kako pripitomiti 1,5 godišnjake?

[frrr]

kako stati na kraj neprihvatljivom ponašanju u toj dobi? osobito ako 'ne,ne' ne pali i na to dobijem kez od uha do uha i namjerno ponovi ono što sam joj rekla da ne smije.

ima situacija kad joj objasnim da se nešto ne dira, kad 'ne, ne' funkcionira, kad prihvati ' to nije za doru', ali što kad ne pali? recimo, otrgne komadić kruha i baci na pod. ja 'ne bacati kruh, dora ne baca, ne-ne!', a ona me na to vragolasto pogleda i gledajuć me, namjerno, otrgne još jedan i baci. tu ponavljanje 'ne, ne' nema smisla jer ju samo inspirira na prkos. osjetila sam se nemoćno, nisam se u tom trenutku mogla sjetiti ničega što bih mogla napraviti, osim lupiti ju po prstićima, a to ne dolazi u obzir. kasnije mi je palo na pamet da sam ju možda mogla ignirirati...ali bi li tako išta skužila?


i, usput, kako ju učiti da se nosi s frustracijom? kad joj nešto zapne, ne ide, kocka ne ulazi gdje bi trebala ona odmah počne vrištati ili cendrati. ili baci protestno to što je pokušavala. ili gura živčano auto u zid, iako ne ide, a zna ga pomaknuti....uglavnom, na frustraciju reagira nervozom, vrištanjem, lupanjem i bacanjem.

[olja]

ignoriranje i skretanje paznje
a za frustracije - opet skretanje paznje, mala pomoc (ali ne da na kraju ispadne da se ti igras dok ona gleda ), neka napravi pauzu pa kasnije opet pokusa...

[Plusic]

ono sto je nama upalilo je da nije sve ne-ne , znaci taj izraz se upotrebljava samo za ono sto stvarno ne smije. otkad sam to pocela upotrebljavati u malim kolicinama poceo je slusati.

recimo, otrgne komadić kruha i baci na pod.

ovo svi rade. ja sam taj problem rijesila tako da ga ignoriram. on baci, ja mu objasnim da se hrana ne smije bacati sa stola na pod i da taj komad vise nece dobiti. ni slucajno ga ne dizem niti mu pridajem ikakvu paznju jer onda to postane igra i traje beskonacno.

kako ju učiti da se nosi s frustracijom?

na ovo ti nemam pametan odgovor. Dante je isti. ali pokusavam, uporno pokusavam razgovorom mu objasniti. pokusavam zadrzati miran (odgojni) ton bez obzira koliko on bio vec ljut. ja mu pokazem, on se izivcira, ja mu uzmem i pokazem jos jednom, ako se opet izivcira pitam ga da mi da tu igracku spremim je na stranu i zamolim ga da uzme novu.

kako stati na kraj neprihvatljivom ponašanju u toj dobi?

i finalni odgovor
kod mene sve funkcionira razgovorom. nema povisenog tona, nema vikanja. samo razgovora, objasnjavanja, i to onog monotonog, jednolicnog (OK ne bas uvijek), onog koji ga valjda vise satare nego da vicem ili ga lupim po prstima.
tuci ga ne bi mogla nikada na nikakav nacin, pa taman to bilo i samo tako po prstima kako kazes. smatram da od toga nema koristi.
sad je vec nekako naucio osnovne komande (kako ovo ruzno zvuci ), slusa kad hoce, kad ne zeli mogu ja dovijeka ponavljati, ali kad predje granicu tada dolazi kazna na red. kazna je sjest na jedno mjesto i ne micati se. barem minutu. mislim da je to njemu trenutno najveca kazna na svijetu.

[Kosta`s mummy]

Mogu potpisat Plusic u svemu, doziramo Ne , sve rijesavamo razgovorom a i istu kaznu koristimo,mora sjedit mirno minut, dva, posle kazne uvijek kaze "Izvini mama, necu vise, obecavam"
Mada, da budem iskrena rijetko ga treba kaznjavati, voli pohvale pa se trudi ponasati lijepo.

[sandram]

Nema porebe za pripitomljavanjem. Trebas pronaci nacin kako joj pomoci u savladavanju frustracija, njoj je teze nego tebi. Otkriva svijet, ali otkriva i sebe, veseli ju sve sto uvidi da moze i zna, a frustira ju i zivcira sve sto zeli, a ne moze ili ne smije.
Ovo sto su cure vec rekle, prvo odmicanje i skretanje paznje, a potom kada se strasti smire pomoci joj savldati ono sto ju je izbacilo iz takta. Ono sto ne smije jednostavnije je skloniti ili ju maknuti iz te situacije jer je jos puno premala za shvatiti uzrocno posljedicne odnose.

