Osjećaj krivnje i treba li ga biti?

[Una]

da jos napomenem samo jednom-meni nije namjera nekog uvrijediti, stvarno, meni je samo zao tih malih ostavljenih sa npr.6 mjeseci bez mame, eto njih mi je zao

[maslina]

da jos napomenem samo jednom-meni nije namjera nekog uvrijediti, stvarno, meni je samo zao tih malih ostavljenih sa npr.6 mjeseci bez mame, eto njih mi je zao

možda ćeš i moga žaliti

[Una]

pa meni je moga sa godinu zao ostaviti, takva sam

[Henrietta]

SMS, razumijem te. Mi smo bili u takvoj situaciji, i još smo, samo je dijete sada skoro 5 godina i lakše je, puno lakše nego je bilo prije 2 godine.
Ja imam, ne bi to nazvala "osjećajem krivnje" već odgovornost prema poslu. Malo sam ostajala doma, ali i od doma se kačim na komp u firmi i radim - ne mogu si priuštiti da ne radim.

bubidea-ma ne napadam ih, zao mi je djece u tim situacijama, to je sve
ja bih sad mogla krenuti raditi i imati puno vecu placu, razlika je velika, od ove porodiljne, ali necu, zao mi je mog malog, takva sam, vise njih oko mene mi se cudi, ali mi to nije bitno, a za razliku tog novca bi nam svasta mogli kupiti, mislim da krenem radit, ali smatram da sam im ja bitnija, zelim uzivat s njima dok su takvi mali

Ne želim ići u OT ali moram te pitati: Žao ti je djece ili ti je žao tebe?

[Una]

najbolje da ovo ignoriram, iako mi to izgleda nepristojno, to ignoriranje nekog

[eli]

zašto? odgovori na pitanje.
ja koja sam se vratila raditi kad je mala imala sedam mjeseci ne bi to ponovila zbog sebe, bilo mi je preiscrpljujuće, ne zbog nje. njoj je bilo fenomenalno, stekla je jedno novo vrijedno iskustvo i izgubila nije ništa.

[seven]

Nemam grižnju savjesti.

Ama baš nikakvu. Jer sve to moram odraditi besplatno kad se vratim, znači uzmu mi od plaće, zamjene su kojekakve i kad se ustanovi manjak sati, ajde ti seven odradi...

a manjak sati zna biti zbog državne mature, dana otorenih vrata, državnih praznika i sl pa onda kad moram odraditi i ono što sam faktički bila u školi, onda mi nije problem ostat s djetetom doma kad je bolestan.

[Duga]

Reći ću poslodavcu da nisam radila kad sam znala da se na mene ne može računati; i da nisam htjela vuć za nos ni dijete, ni poslodavca, ni sebe, ni muža, ni murtu ni kurtu. Okej, ja vjerovatno neću raditi za nekoga, ja imam struku u kojoj sam one man band, ali tako bi to nekako bilo da odlučim radit za nekoga.

Jesi ti ikada radila za poslodavca i jesi li mu ikad imala priliku ovako nastupiti?
Pitam jer me zanima kako je reagirao na to.
U protivnom ne vidim razlog zašto uopće navodiš primjer štabibilokadbibilo na temi

[Nina334]

Imam grižnju savjest, no dijete mi je na prvom mjestu.
Nemam nikoga tko bi mi uskočio.
Od prvog dana trudnoće morala sam mirovati. Nakon godine dana porodiljnog morala sam još ostati sedam mjeseci na neplaćenom - do polaska dijeteta u jaslice. Krenuo je s 18 mjeseci i ta prva godina je bila grozna. Svaki, ali baš svaki mjesec je bio bolestan. Ponekad bi MM ostao na bolovanju, no češće ja.
Moj posao nitko umejsto mene ne može odraditi, i naravno da, nakon što sam skoro pa 2,5 godine dana bila doma, kada sam nakon 15 dana na poslu morala otvoriti bolovanje, bilo mi je koma. Šef je uvijek imao razumijevanja, barem je tako rekao, no svejedno mi je bilo koma.
Nedavno mi je mali imao upalu pluća. Sve skupa je bio tri tjedna doma, uspjela sam iskombinirati tako da sam bila 4 dana na bolovanju, MM 6 dana, a ostale dane smo se nekako pokrili na način da bi MM zamijenio smjene, radio popodne, ja bi radila od 5 ujutro umjesto od 7, jurila bi doma da stignem do 14,30.....ma koma.....
Šef mi je ponudio da mi uopće ne piše bolovanje, a ja neka odradim vikendima, no kako MM radi i vikendima, a nemamo nikoga da uskoči, to nije bilo moguće.
Doma, uz trogodišnjaka, i bez ičije pomoći sa strane, ja naprosto nisam mogla odraditi.
Eto, na svakakve načine se snalazimo, naravno da mi je moje dijete najvažnije, no mislim da je i stav mog šefa rezultat toga što vidi da se trudim najviše što mogu!
Naravno, tako nešto je moguće i zbog prirode posla koji radim.
Sada, druga godina jaslica je već nešto lakše, nije baš svaki mjesec bolestan, no od 01. siječnja smo već 2 puta bili na bolovanju!

