Osjećaj krivnje i treba li ga biti?

[sunce moje malo]

U početku da malo predstavim situaciju kakva je.
Muž i ja živimo u gradu u kojem nemamo nikoga, bake su udaljene stotinama kilometara.
Ante je krenuo u jaslice sa nešto više od godine dana, zaredale su se bolesti i moja bolovanja. Par mjeseci smo imali ženu od povjerenja koja je čuvala dijete,ali nažalost otišla je jer je našla stalni posao u struci. Razgovarala sam sa više žena i nijedna mi nije ulijevala povjerenje (od toga da su neke na prvom razgovoru pitale gdje mogu pušiti u stanu, do toga da sam saznala da su neke zaista duševni bolesnici..)Ante se vratio opet u jaslice i sad mi je opet svako malo bolestan i ja sam svako malo na bolovanju.
Inače, sad je situacija takva da ne mogu ne raditi tj ostati doma, ne prijeti mi otkaz unatoč tim bolovanjima,ali imam osjećaj krivnje jer ću biti "ona na koju se ne može računati".Cijenim i volim svoj posao, ispunjava me i potreban mi je,a s druge strane Ante mi je naravno na prvom mjestu.
Ono što me zanima su mišljenja i razmišljanja žena koja su u sličnim situacijama. Koje rade, imaju malu djecu,a nemaju pomoć od nikoga.
p.s. sad je stanje takvo da si i ne možemo priuštiti dadilju jer vrtić je 600 kn-a a kvalitetne i pouzdane ovdje ispod 2 tisuće nema..
Kako se nosite sa svim tim? Imate li osjećaj krivnje što ste na bolovanju? Trebamo li ga imati jer na kraju krajeva ostajemo kući jer nam je dijete bolesno?
U svakom slučaju ja se ne nosim dobro s tim,a baš mi i potpora nije neka. Nitko ne prigovara,ali šute što mi je nekad i gore.

[Bubidea]

kakav osjecaj krivnje
nekada je mm isao na bolovanje, nekada ja
koliko god je trebalo
jel ti bitnija firma ili tvoje dijete?

[Bellina]

Meni je obično prvi dan bolovanja tako i imam grižnju savjesti naspram posla, jer imama pravo na bolovanje, ali imam osjećaj da prešutno negoduju što me nema.
S druge strane, već prvog jutra kad se probudim uz svoje čedo, koje je zaista bolesno i kojem treba pomoć, znam da bi imala veću grižnju savjesti što nisam doma. I obično tako i bude. Nekad bi mi svekrva znala doći s otoka ako ja ne bi mogla na bolovanje, zapravo ne da ne bi mogla, ali posao bi mi diktirao ritam pa sam se grizla na poslu i bila bi najrađe s malom. Znam da bi nju baka čuvala i čule bi se mi sto puta dnevno, ali polazim od sebe.
Sjećam se da mi je uvijek bilo krivo kad bi mama odlazila na posao, a ja bi bila bolesna. Isto sam ostajala s bakom a bila bi sve dala da je u tim trenucima mama bila uz mene, koliko god banalna boleštinica bila.

Da je teško svako malo ići na bolovanje je, ali ako firma to tolerira ne grizi se i budi s djetetom doma jer zapravo koliko sam shvatila ni nemaš financijskih mogućnosti za neke druge opcije. To će sve proći, tek ste u prvoj jasličkoj godini.

[saptacica]

Ja sam imala osjećaj krivnje, i nisam željela biti "ina na koju se ne može računati". Potpuno te razumijem.

Da li bi možda mogla naći kakvu studenticu, koja bi ti uskakala samo za bolest, ti ostaneš dva-tri dana pa onda ona?

Ako ne, onda još malo stisni zube, uskoro će on steći imunitet, pa će to biti rijetko .


Bubidea, šta znači bitnije, pa dijete nakon tri dana ko grom, a ti moraš još sedam biti doma jer ga ne možeš vratiti u kolektiv. A drugi u firmi rade tvoj posao, ili još gore, sve te dočeka na povratku.