[IvaV]

Testiranje granica im je u toj dobi omiljena razbibriga. Na tebi je da se postavis i da joj to probas ograniciti. Prvo, kao sto rece Plusic, odluciti koje su stvari vazne i kod kojih nema odstupanja i koja se jednostavno ne smiju, a na koje bi i mogla malo zazmiriti na jedno oko.
Kod nas se npr mora dati rukica kad se prelazi ulica ili kad mama kaze, mora se sjediti za stolom/u stolici kad je vrijeme jela, moraju se prati zubici prije spavanja ...da dalje ne nabrajam. E sad, pozeljno je da ne sara po stolu kada boja masnim bojama, vec samo po bojanki, ali zalomi joj se i posara i stol. I zna da to nije u redu i odmah mi prijavi: ja samo kazem da nema veze, da se slucajno dogodilo i da ce mama obrisati. Zidove mi jos nije probala sarati pa ne znam kako bi reagirala u tom slucaju I sad zna namjerno posarati stol i onda me fakinski pogledati, ali ja se samo nasmijem i pitam ju jel mene to ona zeza. Na sto dobijem potvrdni odgovor . Al ne zivciram se zbog toga, ve od toga postane nasa mala igra. isto tako nisam odusevljean kad papa zitarice, pa svaku zitaricu mora potopiti prsticem u mlijeko, da vidi kako ce roniti I objasnjavam da se rsticima ne dira mlijeko i zitarice, ali ne ferma me. pa ju pustim...samo pazim da su rukice ciste i to je to.
Ono sto ja stvarno ne volim je njena sklonost vristanju , za sto mislim da je vec prevelika i da tako izbacije svoju ljutnju iako zna da je to ruzno ponasanje. I ona i dalje vristi, a ja i dalje ispitujem zasto, ali ne zeli reci, vec vristi sve jace i jace. Tu nisam bas puno uspjela objasnjavanjem (a kad netko drugi vristi ona se rasplace), tako da...
Ja bih voljela da sam turbo cool mama koja nikad ne povisi glas, ali nisam. I viknem kad prekardasi i ide u kaznu (sjedenje u foteljici, mrzi to), svadjamo se svako malo (to je super kad propricaju i pocnu uzvracati govorno. na to otkinem i tesko se suzdrzavam da ne prasnem u smijeh.

A frustracije- skretanje paznje, pomognes joj,smirenim glasom objasnis i vec ce ici.

[frrr]

joooj, da znate koliko sam puta smirenim glasom rekla 'dori, polako, vidiš sad ide, ne vikati, ne se ljutiti'. i svejedno, baš viče svaki put kad joj negdje zapne.

ne stignem sad elaborirat jer mi se ručak kuha, ali kako uspijete da shvate kaznu tj. da je nešto kazna i da presjede?

namjerno sam stavila 1,5 godinu na naslov jer me zanimaju savjeti baš za tu dob. ovo što kažeš, kosta's mummy, da tvoj kaže 'izvini, mama, neću više, obećavam' mi je SF za tu dob. kol'ko ti je staro dijete?

[sandram]

Ja sam mozda pretolerantna, ali zasto ne vikati (pri tome ne mislim na vristanje iz petnih zila beskrajno dugo) ako ju frustrira Bitno je frustraciju izbaciti, a pri tome nikoga ne ozljediti ili ne ozljediti sebe. Naravno, pri tome ne bi trebala ni mahnito unistavati stvari koje ju frustriraju
Anja je znala vikati kada ju je nesto izbacilo iz takta, poslije toga je sljedila faza udaranja nogicom od pod, a tek potom je naucila frustraciju savladati na primjeren nacin. No, tada je vec bila bitno starija od 1,5 godine.

