mm je vjernik i iz vjernicke obitelji, ja nisam. Vjencani smo u crkvi jer je njemu i njegovima to puno znacilo, a meni je znacio on, a malo mi je i ambijent bio ljepsi nego pola sata ranije kod maticara

. Tako je on pozelio da sin ide na vjeronauk, ja sam vagala za i protiv i pristala. Moj glavni adut zasto da se ne protivim previse je bio ovaj:
Da. I ničije dijete na satu vjeronauka neće naučiti ništa loše. Čuti će kako treba biti dobar čovjek, lijepo se ponašati, poštivati starije, pomagati potrebite...slušat će biblijske priče (a to će vidjeti i na TV-u...btw. adea jel ti braniš djetetu da pogleda takav film na tv-u?)
Ma čak i crtića s biblijslkom tematikom ima....Po meni je znati nešto o tome stvar kulture i opće naobrazbe.
e nakon 2 godine vjeronauka (na koje dijete voli ici, recimo i to) je da je ovo kvotano potpuno krivi argument, sad to vidim. Vjeronauk nije predmet o bontonu, to je predmet u kojem se postavke zivota i svijeta ipak objasnjavaju bitno drugacije. Sin zna da ja ne vjerujem i da su za mene to price koje ljudi pricaju, zna i da ima pravo s vremenom odluciti vjeruje li i sam, ali opet u ove 2 godine vise puta sam bila u situaciji da petljam pokusavajuci mu objasniti svoje stavove,a da pri tome ne kazem sine, ovo na sto sam te upisala su pretjerivanja i uopce nije tako (a sto onekad mislim). To je predmet na kojem dijete smislja svoje vlastite zahvale i prosnju Isusu, pise sto je u zivotu njegov kriz (u drugom osnovne) i sl. Iskreno, ja ponekad pomislim da ga nagovorim da se ispise, osobito sto ga otac koji je zagovarao vjeronauk pokazuje slabog interesa, ali on sad o tome ni ne razmislja.
inace od njih 26 u razredu u prvom nije na vjeronauk isla 1 djevojcica, u drugom ih ne ide 2-3, kako cujem nakon terora treceg razreda (barem sa zupnom vjerouciteljicom nasom) nakon 3. broj znacajno pada. Pa racunam uz malo mog strpljenja i s ovim uciteljima vjere odbit ce oni sami djecu od crkve, ne trebam ja nista puno objasnjavati.