[eli]

ja bih imala grižnju savjest prvenstvno naspram kolegica koje bi vukle dok mene nema pa sam zato koristila godišnji. imala sam sreću da mi dijete nije bilo puno bolesno. da je, prvenstveno zbog nje pa onda i zbog posla, povukla bi je iz jaslica/vrtića.

[JiA]

bubidea, prilicno koma pitanje

jel ti bitnija firma ili tvoje dijete?

zvucis kao neki meni poznati. redom ih stjeram k vragu, umjesto odgovora.

da, imam osjecaj krivnje kad ostanem doma sa bolesnim djetetom.
cesto je ovo razlog:

prvenstvno naspram kolegica koje bi vukle dok mene nema

ali ima ih i drugih.
svejedno ostajem doma kad su bolesni. uvijek ja. nikad mm.

[Bubidea]

jia, sam ti mene steraj k vragu

ako sam na bolovanju, posao me doceka, odradi se samo ono sto je hitno, a to je rijetko i malo
i nije mi tesko povuci

kao sto drugi meni uskacu, tako i ja drugima uskacem

sve ovo pisem za neka prosla vremena, sada mi je dijete bolesno jednom godisnje, tjedan dana, ako

ali kako je bilo...
krenuo je u jaslice, bio je stalno, stalno bolestan...izdrzali smo tako mjesec i pol ( od toga je bio samo par dana u jaslicama)
i onda smo uzeli tetu cuvalicu
i radi nasih bolovanja i radi njegovog zdravlja
bas toliko bolovanja si nisam zeljela dozvoliti

kad je krenuo u vrtic, sa skoro tri godine, bio je bolestan u nekim razumnim granicama
jednom u dva mjeseca, recimo
ali se dogodilo da su se zaredale bolestine...sarlah, pa vodene...recimo...pa je bio doma dva tjedna, tjedan u vrticu, pa opet tri tjedna doma

i uopce nisam imala griznju savjesti ( dio bolovanja sam ja odradila, dio mm)
nije ga imao tko cuvati, placati nekoga da ga cuva, nisam zeljela
jer mi nitko zbog toga ne bi dignuo spomenik u firmi, a meni bi bilo to financijski tesko

[piko]

U sličnoj sam situcaiji kao ti, osim što imam sestre u blizini, pa mogu one uskočiti.

Ponekad sam imala osjećaj krivnje, pa bi pozvala sestru da uskoči umjesto mene, pogotovo kad bi bolest prošla, a djete još mora biti doma par dana. Ali, onda bi imala grižnju savjesti što je sestra dadilja, a ne ja, jer imam pravo na bolovanje, to je moje djete i slično i dok bi radila, stalno sam razmišljala da bi bilo pametnije da sam doma s djetetom. Na poslu nemam nikakvih problema, osim frendovske zezancije jer niko drugi u firmi nema malu djecu

I stalno sam po glavi prevrtala opcije i gdje god da sam bila (na poslu/bolovanju) preispitivala sam se jesam li dobro postupila. I onda sam donijela novogodišnje odluke, a jedna je bila da ću svako bolovanje uredno odraditi sama, posao me i tako čeka, uzmu mi lovu što sam ga koristila i nema mjesta grižnji savjesti. I nemam više dilema u mojoj glavi. Tako je ispalo i tako mora biti.

btw, ja imam mogućnost doć popodne odraditi svoj posao, kad MM dođe doma, ako mi je neka frka na poslu, pa mi takva organizacija još više ublažava moguću grižnju savjesti.

[ZacKa]

Nisam u sličnoj situaciji, imam baku servis ali ni grižnje savjesti više nemam, ako dobijem otkaz zbog bolesti svojeg djeteta, neka........Za takve ljude onda niti ne želim raditi. A to što si misle, njihova stvar.

