Decije samopouzdanje ili samopostovanje

[SanjaMK]

Sa Teom ocito imamo problem, kada je samopouzdanje u pitanju.
Pa ako imate savjete, kroz konkretne primjere kako bildati samopouzdanje, preporuciti kjnige na tu temu ili linkove.
editirala sam naslov nakon ivaninog posta

[† Volvo]

Na prvu loptu ( a kad se dosjetim još, dopišem)

Knjiga "Otporna djeca" Robert Brooks
A za nesamopouzdane perfekcioniste Slikovnica Plašljiva vjeverica Melanie Watt

[yra]

Od kada Marin ide na izvanvrtićku sportsku aktivnost samopouzdanje mu se nevjerojatno popravilo.
Možda da ga upišeš na kakvu borilačku vještinu, plivanje ili nešto slično?

[ivana7997]

ovdje je rijec zapravo o samopostovanju, ili samosvijesti

vidi u cemu je razlika

samopostovanje i samopouzdanje

Sliku o sebi stvaramo cijelog života. Između ranog djetinjstva i adolescencije djeca počinju postavljati pitanja kakva su ona zapravo i razmišljati o sebi, što čine i kako to čine. Postavljajući ta i druga pitanja te tražeći odgovore na njih, djeca nastoje bolje razumjeti sama sebe. Stvarajući sliku o sebi stvaraju okvir za način doživljavanja svijeta oko njih i način komuniciranja s njim. Ulaskom u srednje djetinjstvo (od 6. do 12. godine) mijenjaju se osjećaji djece prema njima samima. Slika o sebi postaje sve složenija i rafiniranija. Počinju shvaćati da imaju jedinstvene kvalitete.


Djeca školske dobi imaju bolje i dublje razumijevanje ne samo toga što jesu nego i svojih vrijednosti i sposobnosti. Uključenost u socijalnu okolinu poput škole, neke grupe li sportskog kluba potiče ih da se uspoređuju s drugom djecom i sa slikom onoga što bi željeli biti. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu sliku može im donijeti i pozitivne i negativne informacije o njima samima, budući da počinju prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje počinje razvijati samopoštovanje.

Razlika između samopouzdanja i samopoštovanja

Samopoštovanje kojeg često nazivamo i samosvijest je spoznavanje samog sebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali.

Zdrava samosvijest kaže: „Ja sam u redu i ja vrijedim već samim tim što postojim!“ Ja sam dragocjena/n već zbog samog svog postojanja! Osoba je zadovoljna sobom, smirena je u odnosu na samu sebe.

Nizak stupanj samosvijesti/samopoštovanja obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, samokritičnost i osjećaj krivnje.

Samosvijet se može razvijati i kvalitativno i kvantitativno tjekom cijelog našeg života.

Samopouzdanje govori o našim sposobnostima, umijeću; što nam ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i neuspješni.

To je više izvanjska, stečena osobina. Primjerice: „Dobar sam matematičar.“ „Nemam dara za pjevanje“.

Pomanjkanje samopouzdanja se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije. Samopouzdanje raste usporedo sa postignućem.

Za život osobe još je važnije samopoštovanje.

Samopoštovanje kao odraz vlastitih i tuđih procjena

Samopoštovanje se temelji na procjeni stupnja u kojem dijete zadovoljava razvojne zadatke, na procjeni školskog uspjeha i uspjeha u rješavanju različitih socijalnih problema. Važno je znati da samopoštovanje nije odraz samo vlastitih procjena nego proizlazi i iz reakcija drugih ljudi, osobito osoba koje volimo i koje su nam važne. Ako su djeca prihvaćena, poštovana i pohvaljivana za to što jesu i kakva jesu, počet će podjednako prihvaćati svoje pozitivne i negativne strane te će se kod njih razviti odgovarajuće samopoštovanje. Međutim, ako ih roditelji i druge osobe koje su im važne omalovažavaju, vrijeđaju, okrivljuju i odbacuju, djeca će razviti negativne stavove prema sebi te nisko samopoštovanje. Taj proces počinje već u ranoj dobi, a povratne informacije o vlastitoj vrijednosti i prihvaćanju drugih, osobito vršnjaka, postaju sve važnije približavanjem adolescenciji.

Prepoznajmo nisko samopoštovanje

Djeca na najrazličitije načine pokazuju da imaju nisko samopoštovanje. Vrlo često nisu ni svjesna da o sebi ne misle baš najbolje, iako osjećaju da nešto nije u redu.

Uobičajeni znakovi koji nas mogu uputiti na to da dijete ima problema sa samopoštovanjem su:

potreba da neprestano pobjeđuje u igrama; perfekcionizam; pretjerana samokritičnost; pretjerano hvalisanje ; davanje slatkiša, novca ili igračaka drugoj djeci, kako bi se “potkupila” prijateljstva; privlačenje pažnje neodgovarajućim ponašanjem (glupiranje, zadirkivanje, agresivnost); povučenost ili sramežljivost; plačljivost; pretjerano ispričavanje za sve što kaže ili napravi; strah od toga da pokuša nešto novo; stalno traženje isprika; prebacivanje odgovornosti ili krivnje na druge ; antisocijalno ponašanje; nepovjerenje prema ljudima; stalna potreba da se ugodi drugima; nesposobnost da kaže “neću” ili odbije nešto što ne želi; nesposobnost donošenja vlastitih odluka ili izbora.