[IvaV]

sad mi je palo na pamet- koliko dora prica? jel propricava, vidis li da bi mogla skoro? Pitam, jer je u to doba (kod moje P je to bilo sa oko godinu dana) P bila turbo nervozna. Sve zato sto je toliko toga htjela reci, a nije jos bila spermna. Ona je rano propricala i sa godinu i pol imala poveci fond rijeci, ali dok se to nije dogodilo, bilo je...a cendranje, rezanje, tuljenje za svaku sitnicu. Cim je propricala, smirila se nervoza. Naucila je kako-tako verbalizirati sto je htjela i sve je bilo lakse.

sandra- ne msilim da si pretolarantna, nemam ni ja nista protiv izbacivanja frustarcija, al ti jako dobro znas kako P vristi. Nije to vikanje i negodovanje, to je visoki C bas iz petnih zila.

[sandram]

Znam, iskoci joj i zila na vratu
Zato sam i dodala ono u zagradi

Katja vristi i kada je sretna, ali onda uz to ide i poseban ples srece

[folne]

Za tu dob mi je idealna fora skretanje pažnje. Znači ako baca kruh, reći da to nije u redu i maknuti joj kruh iz dohvata i skrenuti pažnju na nešto treće. Ako pošizi onda ju makneš od stola i uvališ joj malenu metlicu da pomete kruh i time skreneš pažnju.

I čuvanje živaca-tvojih. Terrible two, ispitivanje svih živih granica i temper tantrumi jer ne ide kako su si utuvili u glavu je tek pred tobom.
Ni mi odrasli ne trpimo frustraciju baš nešto, niti će s 2, 3, 5, x godina to prestati. Sad šizi oko nekih stvari, za godinu, dvije pošizit će jer će gubiti u Čovječe ne ljuti se, kasnije radi drugih stvari.

Cilj je zapravo naučiti ih da izraze frustraciju, a da to bude na za okolinu prihvatljiv način. E, tko za to otkrije recept i patentira ga, bogat je čovjek.

Iz mog iskustva najvažnija caka je da kad šizne ona ne šizneš i ti.
Kad krene šiziti postaviš si pitanje-čiji je to problem? Ako lupa kamionom u zid i šizi jer ne prolazi, to je njen problem. Ako baca kruh po podu, to je tvoj problem i taj rješavaš. Ovaj prvi ju pustiš da se izdivlja.

[Plusic]

Ja bih voljela da sam turbo cool mama koja nikad ne povisi glas, ali nisam. I viknem kad prekardasi i ide u kaznu (sjedenje u foteljici, mrzi to), svadjamo se svako malo (to je super kad propricaju i pocnu uzvracati govorno. na to otkinem i tesko se suzdrzavam da ne prasnem u smijeh.

ni ne nisam super turbo cool mama koja ne vikne.
niti je moje dijete neko super turbo dobro dijete koje ne radi nepodopstine.
evo ti nekih primjera :
znam cesto viknuti kada smo u parku i krene prema puteljku koji vodi na cestu. ali kad viknem on se ukopa na mjestu, stane, okrene se i vrati natrag. hocu rec, vikanje je krajnja mjera za koju vec zna da je u tom trenutku probio sve granice i nema ispitivanja dalje.
svadja se sa mnom stalno.
neki dan mi je opalio samar. ozbiljan samar. sa zamahom ruke. gdje je to vidio neznam.
u tom trenutku sam ga samo posjela na wc papir (taman smo dosli iz dm-a i donijeli ono vekiko pakiranje zewa papira ), i iducih 15minuta mu objasnjavala sto je napravio. shvatio je da je kriv. nije se ni pomakao.
danas je uzeo fotic i bacio ga o pod. zasto ? neznam, nema razloga, tako mu doslo. opet sam ga posjela. ovaj put je znao da nije toliko opako sto je napravio pa se svadjao sa mnom dobrih 5 minuta. mirno je sjedio na podu i svadjao se iz petnih zila.

a meni tako smijesno kad se on pocme svadjati, tako mali, na svom jeziku. a moram biti ozbiljna, moram se drzati "opako".

[Krumpirić]

samo jedan savjet, ne "troši" oštro "ne" tako olako, oštro ne i stop i slično su za situacije kad ide istrčati pred auto i ino. I mora ih se prepasti i instant stati.

[eli]

skretanje pažnje je najbolji način, ako pali. ako ne, bolje dijete ne dovesti u situaciju da radi što ne smije (micanje stvari).

nikako ne ignorirati. što nije zabranje u biti je dozvoljeno.

čuvati živce jer ovo je tek početak, puno lakši od onog što slijedi (bogaćenje riječnika i izražavanja uz nikakve pomake u kontroliranju frustracije).

