Pozdrav svima!!!!
Evo ja sam nova na forumu. Iako stalno čitam teme i postove sa foruma tek sam se danas odlučila i registrirati...napokon...
Baš me povela ova tema jer sam 15.03.,prije 25 dana rodila na Svetom Duhu. Imala sam školsku trudnoću, a porod iz snova. Bolovi kao malo jači menstrualni, u roku od dva sata sam rodila predivnu malu curicu. Kako sam prvorotkinja nije bilo za očekivati da ću imati tako brz i lagan porod.No nakon poroda je uslijedilo tek ono najgore.Babica me nije htjela recnuti pa sam sva popucala.Unutarnji šavovi, vanjski...katastrofa.Uslijedilo je jednosatno šivanje, anestezija kao da i nije djelovala.Molila sam i kumila da mi daju nešto jer su bolovi bili nesnosni, a moj prag tolerancije na bol je jako jako visok.To dokazuje i to da me porod nije bolio. Doktorica se derala na mene da se smirim, da nema tu šta boliti.Ma kakvi...Babici je bilo neizmjerno žao da me nije malo zarezala i priznala mi je da onda ne bi tako popucala, ali kako je beba bila mala mislila je da nema potrebe za rezanjem.Nema veze, oprostila sam joj

Nakon što je završilo šivanje morala sam u hodniku čekati od 8-13 sati da se oslobodi mjesto u sobi.Bebu su mi tad već davno bili odnijeli jer mi je uslijed bolova skoro ispala iz ruku. Nije mi bio problem ni ležati na hodniku, ali ubijalo me neznanje di mi je dijete koje sam vidjela točno 15 minuta. Kad smo napokon došli u sobu, stigla je i bebica i nitko sretniji od mene. No tad je bebica počela biti gladna, a mama nema ni kapi mlijeka. Kolostrumu ni traga.no taj dan je bebica prespavala pa je bilo lako, ali sutradan je uslijedila kalvarija. Ja ju dojim, ona cica, mlijeka nigdje.Bradavice zakrvarile, boli...ali ja i dalje nastavljam u nadi da će nešto izaći i bebi biti dovoljno.al ona plače, urla.Tad dolazi sestra i zapovijedi mi da smirim dijete.ja kažem da nemam mlijeka i da mi je dijete gladno, nek ju odnese na nadohranu.Tad sam čula bukvicu kakva mi u tom momentu stvarno nije trebala. Ja sam majka, ja sam ju 9 mj nosila i moram ju znati smiriti i nahraniti.Da, tako je!Sve ja to moram i ne bi mi bio problem da ju imam s čim nahraniti. Tako sam još 4 puta kroz noć zvala sestu i molila da ju daju na nadohranu.Nitko nije došao do mene, dok nisam već počela vikati od muke.Čak su i moje cimerice odlazile na hodnik moliti da netko odnese dijete na hranjene. Napokon se smilovala jedna sestra i odnijela dijete.Ja sam morala potpisati da ide na nadohranu na moj zahtjev. Kad se vratila bila je drugo dijete. Mirna, spavala je ma baš ko prva bebica. I tako sam svaki dan po nekoliko puta morala zvati, dozivati, moliti i potpisivati da mi dijete daju na nadohranu. U međuvremenu sam ja stiskala, masirala, jaukala od bolova nebi li samo kap mlijeka izašala, al ništa.Najgore je to što mi nitko nije vjerovao da nemam mlijeka dok me jedna sestra nije luđački stisnula i u čudu zaključila da ja stvarno nemam mlijeka. Ma da....

Evo i sad, 25 dana nakon poroda ja u čitavom danu imam 30 ml mlijeka što je dovoljno za pola jednog obroka. Ali nisam odustala od dojenja i svakog se dana nadam da će mlijeko krenuti i da mojoj bebici više neće biti potrebna nadohrana.Sve u svemu, meni je iskustvo sa Svetog Duha jako trumatično i nikakav problem nije bio porod već ta tri dana u bolnici. Kad smo puštene doma nitko nije bio sretniji od mene. Što se tiče sobe stvarno smještaj nije loš. Nas smo bile tri u sobi, imale svoju kupaonu i nema se šta za požaliti. Ali osoblje, sestre, ma katastrofa! okreću očima kad nešto pitaš, daju do znanja da im očito idemo na živce...ma strašno! Na Sveti Duh sam otišla roditi na temelju preporuka, a tamo spadam i po mjestu stanovanja, ali definitivno slijedeći put tamo ne idem roditi! Rooming in je super stvar za majke koje mogu dojiti ili su drugorotke pa im je to prava uživancija.A za mene je bilo mučenje!