[maslina]

Ja još uvijek nisam u takvim dilemama iako se pojavila nekakva mogućnost da počnem raditi kada Šime napuni 7 mjeseci,4h dnevno u maksimalno fleksibilnim uvjetima(privatna ordinacija osobe s kojom sam u bliskim rodbinskim relacijama i kojoj bi zbog godina i količine pacijenata odgovarala pomoć) u tom slučaju naš će se život napokon locirati i netko će čuvati ta 4 h Šimu.Imam nekoliko osoba od povjerenja koje su same izrazile želju da "uskoče".Iako one to zamišljaju volonterski biti će im plaćeno,ne jer mislim da je ljubav koju osjećaju prema mome djetetu "platljiva" već zato jer će im novac poboljšati egzistencijalne uvjete.
I ja se iskreno dvoumim.Dileme nam nisu iste,ali i ja sam u dilemama....

Mislim da netreabaš osjećati grižnju savjesti;tvoje dijete je prioritet iznad svih prioriteta i naravno da ne ideš na bolovanje iz vlastitih propusta već iz okolnosti koje su kakve jesu.Moja prijateljica pedijatrica uvijek kaže da je iznimno važno da su roditelji uz bolesno dijete(koliko god je moguće-misli upravo na bolovanja)
Želim ti svu sreću i nemoj imati grižnju savjesti

[Duga]

Kako se nosite sa svim tim? Imate li osjećaj krivnje što ste na bolovanju? Trebamo li ga imati jer na kraju krajeva ostajemo kući jer nam je dijete bolesno?

Imala sam ga. Razumijem te (bar mislim ) jer nije se osjećaj krivnje javio kad sam prvi puta otišla na bolovanje (pa ni drugi i treći), on se javio kad je zaredalo (doslovno) jedno iza drugog i tako smo proveli cijelu jesen i zimu (ne znam da li sam pospajala tjedan dana da bez prekida idem na posao).
Isto mi nitko ništa nije govorio. Bilo mi je preteško zbog djeteta koje je stalno poboljevalo u vrtiću, bilo mi je nezgodno stalno izbivati s posla, a kad sam na poslu ne možeš se skoncentrirati jer osjećaš da si "samo u prolazu" i čekaš novu boljeticu.
Spas nam je bilo pronalaženje sadašnje (treće) tete .
I do vrtića smo imali 2 tete, ali me negativno iskustvo s drugom okrenulo prema vrtiću. Tamo nas je dočekalo gore opisano. Da imam ikakvu logistiku (baku, svekrvu, ma bilo koga) bilo bi sasvim drukčije. Nakon bolesti bih imala komu ostaviti dijete na još par dana da se oporavi u potpunosti, ovako, i to me dodatno žderalo.
Želim vam da što skorije dođete do, za vas, naj rješenja.
Da, i najteže je kad su sasvim mali, kako rastu i oni bivaju spremniji za raznorazne beštije vrtićke.

[snowwhite]

Kao da sam ja pisala.
vjerujem da osjećaj krivnje ne bi trebale imati ali imam ga i ja. ista stvar i na poslu, kao ok je što sam na bolovanju ali...
naravno da je meni najvažnije da je mališa uz mene, siguran i bezbrižan ali baš taj period kad prizdravi a nije za ići u jaslice....

nadam se ovome što šaptačica piše

još malo stisni zube, uskoro će on steći imunitet, pa će to biti rijetko

također sam razmišljala o nekome tko bi ga čuvao kad ozdravi a nije za kolektiv, ali bojim se da za tako povremeno čuvanje ne bi mogla naći dobru čuvalicu. a da ne pričam o lovi, nama su jaslice 1300 .

uglavnom guram nekako, idem na bolovanje i krivo mi je ali nemam druge.
mm ne može nikako.

[Miki]

evo da se javim i ja, opet sam na bolovanju, ovaj put zbog starijeg djeteta
radila sam 10 dana, prije toga sam bila 14 dana na bolovanju zbog mlađeg djeteta

odavno me ne grize savjest - nemam nikog drugog da mi uskoči, financijski nam se ne isplati da na bolovanje ide MM
jedno godinu i po sam radila posao na kojem me nitko nije mogao mijenjati - ako mene ne bi bilo, posao bi stajao
tada su konačno šefovi pristali omogućiti mi posao od doma (pitala sam ja i ranije ali je odgovor bio ne može, prekomplicirano i sl)