[jale]

kod nas ne pali nista osim odvracanja paznje. frustrirana je zato sto pokusava da nam objasni sta zeli a mi je ne razumijemo i iz ko zna kojeg pokusaja pogadjanja ne uspjevamo shvatiti.
vristanje mi je itekako poznato, za sve sam vristala, za sve sam govorila ne, ona je nastavljala po svom. i kao svaki roditelj - pocetnik (barem tako mislim da jeste) nakon nekog vremena sam shvatila da koliko god ja vristala ona vristi jace i gore i nema smisla sve to zajedno. i jednostavno sam prestala.
sad kad pocne da vristi i da place, da se baca itd jednostavno je odignorisem (poznato je da mogu slusati kako vristi bez problema ) ili pali da se pravim ljuta ili tuzna i onda shvati da je pogrijesila. i skoro uvijek poslije takve epizode kaze kaji (hvala) ili zici (izvini)

mislim da cemo i ona i mi poluditi dok ne progovori jer nikad ne odustaje od onoga sto zeli pa cak se i za par dana vrati na isto i trazi nesto (npr hoce da je vrtimo ili slicno, srecom igracke i slicne zezalice joj nisu interesantne)

a kad joj ne damo da jede nesto e to je vec s*ranje, pravo pravcato jecanje, padanje u ocaj, bacanje... ali i tu je odignorisemo pa se smiri...

na zalost po broju ignorisanja u toku jednog dana moglo bi se reci da zanemarujemo dijete

[eli]

pod ne ignorirati nisam mislila na ispade ljutnje, već kad rade ono što se ne smije. ne ignorirati bacanje hrane, bez beda ignorirati dernjavu jer joj braniš da se penje na prozor.

[Krumpirić]

samo se tantrum ignorira. I ne smije ga se stopirat. Mislim #ne smije#-naravno da smije, al je apsolutno kontraproduktivno, mi bi tako kad smo reagirali na tantrume uvijek zahebali stvar totalno.
Ja ko i eli nebi ignorirala neprihvatljivo ponašanje-ono svjesno. Tantrum je nešto drugo.

[jale]

e sad cek malo.
jel tantrum ako vristi i place zato sto hoce da udje u wc za tatom? dakle nevjerovatna navala emocija i histerije + ljutnja i nervoza.
ja je posjednem na kauc i pokusam objasniti a ona se ujeda. tada se odmaknem i kazem 'sjedi tu u kazni si' i onda ona ima novu zabavu - kako sici sa kauca a da je ja ne vidim...


i sve mi se cini da od djeteta pravim psa a ne da njegujem i usmjeravam ono sto ona ima u sebi...

[eli]

nemoj je posijedati i objašnjavati, premala je za takvo što u napadu bijesa.
koga ujeda? sebe?
moja je u toj dobi za svako ne grizla mene (ako bi je uzela u naručje), a pola godine kasnije krenula je sa "tući ću mamu" čim joj nešto nije pasalo. teška faza, ali lakše sebe obranim nego što bi ju uspjela obraniti od nje same da je bila autoagresivna.

[jale]

da, grize mene, prestala je gristi sebe tj prestala je gristi saku skoro do krvi

[frrr]

nikako ne ignorirati. što nije zabranje u biti je dozvoljeno.

e, eli ti si pogodila što me zapravo mučilo! u principu smo nas dvije sad u baš super fazi, iskomunicira ona jako dobro što želi (kombinacijom govora i gestikulacije, ako nikako drugačije) i jako dobro shvaća što joj ja govorim tako da je nervoza kod obje svedena trenutno na najmanju mjeru.

ok, ona se zna ljutiti i bijesniti kad joj nešto ne dam, ali upali skretanje pažnje, ponekad 'ne, ne', a kako je sad u fazi totalnog oponašanja uglavnom najviše pali 'vidiš, mama ne dira smeće isto' i onda ona ne može nego bit isto k'o mama.

joj jesam oduljila...mene zanima kako u situaciji kad ona ignorira 'ne' ili na nj prkosi dati joj do znanja da radi nešto nedopušteno. baš me situacija koju sam opisala potakla da pitam. ovak je bilo točno - obrok je pri kraju, mi spremamo stol, ona u svojoj sjedalici još navlači neki kruh, al kako više nije gladna otkine komadić i baci na pod. ja ga dignem, bacim u smeće i kažem 'ne bacati kruh, dora ne baca kruh, to je ne-ne', ona me razigrano i vragolasto pogleda i gledajuć me u oči otrgne novi komad i baci ga a pod. dakle, zna ona da se to ne smije, samo izaziva.
i šta tad? moram joj dat na znanje da se loše ponaša, a kako? lupila ju ne bih, vikala ne bih jer zapravo nije bilo uopće nervoze, nit sam se ljutila ja, niti ona. na kraju sam joj samo uzela taj kruh iz ruke i maknula je od stola gvoreć joj da se kruh ne baca. ali čini mi se da mi baš i nije bila upečatljiva poruka.

