Draga, nemam vremena čitati sve odgovore jer žurim (Veliki je tjedan, nema šale s poslovima i pripremamam
), pa ne zamjeri ako je netko već rekao nešto u stilu mog iskustva.
Evo, ja ti imam 22 mjeseca staru kćer i već ima neko vrijeme da sam večernje dojenje uvela pod fakultativno; i ono prije poslijepodnevnog spavanja. Sve sama sebi ne vjerujem da mi je uspjelo (sa starijim sinom sam jedva živa to sve skupa izvela uz puno muke i grižnje savjesti...).
Noću joj nisam davala od par mjeseci jer sam (ispravno) procijenila da joj ne treba.
Kad mi je dojadilo da mi je cica non-stop aktivna ja sam ti njoj mirnim glasom rekla - nema cici. Jel može cici? Ne, danas ne. Važno je da gledaš dijete u oči, suosjećajno i da to kažeš kao nešto pozivitno. Nema cici. Moja se smijala na to, valjda joj se sviđalo kako je ozbiljno tretiram, ili mir, ili nešto. I neko vrijeme je znala buniti se, a ja bih rekla - stara, ovako se može kad živiš sa pesekima (muž je inzistirao da je ne plašim pesekima, pa su to sad slonovi, jadni slonovi, totalno znam da nije baš pedagoški, al ništa bolje se nisam sjetila). Evo, ja ću te odvesti tamo, tamo se može vikati, lupati, raditi što hoćeš.
Kod mame ne. Onda bi se ona predomislila i legla.
Sad ona sama sa osmjehom traži cici, ako dobije - dobro, ako ne, opet dobro. Traži kosu, i drži moju kosu u ruci. I to je to.
Dakle, dojim kad mi paše, kad nam treba, i ne kad mi se ne da, a uopće nije zbunjena time da prije spavanja nekad može, nekad ne. Naučila se.
Eto.
Sretno!
Tamo gdje su vaše težnje, vaš rad, vaše ljubavi, tamo je mjesto vašeg svakodnevnog susreta s Kristom. Tamo, usred potpuno materijalnih stvari ove zemlje, gdje se moramo posvećivati služeći Bogu i svim ljudima. Na horizontu, djeco moja, izgleda kao da se spajaju nebo i zemlja. Ali ne, oni se spajaju uistinu u vašem srcu ako sveto živite u svakodnevnom životu.'' (sv. Josemaria Escriva)
i ništa nisam tu mogla...
cure
.
. neznam što napraviti? 