[IINA]

Meni nije žao ostat na bolovanju. Žao mi je samo
kuna koje mi zato uzmu
Samo ponekad budem nervozna od toga,
ako znam da je na poslu neka frka.
Al to se rijetko dogodi, jer smo koncipirani tako
da svatko ima zamjenu.

[SanjaMK]

Pa osjecam griznju savjesti, posto dosada nisam uzela bolovanje 9ili jesam jednom, ne sjecam se) jer su me kolege pokrivale (i skrivale) dan-dva-tri da nisam na posao. I onda, prijateljica, koja mi je i sefica, kada bi se javila da pita za klinca kako je, odmah bi mislila da me pita zbog posla. A ne trebam imati griznji savjesti, jer kod mene znaju ne doci na posao ako su dobili menstruaciju, ako im curi nos, boli glava i naravno, najcesci uzrok za nedolazak na posao - tulumarenje do rane zore

[lastavica]

Prvu jasličku godinu bila sam u prosjeku svakih mjesec i pol na bolovanju i nisam imala osjećaja krivnje. Moj posao nije koncipiran da je svaki dan vrhunac, a bila sam dostupna telefonom i internetom. A dio poslova bi me vjerno čekao kad bi se vratila s bolovanja.
Tu prvu godinu išla sam ja na bolovanje jer mi curka u fazama bolesti nije priznavala ništa osim dojenja, pa je MM zarađivao plaću A kada sam već otvorila bolovanje nismo se na pola išli mjenjati. Da sam imala baka servis bolovanja bi bila kraća ovako sam bila na bolovanju dok nije mogla ponovo u jaslice. Slijedećih godina je bila rijetko bolesna pa se bolovanja nisu ni osjetila osim na iznosu na plaći

[Alisa]

Reći ću poslodavcu da nisam radila kad sam znala da se na mene ne može računati; i da nisam htjela vuć za nos ni dijete, ni poslodavca, ni sebe, ni muža, ni murtu ni kurtu. Okej, ja vjerovatno neću raditi za nekoga, ja imam struku u kojoj sam one man band, ali tako bi to nekako bilo da odlučim radit za nekoga.

Jesi ti ikada radila za poslodavca i jesi li mu ikad imala priliku ovako nastupiti?
Pitam jer me zanima kako je reagirao na to.
U protivnom ne vidim razlog zašto uopće navodiš primjer štabibilokadbibilo na temi

Hm, na taj sam način dala otkaz. Iskreno sam rekla da ja ne mogu sjedit na dvije stolice, a da ostanem dovoljno kvalitetna, i da se to ukopi u život koji ja želim živjeti i da na svim poljima imam rezultate koji će me zadovoljiti. Mislim, otkaz sam dala, ali sam se dogovorila za povremenu suradnju kad i ako budem mogla, htjela, znala i tako dalje; nisam si zalupila vrata, i čovjek je pokazao veliku dozu razumijevanja za moju situaciju.

A znam i poslodavce koji razumiju ovu situaciju, mislim žena s malom djecom, i razumiju tu pauzu koju žena napravi. Ne svi, ali znam ljude koji razmišljaju - došla je radit sredinom tridesetih, podigla je djecu - sad neće izostajat i tako.