sad sam na nekim drugim projektima pa moj posao može odraditi i šef i ja ga lijepo svaki put pitam : "moram ostati kod kuće, da li da uzmem bolovanje ili da radim od kuće?"
i ako je odgovor da uzmem bolovanje - uzimam ga bez grižnje savjesti
ako trebam raditi - radim i puno više od 8 sati dnevno, da opravdam povjerenje
i dok sam na bolovanju, dostupna sam na mobitelu i mailu (ako mi jave da na nešto trebam odgovoriti)

možda bi i neke od vas mogle odraditi posao od kuće? moji na poslu su zahvalni na tome što sam im ponudila tu mogućnost i zapravo mi stvarno nije jasno zašto mi to nije omogućio i prvi šef - tada su nadrapali moji suradnici i imala sam blagi osjećaj krivnje zbog njih, ali ja sam i onda s moje strane nudila da taj posao odradim ja

oprostite ako je ovo konfuzno, pišem ovo sa 5 prekida jer me cure stalno nešto traže

[snowwhite]

i ja se ponudim da radim od doma i nekad tako i bude pa ne uzimam bolovanje. no tijekom radnog vremena do 17h teško išta uspijem jer malac stalno visi uz mene, gasi komp i sl.
onda nakon svega kad mm dođe doma u 17 ja sjedam za komp i radim dok mogu oči držati otvorenim. užasno mi je to naporno ali onda nemam taj osjećaj krivnje.

[Miki]

i ja se ponudim da radim od doma i nekad tako i bude pa ne uzimam bolovanje. no tijekom radnog vremena do 17h teško išta uspijem jer malac stalno visi uz mene, gasi komp i sl.
onda nakon svega kad mm dođe doma u 17 ja sjedam za komp i radim dok mogu oči držati otvorenim. užasno mi je to naporno ali onda nemam taj osjećaj krivnje.

tako je i meni bilo u početku, sad imam ritam: ja ustanem u pol 7 i popijem kavu MM. Od 7 već radim, cure kad su bolesne obično spavaju do 8 i onda ih još tako snene ostavim da gledaju crtiće (ja nemajka) do 9 - i tako sam već odradila 2 konkretna sata bez prekidanja. onda im dam doručak, malo njima pročavrljam i pošaljem ih da se malo igraju (ako nisu jako bolesne, kad su jako bolesne ritam nam je prilagođen lupocetima i spavanjima)a ja još malo odradim dok su mirne. onda stavim kuhati juhu i dok se juha kuha ja radim ako se igraju međusobno ili slažemo neke slagalice, kockice, oblačimo lutke...
onda jedu i pošaljem ih na spavanje (kao u vrtiću ) i dobijem još 2-3 sata rada u miru. kad se probude čekamo MM-a da dođe i onda ja nastavim s onim što nisam stigla.
ima dana kad se ne uspijem tako izorganizirati jer me stalno prekidaju - onda radim naveče od 8-10 ili koliko već treba

i stalno sam dostupna na mob i provjeravam mailove svakih pola sata
uglavnom, najproduktivnije mi je vrijeme 7-9 i negdje 13-15:30, a onda još ulovim par sati dok se igraju ili gledaju crtiće

[mamaiAM]

Uvijek sam imala osjecaj krivnje zbog bolovanja. Nema me tko zamijenit, sve onda stoji i ceka da se vratim. Ako sam bolesna, posao obavljam od doma. Izostajem samo ako nikako, bas nikako ne mogu radit.
Svaki put do sad kad mi se dijete razbolilo, drugi bi mi dan doputovala mama i ona bi se brinula za nju. Zbog djeteta sam s posla izostala mozda ukupno pet dana u ovih deset godina. (sreca da imam zdravo dijete, da kucnem u drvo). Onda bih ja dosla kuci ranije, no kad bi mi dijete zaspalo, opet bi bila online i zavrsila sve sto mogu.

Da li tako treba biti? Vjerujem da ne. Ali ja si ne mogu pomoci. Uvijek se nekako nasanjkam i prihvatim takvu odgovornost i vrstu posla i rizika.