[CicaBg]

Iz mog iskustva najvažnija caka je da kad šizne ona ne šizneš i ti.

Ovo je meni sve cesce problem....

[folne]

frrr bacanje kruha ipak nije takav big deal da bi ona to morala zapamtiti jednom za svagda. to su situacije koje će se ponavljati i ponavljati s različitim stvarima.
premala je još i previše očekuješ od nje, vjeruj mi, vidjet ćeš kad bude imala kojih 6 pa se sjetiš ovoga. to ne znači da joj treba popuštati, dapače, treba biti svaki puta dosljedno ne, ali u toj dobi su još uvijek dvije najvažnije cake-odvraćanje pažnje i micanje od nje onoga što nije za nju.
znači upozorila si ju da se kruh ne baca, ako krene opet kruh se uzima i gotova priča. nema tu velike filozofije. repetitio est mater studiorum

[jale]

repetitio est mater studiorum

a u ovom su ONI nenadmasni

[Plusic]

premala je još i previše očekuješ od nje,

ovo sam bas htjela reci.
jos dugo ce proci prije nego ce te poslusati kako ti ocekujes

[frrr]

o, pa ne očekujem ja da ona odmah poslušno prestane.... samo pitam za alat kojim da iscrtam granicu, tek toliko da se zna da je granica tu...ne očekujem da ju ne proba probit još nebrojeno puta, ali moje je da ju postavim. a to moje 'ne' mi je nekak bilo mlako....

[frrr]

novi moment! nju zabavlja da se ja ljutim i branim joj! danas je namanje sto puta odšetala do kuhinje do ormarića gdje stoji hrana i koji je 'ne-ne' (ne, ne mogu joj ga pustit, ima stvari koje može isipati i ne, nemam ih kamo premjestiti, a sve ostalo joj je dopušteno, sve ostale elemnte može otvarati i rondati pa nek taj jedan bude ne-ne, kvragu!)

ispočetka je ona stvarno htjela u ormarić, ja sam ju micala, uz opemene, onda sam skužila da ide prema njemu i okreće se da vidi slijedil li ju ja. ili bi došla do njega i smijuljila se, gledajuć kako ju ganjam.
i šta sad?
(ne, nije joj pasalo da ju ganjam do nekog drugog mjesta u stanu, prekinula bi igru. sto puta sam ju danas maknula otamo, a čim se digne odmah k'o robot piči tamo...)

[Plusic]

ili budi stvarno opasna u svom naumu da joj kazes ne, ili zalijepi vrata da ih ne moze otvoriti.

mi npr imamo ladicu u kupaoni u kojoj stoje sve kemikalije i tu zna da nesmije. kad je i otvori , otvara je samo da mene zainteresira. tako je isto i sa ormaricem u kuhinji u kojem stoje tablete za masinu i sve ostale slicne kemije.
sve je to igra, ispitivanje granice i ponajvise privlacenje paznje (jer zna da ces na to uvijek reagirati).

[Krumpirić]

reci joj da je pogrešno, ali ne pretjeruj i ne opterećuj se toliko, još je taaaako mala, istražuje svijet istražuje tvoje reakcije, face koje praviš...problem je ako joj jednako oštro braniš bacanje hrane po podu (što je igra) i diranje ormarića s kemijom i utičnica (što je opasno)...ovo prvo nije vrijedno ničeg osim izjave da to nije ok i skretanja pažnje.

[iris]

kod nas bacanje hrane po podu nije igra - pa ni kad netko ima godinu i pol
i stvarno vam se divim ako to možete gledati kao istraživanje svijeta i razvijanje njene male osobnosti

za ove situacije sa ormarićem frrr - su ljudi izumili child lock sisteme - to je zaštita koju ti možeš otvoriti a ona ne može pa može sto puta hodočastiti do ormarića ako hoće - ima ih i po TL (bar ih je bilo nekad)

vidim da si na pragu zanimljivog razdoblja