Jer objetivno, cure, da sam poslodavac, i da vodim ozbiljan posao u kojem plaćam ljude zbog njihove ekspertize i znanja, i da računam na njih česta bi mi bolovanja bila problem, a nalaženje zamjene je dodatna komplikacija; i ne kažem ja da se ženi ne treba izaći ususret, ali mislim da bi cijela ova priča trebala na razini društva puno, puno ozbiljnije riješena od situacije koju sam ja imala - hop, hop - nema me, a poslodavac nek se snađe. Bolesno dijete,dadilja se predomislila, dadilja bolesna, sin joj slomio nogu i štotigajaznam. Sav moj posao - koji su mogli drugi - odrađivali su drugi, jer je takav tip posla da ne čeka, niti može čekati (jedan dio me čekao kako god da okrenem) - a i oni imaju obitelji, i djecu i svašta, i radili su u svoje slobodno vrijeme da mene pokriju. I ja njih, naravno, ali shvaćamo svi da je to vrlo nezadivna pozicija.

A u svemu tome vrlo često fasuju i djeca... i zato sam ja čvrsto uvjerena da kad se god može treba pauzirati par godina i staviti se na raspolaganje djeci i obitelji. S druge sam strane bolno svjesna i kredita, i neumoljivosti poslodavaca (barem jednog dijela njih) i karijera. Svatko, stoga, u ovom divljem zapadu mora naći svoj put, i snaći se. Naravno da nema gotovih rješenja za svakoga, ali ako se može, treba postupiti u najboljem interesu onih najranjivijih.

A sad bolje da prekinem dok nisam napisala traktat. Idem nahranit djecu i slagat legiće.

[Duga]

Da, i opet smo došli do toga da si ti odlučila ne raditi kao što si već negdje i pisala.
Ovdje se opet piše o onima koji žele/moraju raditi i problemom bolovanja s kojim se susreću.

[eli]

Bolesno dijete,dadilja se predomislila, dadilja bolesna, sin joj slomio nogu i štotigajaznam.

problemi sa čuvalicom se mogu desiti, no ako dijete ne ide u jaslice/vrtić ono će jako rijetko biti bolesno pa mama neće morati imati osjećaj krivnje jer je na bolovanju.

[maslina]

Da, i opet smo došli do toga da si ti odlučila ne raditi kao što si već negdje i pisala.
Ovdje se opet piše o onima koji žele/moraju raditi i problemom bolovanja s kojim se susreću.

Duga,nikako ali nikako mi se sjeda tvoj stav prema nekima od nas,čemu taj profesorski ton?Što misliš da je Alisa nepismena pa nije pročitala o čemu se ovdje radi i piše ili postoji šablona po kojoj se smije pisati prema zadanoj temi bez odmaka;makar i minornog?
Sad ja nisam(trenutačno) na "piku" ali svejedno bi te molila ako ikako možeš da malo drugačije nastupaš-i ne ja ne moderiram ovdje,ja te samo lijepo ljudski umoljavam

A sada da se vratim na temu o bolovanjima.U mojoj struci je to dosta teško izvedivo,odnosno imam puno kolegica koje ako djeca idu u vrtić imaju tetu koja uskače kada su bolesna(ili u periodu nakon akutne bolesti kada nisu za kolektiv)
Problem su i dežurstva koja nakon djetetove treće godine počinješ odrađivati;a kada znaš da kod kuće imaš bolesno dijete grozno se osjećaš.A,nažalost,ponekad nisi u mogućnosti uzeti bolovanje.

[danni]

ja uvijek osjećam neku vrstu grižnje savjesti, bilo to s razlogom ili ne
ako nije ništa strašno, npr ako febra nije viša od 38,
i ako može ostati s babom-onda ga ostavim s babom domaa a ja idem na poso.
ali svejedno imam grižnju savjesti i stalno zivkam doma.
ako ima veću febru ili nešto gore-obavezno ostajem doma, bilo da uzimam godišnji ili bolovanje.
ali doduše, ja i sada se nekad osjećam loše jer promislim kako je maleni u vrtiću a ima toliko mama koje su doma s dječicom.
ali bože moj, takvo je vrijeme, da svi moramo radit, nije to kao prije,
kad su mame ostajale kući s djecom.

a zbog radnih kolega baš i ne osjećam grižnju savjesti kad ostajem doma, nitko za mene ništa ne radi,
a ako i radi, ja to nadoknadim sljedeći put kad njima nešto ustreba

[Duga]

Da, i opet smo došli do toga da si ti odlučila ne raditi kao što si već negdje i pisala.
Ovdje se opet piše o onima koji žele/moraju raditi i problemom bolovanja s kojim se susreću.

