba, i mi na tv-u vidjeli neki dokumentarac o jednoj majci iz GB, zrtvi contergana. ruke je imala samo par centimetara nakon ramenog zgloba. scenu i danas imam pred ocima: porodili su je na carski, sa epiduralnom, i bebu joj onaku zamotanu stave pored lica. ona sa onim batrljkom od ruke kao zagrli bebu, i nasloni glavu na nju. ma strasno i prekrasno za vidjet istovremeno, ali kamen bi proplakao, majke mi.
ja sam pocela pred svima njima ridati "ne moze je zagrliti, ne moze je zagrliti..." jedva su me smirili, muz ugasio tv, htio mi natocit neku zesticu da se smirim
razvezala ja...