Mislim da nitko od nas ne može reći za sebe da smo uvijek, baš uvijek hrabre i da držimo sve pod kontrolom. Ja sigurno ne. Slažem se s curama, moraš naći nešto, bilo što što ti čini zadovoljstvo, nešto što činiš baš za sebe. To može biti rekreacija, kava s prijateljicom, neka dobra knjiga, film koji ćeš pogledati, bilo što. Ja sam prvo svima koji su mi to govorili vikala da ne stignem, ali sam s vremenom naučila ukrasti sebi malo vremena. Kad odem sređivati papirologiju, obavezno ukradem 15 min. za kavu u miru. Tu i tamo uspijem malo i čitati (najčešće u autu dok čekam da moja starija kćer izađe s treninga

) . Ti ukradeni kratki ali slatki trenuci mi donose toliku radost, ranije niusam uopće znala cijeniti takve stvari. A da mi povremeno dođe plakati, to stoji. Nekad se dobro isplačem, nekad se suzdržim, ali treba dati emocijama da izbiju, jer ako ih previše potiskuješ, kasnije je još gore. Ti se bojiš kako ćeš kasnije, ali meni je prva godina bila najteža. Tad još nisam skroz razumjela ni prihvaćala što znači Margaritina dijagnoza. Stalno sam sebi govorila "nema veze što ne sjedi s 8 mj, sjedit će s godinu i pol-dvije, nema veze što ne hoda i ne govori s godinu dana, doći će to do drugog-trećeg rođendana na svoje". Onda, na njenom 1. rođendanu me zapljusnula istina: moje dijete možda nikad neće moći svete stvari koje druga djeca rade s lakoćom bez obzira koliko mi radili s njom. Nikad u životu mi nije bilo teže. Mardži sad ima 4 godine, ne sjedi samostalno, ne hoda, ne govori, ali je tako vedra, vesela, pametna curica da sam konačno shvatila da nije bitno što ne može, već da se radujemo svemu što može i sad nam je puno lakše. I sad me hvataju krize i tuge i sve ostalo, ali lakše ih prebrodim. Samo se drži i ne moraš baš uvijek biti hrabra, moraš sebi dozvoliti da imaš trenutke slabosti, a sigurna sam da ćeš naći načina kako da se nosiš s čitavom situacijom.