Duga,nikako ali nikako mi se sjeda tvoj stav prema nekima od nas,čemu taj profesorski ton?Što misliš da je Alisa nepismena pa nije pročitala o čemu se ovdje radi i piše ili postoji šablona po kojoj se smije pisati prema zadanoj temi bez odmaka;makar i minornog?
Sad ja nisam(trenutačno) na "piku" ali svejedno bi te molila ako ikako možeš da malo drugačije nastupaš-i ne ja ne moderiram ovdje,ja te samo lijepo ljudski umoljavam

Ne vjerujem da Alisi treba advokat i da krivo shvaća moje pisanje za razliku od tebe.
To što tebi ne sjeda moj ton je tvoj problem. Ne znam zašto imaš neki strah čim ja napišem nešto i ako misliš da si meni bila na piku - varaš se jer mi nisi baš napeta.
Molim te da se ubuduće suzdržiš od pisanja postova ovakvog tipa upućenih meni.

[maslina]

Da, i opet smo došli do toga da si ti odlučila ne raditi kao što si već negdje i pisala.
Ovdje se opet piše o onima koji žele/moraju raditi i problemom bolovanja s kojim se susreću.

Duga,nikako ali nikako mi se sjeda tvoj stav prema nekima od nas,čemu taj profesorski ton?Što misliš da je Alisa nepismena pa nije pročitala o čemu se ovdje radi i piše ili postoji šablona po kojoj se smije pisati prema zadanoj temi bez odmaka;makar i minornog?
Sad ja nisam(trenutačno) na "piku" ali svejedno bi te molila ako ikako možeš da malo drugačije nastupaš-i ne ja ne moderiram ovdje,ja te samo lijepo ljudski umoljavam

Ne vjerujem da Alisi treba advokat i da krivo shvaća moje pisanje za razliku od tebe.
To što tebi ne sjeda moj ton je tvoj problem. Ne znam zašto imaš neki strah čim ja napišem nešto i ako misliš da si meni bila na piku - varaš se jer mi nisi baš napeta.
Molim te da se ubuduće suzdržiš od pisanja postova ovakvog tipa upućenih meni.

Ja problema nemam nikakvih tako da možeš odahnuti
A kad bih imala strah od ljudi s nastupom kakav je tvoj vjerojatno bi već bila na onom svijetu,ima ih previše a ja se volim odmaknuti od takvih i da se takvi odmaknu od mene;dakle sve smo se dogovorile

[Duga]

sori
smiješno mi je zbog ovoga

da se takvi odmaknu od mene

obzirom da ti meni dahćeš za vrat
...ali, neka si ti riješila svoj problem

[medo14]

ovo je pdf roditeljske stojbe i molim vas cure da se malo odmaknete od privatnih obračuna.
ok?

[Duga]

[† Volvo]

Kod mene to nije baš osjećaj krivnje - više je mješavina nemoći (u nošenju s bolesti i svime što nosi), ljutnje na mobitel koji stalno zvoni (kompenzirajući fizičko "nebivanje" na poslu), bjesomučno organiziranje i usklađenje radnog vremena pedijatra/dr. opće prakse za doznake i muževog radnog vremena da "ukradem" neko popodne i malo skratim i preduhitrim buduće zaostatke. Dobra vijest je da je veće dijete otpornije, pa to prestaje biti stojba za koju godinu

[Alisa]

Da, i opet smo došli do toga da si ti odlučila ne raditi kao što si već negdje i pisala.
Ovdje se opet piše o onima koji žele/moraju raditi i problemom bolovanja s kojim se susreću.

Pitanje moranja rada i vrijednosti žene koja radi - ne radi, i osjećaja zarobljenosti doma i svih onih stvari u kojem smo mi upletene vremenom u kojem živimo - to je pitanje o kojem mlada žena nekad i ne razmisli skroz dobro jer nema na račun čega. Znam po sebi. Kad mi je istekao prvi porodiljni, vratila sam se na posao, kao android. Nisam baš sjela i razmislila - znala sam da imam dijete, godinu dana porodiljnog, kao moja mama, baka, kao sve žene koje znam. Tek kad sam se namučila, premučila, kad su stvari dobile svoju pravu sliku - što znači raditi odgovoran posao s malim djetetom, a bez pomoći obitelji (muž radi, radi, radi).. kako je to biti bolestan s djetetom veći dio jeseni i zime - sjela sam i sračunala i koliko košta moj rad, i koliko dobijamo, a koliko gubimo.

