Potica je napisao/la:
Imaš na početku stranice moj post na tu temu i prema velikom uzorku, moje djece, nećaka, djece mojih prijateljica i prijateljica moje djece, gotovo svi osmaši nemaju pojma o tome što žele u životu, ugalavnom znaju da ne žele npr. u školu gdje ima puno matematike ili u školu u koju idu ona dva kretana ili one dvije glupače iz razreda, rado bi u školu u koju će najbolja prijateljica a ni ona baš nije siguran u koju bi se upisala.i.
Bome ja se sjećam da je kod nas bilo ovako.
Ja sam odabrala srednju prema tome gdje će najbolja ekipa, a ta ekipa je čula od starije generacije gdje ide najbolja ekipa.
o.k. zadržala sam ja i srednju glazbenu,za svoj gušt, ali sam se bome namučila da 2 srednje završim.
A na kraju odaberem fax po inerciji...kao bili smo u usmjerenom obrazovanju pa sam za neke predmete kvalificiranija (jesam vraga, opet sam bila bolja u onome za što sam bila talentiranija i čemu sam prirodno naklonjenija), a opet su to bili nečiji tuđi stavovi. Nažalost, roditelji su mislili da to ja tako razmišljam i želim.
I ne mislim da bi i s 28 godina bilo isto...meni su trebale 2 godine da shvatim. Naravno, prekasno je u neku ruku i sa 21 g. shvatiti da si fulao...
I baš zato, treba ti neko ko će te ispravno usmjerit na odgovarajuću srednju.
I neko ko će ti pomoći da lakše dođeš do cilja.
Jer ako dijete ne vidi jasno cilj i ne zna točno što želi, ne znači da neće kasnije.
Ali ne bih nikad dramila zbog četvorki kolikogod da ih je, ako znam da je dijete učilo.
Jer vrlo često, to sam naučila i na svom primjeru a i na primjeru svog 10-godišnjaka, ocjena ovisi o procjeni učiteljice.
Moj je već više puta osjetio šta znači dobiti lošu ocjenu zbog ponašanja, brbljanja na satu, preotvorenosti...i tako u nekoj rubrici di iz znanja ima same petice, stoji i jedinica iz ponašanja (jedna curica ga tužakala učiteljici da zbog njeg nije čula nešto na satu). To mi nikako nije u redu, ali evo, vidim i tu na školarcima da učiteljice to rade.
Ili, evo moj konstantno ima 4 iz tjelesnog...učiteljica kaže da ne daje sve od sebe, da se nekad zeza na satu, a on kaže da se trudi maximalno.
Nema šanse da ću njemu nabijati na nos nešto što je miožda učiteljicina kriva procjena.
Naravno, neću mu baš ni titrati i reći da je on savršen a učiteljica kriva. Jer ne mogu točno znati koliko je u tome istine.
Kod mog sina, rekla sam već, nikad nema ni inata ni takmičarskog duha. Zbog toga moram imati drugačiji pristup, i mislim da će mi biti teže. Jer puno bolje prolaze djeca kod kojih je urođena ta ambicija i želja za onim "biti najbolji"...pa će za dišpet i biti najbolji.
A ja za svog moram nać način kako da ga privuče nešto što ga dosad nije.

I onda sam "na konju". Onda je sve lako jer ima izvrsnu memoriju.
I prema svemu, već znam da će mu odgovarat samo posao u kojem će uživati. Sumnjam da će ikad biti tip čovjeka koji će se oko nekog posla potruditi tek zbog novca i statusa.