[Alisa]

Ja to nisam mogla jer moj posao mogu radit samo ja - za sebe, svoj dio. I onda bih bolovala, i nikad ne bih stigla dovršiti, i bilo je grozno.
više ne radim, i super mi je.
Kad me pitaju - a ne bojiš se da nikad više nećeš naći posao ako ti bude trebao - nakon toliko godina pauze?
Noup.
Reći ću poslodavcu da nisam radila kad sam znala da se na mene ne može računati; i da nisam htjela vuć za nos ni dijete, ni poslodavca, ni sebe, ni muža, ni murtu ni kurtu. Okej, ja vjerovatno neću raditi za nekoga, ja imam struku u kojoj sam one man band, ali tako bi to nekako bilo da odlučim radit za nekoga.

Meni je te dječice žao kad tako mali moraju u jaslice, i puno su bolesni, žao mi je i njih i majki i svih u obitelji. To je živa muka, sjećam se kako je to.
Ako me se pita (a ne pita ) ja bih svakoj mladoj ženi od srca rekla - napravi pauzu. Budi majka djetetu, njemu si najpotrebnija. I bit ćeš najsretnija. I dijete. To je nešto nezaboravno. Što se love tiče, rado nudim instrukcije besplatne o tome kako mimoić jednu plaću, a i dalje živjet lijepo; okej, ako je tih par hiljada kuna ono što ide na kredit, i bez čega se nikako ne može, jasno - prvo krov nad glavom, i kruh na stol, onda izvolijevanje.

Ali, ali... ako ikako možeš, ma ostani s djetetom.

Nekoliko puta sam skoro primila čopor djece k sebi - kao, joj, nemoj u jaslice, daj ga radije meni, ma besplatno, nemaš zime, samo nemoj da se muči s tim bolestima, jadan mali... svaki put kad čujem ovu priču, na vrh jezika mi je - ma donesi ga meni

[Una]

ja sam nedavno slicne stvari izjavila , tj. iste i dozivjela veliki napad ali i dalje mislim da mi je zao te djecice koja moraju u jaslice sa godinu i onih koji prije godine ostave mame i odu radit, mame su im jako potrebne, barem do godine, ali zivotne price su razlicite i ne moze si to svatko priustit

osjecaj krivnje treba imati netko tko moze bez problema dobiti zamjenu ali ne uzme je nego dijete bolesno odvede kod bake, svekrve... jer tada im tek trebate

[maslina]

ja sam nedavno slicne stvari izjavila , tj. iste i dozivjela veliki napad ali i dalje mislim da mi je zao te djecice koja moraju u jaslice sa godinu i onih koji prije godine ostave mame i odu radit, mame su im jako potrebne, barem do godine, ali zivotne price su razlicite i ne moze si to svatko priustit

osjecaj krivnje treba imati netko tko moze bez problema dobiti zamjenu ali ne uzme je nego dijete bolesno odvede kod bake, svekrve... jer tada im tek trebate

potpis

[Rogue]

jos uvijek mi nije jasno cemu taj provokacijski ton

zivotne price su razlicite

upravo tako, a tko si ti da sudis nekome?

[Bubidea]

nelo, probaj pisati u ja formi, mozda onda nece biti toliko sukoba i nesporazuma

[Una]

rogue stvarno nemam namjeru provocirati, samo sam napisala da sam nedavno izjavila isto sto i alisa da mi je zao te djecice, ne znam zasto si tako protumacila, ne znam po cemu ti ja nekome sudim sto sam iznijela misljenje, zar to ovdje nije dopusteno, ne razumijem te

vjeruj mi da mi se ne raspravlja, ako ti se ne svidjaju moja misljenja obidji ih

[Rogue]

ne razumijem te

niti ja tebe.

ako ti se ne svidjaju moja misljenja obidji ih

onda ti zaobidi bez komentara sva ona koja se tebi ne svidaju.
dode na isto zar ne?

[Una]

hvala bubidea probat cu, iako mi namjere nisu bile onakve kako su protumacene

[Krumpirić]

Na valove
Malo osjećam krivnju-užas jedan-strga me, učili su me da budem vrijedan radnik i dobar drug
A onda odem raditi i nekog nema jer štajaznam majstori preuredjuju kuhinju-i ja moram radit trostruko- narednih 2 bolovanja ne osjećam ništa. Pa onda jovo nanovo.