Često naš rad, odlazak, zbrinjavanje djeteta, bolovanja, dva auta, ili već nekakva prijevoza, roba za na posao, cipele, torbe, sredstva za imunitet, privatni pedijatri, čuvanja, vrtići, dadilje, ispomoći, jedenje vani jer ne stignemo skuhati... košta toliko da ponekad jedva što ostane od naše plaće. Odnosno, pitanje je koliko vrijedi to što ostane u odnosu na parametre kvalitete života, naše, naše djece, naših muževa i obitelji kao cjeline.

Ja nisam mogla napraviti cjelovitu računicu jer nisam znala, onda... zato benevolentno, i uz najveće poštovanje i prihvaćanje drugih i drugačijih kažem ono što sada znam. Nekome može pomoći; možda. Ako nikako - a onda da utvrdi svoju poziciju, što je isto tako super. I ja želim svaku sreću svakoj obitelji, ma kako odlučila.

[medo14]

Često naš rad, odlazak, zbrinjavanje djeteta, bolovanja, dva auta, ili već nekakva prijevoza, roba za na posao, cipele, torbe, sredstva za imunitet, privatni pedijatri, čuvanja, vrtići, dadilje, ispomoći, jedenje vani jer ne stignemo skuhati... košta toliko da ponekad jedva što ostane od naše plaće. Odnosno, pitanje je koliko vrijedi to što ostane u odnosu na parametre kvalitete života, naše, naše djece, naših muževa i obitelji kao cjeline.

Alisa, ne spominješ ratu kredita za stan. Velika stavka u proračunu, najveća stavka. Koliko sam uspjela pročitati ti tu stavku nemaš u proračunu. Ako ju nemaš, fer je napisati da kod donošenja odluke je i to bio jako važan faktor da ju nemaš. Ovako ispada da bi skoro svi mogli ostati doma samo da si malo izračunamo kućni proračun.

[Duga]

Pitanje moranja rada i vrijednosti žene koja radi - ne radi, i osjećaja zarobljenosti doma i svih onih stvari u kojem smo mi upletene vremenom u kojem živimo - to je pitanje o kojem mlada žena nekad i ne razmisli skroz dobro jer nema na račun čega. Znam po sebi. Kad mi je istekao prvi porodiljni, vratila sam se na posao, kao android. Nisam baš sjela i razmislila - znala sam da imam dijete, godinu dana porodiljnog, kao moja mama, baka, kao sve žene koje znam. Tek kad sam se namučila, premučila, kad su stvari dobile svoju pravu sliku - što znači raditi odgovoran posao s malim djetetom, a bez pomoći obitelji (muž radi, radi, radi).. kako je to biti bolestan s djetetom veći dio jeseni i zime - sjela sam i sračunala i koliko košta moj rad, i koliko dobijamo, a koliko gubimo.

Da. Zbog cijele situacije u kojoj smo se našli (iako napominjem da nitko od poslodavaca nije upirao prstom u mene, ali ovdje upravo pišemo o toj grižnji savjesti) došla sam do toga da sam se pojavila sa Zahtjevom za neplaćenim na koje svaka žena ima pravo do treće godine starosti djeteta. Financijski sam si to mogla omogućiti, ali mi je bilo koma, zaista koma odlučiti se na pauzu (ponovnu) i premišljanje kako li će me dočekati i nakon nje (u krajnjoj liniji svo to školovanje da mi ne bude uzalud - jer meni bi bilo ako ga ne mogu i naplatiti , a u glavi mi je i ono "rad je stvorio čovjeka" ).

[eli]

alisa, obično dok su djeca mala jedan od roditelja karijeru malo zapostavi, ne radi od 8 do 20.
radim otkako znam za sebe, nisam baš organizirana, muž mi radi u smjenama pa je oduvijek više toga na meni, do posla pješačimo kad god stignemo i opet nikad nisam imala troškove jela vani jer ne stignem skuhati, a odjeću kupujemo prema potrebi. taman ne radila trebam nešto obući, ne mogu u grad svaki put u istom, a za posao većini nas ne trebaju neke ultramarke (kome trebaju je i plaćen toliko da mu nije problem par tisuća mjesečno utući u garderobu).

uglavnom, da ostanem doma uštedjela bi nekih 500, max 1000 kn, a radim ipak za dosta više od toga.

[Alisa]

Često naš rad, odlazak, zbrinjavanje djeteta, bolovanja, dva auta, ili već nekakva prijevoza, roba za na posao, cipele, torbe, sredstva za imunitet, privatni pedijatri, čuvanja, vrtići, dadilje, ispomoći, jedenje vani jer ne stignemo skuhati... košta toliko da ponekad jedva što ostane od naše plaće. Odnosno, pitanje je koliko vrijedi to što ostane u odnosu na parametre kvalitete života, naše, naše djece, naših muževa i obitelji kao cjeline.

Alisa, ne spominješ ratu kredita za stan. Velika stavka u proračunu, najveća stavka. Koliko sam uspjela pročitati ti tu stavku nemaš u proračunu. Ako ju nemaš, fer je napisati da kod donošenja odluke je i to bio jako važan faktor da ju nemaš. Ovako ispada da bi skoro svi mogli ostati doma samo da si malo izračunamo kućni proračun.

Apsolutno! Nije mi cilj povrijediti nekoga, niti implicirati da se može nešto što se ne može; ili ne želi.

Poketačica topica je iznijela problem koji je realan za mnoge mlade žene. On se može riješiti na puno načina, od toga da staviš prst u uvo i ideš na bolovanje, i prihvatiš da ćeš sporo napredovati na poslu, da će možda kolege puhati na tebe (nije ni to najgore na svijetu...); do toga da uzmeš neku pomoć, preko opcija da se neka teta, svekrva doseli (znam ljude koji su tako riješili problem, i dobro je; dapače, znam nekoliko obitelji koji su to poduzeli) skrooz do toga da mama prestane raditi. Da bi pročistila svoj um pokretačica je startala topic, i svatko kaže što ima.

Ja kažem što ja imam, iz svoje skromne, skučene perspektive; opcija koju sam ja poduzela jedina je koju ja znam inside-out, pa o njoj pišem. Drugi će drugo... a šarenilo ovog topica reći će - vidi što se sve može. U tom nekom dijapazonu svaka od nas koja čita može pronaći neki poticaj ili ideju za sebe. Eto, to je moj cilj, a ne miješati se u nečiji novčanik.

[Barbi]

Alisa, ne spominješ ratu kredita za stan. Velika stavka u proračunu, najveća stavka. Koliko sam uspjela pročitati ti tu stavku nemaš u proračunu. Ako ju nemaš, fer je napisati da kod donošenja odluke je i to bio jako važan faktor da ju nemaš. Ovako ispada da bi skoro svi mogli ostati doma samo da si malo izračunamo kućni proračun.

Potpisujem medo.
Takav je i moj slučaj i situacija većine ljudi iz moje okoline, svi imaju izrazito natprosječna primanja ali i visoke kredite.I živjeti s jednom plaćom svelo bi se na golo preživljavanje, ako bi se i to uspjelo.

[Alisa]

alisa, obično dok su djeca mala jedan od roditelja karijeru malo zapostavi, ne radi od 8 do 20.
radim otkako znam za sebe, nisam baš organizirana, muž mi radi u smjenama pa je oduvijek više toga na meni, do posla pješačimo kad god stignemo i opet nikad nisam imala troškove jela vani jer ne stignem skuhati, a odjeću kupujemo prema potrebi. taman ne radila trebam nešto obući, ne mogu u grad svaki put u istom, a za posao većini nas ne trebaju neke ultramarke (kome trebaju je i plaćen toliko da mu nije problem par tisuća mjesečno utući u garderobu).

uglavnom, da ostanem doma uštedjela bi nekih 500, max 1000 kn, a radim ipak za dosta više od toga.

Eto, a mi smo trebali dva auta i sve što s time ide; i jelo se vani jer se radilo sto godina, i putovali smo oboje dosta - iako smo u ZG-u, ali naši dijelovi grada od posla i kuće su eto, takvi. Mi smo dnevno putovali svatko više od dva sata. Samo dva auta je trošak i pol. Netko na posao može u odjeći koju nosi inače, nekom treba nešto što baš i nije za u park ili u grad... jel tako. Mi i dadilju do treće godine držimo fiksnim troškom, ne bih dijete u jaslice dala... i tako. Svatko ima svoju logiku