[snowwhite]

evo ja došla danas doma s posla mali ima laganu temperaturicu. sad pred spavanje 38.4. znači nije zdrav ali nije baš ni prikovan za krevet i mamu. da imam koju baku za ostaviti ga ostao bi koji dan s bakom bez imalo grižnje savjesti.
ovako sam ja od sutra na bolovanju (opet)
naravno da kad je jako bolestan, pere ga temperatura ili ima nedaj bože nešto gore da bez imalo grižnje savjesti ostajem doma. u takvim trenucima niti ne razmišljam o poslu ni kolegama.

[Bubidea]

nela, iskreno, vjerujem da ti namjere nisu bile napadacke, ali tako je moglo zvucati, nazalost
kao da napadas mame koje ne zele ostati kod kuce, uz bolesno dijete, a mogu....a nitko se ne voli osjecati napadnutim

i jos kada pridodas da si vec i ranije imala "sukoba "ovdje na forumu...eto ti dobro razloga da se netko zakaci na tebe

a cure te jos ne poznaju, ne znaju sto si s nekom izjavom zeljela reci i moras, hoces neces, malo vise pripaziti kako ces se izraziti...vise od nekoga tko je ovdje godinama i za koga se zna sto je htio reci, bez puno rijeci
iako i tu dolazi do nesporazuma, jer ovo je forum i rijeci, ponekad, znaju zazvucati hladno, bez da smo mi to zeljele

[eli]

ja sam graknula na nelu što žali djecu čije se majke rano vrate na posao. žali se nekoga kome je loše, a odlazak mame na posao je samo dio slike, sve ovisi o načinu kako je riješeno čuvanje i svaka situacija donosi nešto pozitivno i nešto negativno.

evo da nelu, kad se već javila uzmem kao primjer. zamisli da sam ja tebi, neli, rekla da žalim djecu koja imaju braću sa jako malom dobnom razlikom jer mama mora dijeliti pažnju i garant ih zbog male razlike nije uspjela dugo dojiti pa se eto uspavljuju sa gumom u ustima. zvuči grozno, jer zbog jednog segmenta bacam sjenu na cijelokupnu obiteljsku situaciju koja može biti super ako je mama organizirana, bez obzira što je pažnja podijeljena i što realno svako dijete ne može dobiti jednako vremena jedan na jedan kao kad je jedno dijete u pitanju, čak i ako mama radi. no i više djece jedno za drugim donosi djeci puno dobroga.

[Una]

bubidea-ma ne napadam ih, zao mi je djece u tim situacijama, to je sve
ja bih sad mogla krenuti raditi i imati puno vecu placu, razlika je velika, od ove porodiljne, ali necu, zao mi je mog malog, takva sam, vise njih oko mene mi se cudi, ali mi to nije bitno, a za razliku tog novca bi nam svasta mogli kupiti, mislim da krenem radit, ali smatram da sam im ja bitnija, zelim uzivat s njima dok su takvi mali

[Una]

eli ja se ne bi ljutila za to sto si rekla da zalis djecu cija je razlika mala, jer je i meni zao toga,sto su mala razlika, cesto sam to oko mene komentirala da mi je zao jer nam npr.nije prvo dijete dugo moglo uzivati onako samo u nasoj ljubavi i paznji a vec stize drugo, pa za drugo tek mi bilo zao jer vec kad se rodio imao seku i malo odraslo a vec stize trece, tako da su to cinjenice, oni nas trebaju, a mome nece nista biti sto duda, ne osjecam griznju savjesti, a sto se tice dojenja, ja sam djevojcicu prestala svojom voljom dojiti sa 10mj, drugo dijete 7 mj. a trece 9 mj. nisam zbog trudnoca prestala nego nisam smatrala da im je to duze potrebno.

ali oni danas toliko uzivaju u igri zajedno da mi je zbog njih na kraju drago da su mala razlika(iako je nama roditeljima ta mala razlika napornija,tjesi nas kad ih gledamo sretne u igri tako male "od uha do uha")