KAKO RODITELJI MOGU POMOĆI

Djetetov osjećaj samopoštovanja i slike o sebi može se ojačati na nekoliko načina, a pritom veliku važnost imaju roditelji, prijatelji i osobe koje su mu važne i koje cijeni. Ponekad se to može ostvariti kroz uključivanje djeteta u neku aktivnost za koju ima talent ili sposobnosti, kroz konzistentno poticanje i odavanje priznanja i za male uspjehe, primjećivanje i ohrabrivanje njegova truda, čak i ako nije uspjelo, te kroz poticanje da samo opaža svoje pozitivne aspekte i napore te se samo pohvaljuje za to.
Ne zaboravite da je svako dijete vrijedno i jedinstveno te da ima svoje potencijale koje će moći razviti tek ako se osjeća prihvaćeno i voljeno takvo kakvo jest.
Korisni savjeti za poticanje samopoštovanja djece

- Slušajte dijete, pokažite mu da ste ga čuli i prihvatite njegove osjećaje.

- Ponašajte se prema djetetu s poštovanjem. Prihvatite ga takvo kakvo jest. Svi imamo pozitivne i negativne strane. Njegujte pozitivne.

- Kada ga hvalite, budite specifični, točno određeni. Budite iskreni s njim.

- Kada kritizirate, također budite specifični. Kritika se treba odnositi na ponašanje, a ne na ličnost djeteta. Primjerice:”Nije u redu da udariš brata ako ti ne da igračku” umjesto “Zločesta si”.

- Izbjegavajte rečenice koje počinju s “Ti nikada…” ili “Ti uvijek…”, ali koristite one poticajne, tipa „ Ti to možeš učiniti“ ili „Znam da ćeš učiniti najbolje što možeš“ i sl.

- Upotrebljavajte “ja-poruke” umjesto “ti-poruka” kada želite izreći da nešto ne valja. Primjerice: “Ja zaista teško podnosim glasnu muziku” umjesto “Ti stvaraš takvu buku.”.

- Iako su svakom djetetu potrebni dosljednost, pravila i kontrola, još mu je potrebniji prostor kako bi moglo naučiti upravljati svojim životom. Dajte mu odgovornost, neovisnost i dobi adekvatnu slobodu u izborima koje radi.

- Uključite dijete u rješavanje problema i donošenje odluka u stvarima koje se odnose na njegov život. Poštujte osjećaje, potrebe, želje, sugestije i pamet djeteta.

- Zapamtite: vaše je dijete sjajno i zadivljujuće u svojoj jedinstvenosti, iako se njegova jedinstvenost uvelike razlikuje od vaše.

- Budite dobar uzor - imajte dobro mišljenje o sebi. Radite stvari za sebe.

- Poručite djetetu da je dobro cijeniti sebe. U redu je osjećati zadovoljstvo zbog svojih postignuća. Dobro je ugoditi sebi i priuštiti si užitak.

- Izbjegavajte stalno prosuđivanje, često ponavljanje “trebao/la bi”, “moraš” i nepotrebne savjete.

- Shvatite dijete ozbiljno. Prihvatite njegovo/njeno mišljenje.

Više možete pročitati:

1. Brdar, I. ; Rijavec, M. (1998). Što učiniti kada dijete dobije lošu ocjenu? Zagreb: IEP.
2. Field, Linda (2001): Kako razviti samopouzdanje, Zagreb: Mozaik knjiga.
3. Galetić, G., Šapina, M. (2007.). Ja i moje dijete. Kako biti još bolji roditelj. Zagreb: Centar za edukaciju i savjetovanje «Sunce»
4. Humphreys,T.: Samopouzdanje – ključ djetetova uspjeha u školi
5. Lindenfield, G. : Samopouzdanje tinejdžera
6. Juul, Jesper (2006). Vaše kompetentno dijete. Zagreb: Naklada Pelago
7. Starner – Brandt, P. (2003). 55 savjeta…kada našem djetetu treba samopouzdanje- Andromeda

Tekst priredile: Ines Markovanović i Gordana Galetić

SAVJETOVALIŠTE TREŠNJEVKA

Centar za edukaciju i savjetovanje «Sunce»

Albaharijeva 2, Zagreb

01 383 78 73

http://www.ti-si-sunce.hr

[SanjaMK]

ivana, prema ovome sto si mi napisala - onda bi rekla da je samopostovanje. Nisam ni znala da ima neka razlika.

Uobičajeni znakovi koji nas mogu uputiti na to da dijete ima problema sa samopoštovanjem su:

potreba da neprestano pobjeđuje u igrama; perfekcionizam; pretjerana samokritičnost; pretjerano hvalisanje ; davanje slatkiša, novca ili igračaka drugoj djeci, kako bi se “potkupila” prijateljstva; privlačenje pažnje neodgovarajućim ponašanjem (glupiranje, zadirkivanje, agresivnost); povučenost ili sramežljivost; plačljivost; pretjerano ispričavanje za sve što kaže ili napravi; strah od toga da pokuša nešto novo; stalno traženje isprika; prebacivanje odgovornosti ili krivnje na druge ; antisocijalno ponašanje; nepovjerenje prema ljudima; stalna potreba da se ugodi drugima; nesposobnost da kaže “neću” ili odbije nešto što ne želi; nesposobnost donošenja vlastitih odluka ili izbora.

ovo boldirano je kod nas slucaj.
On nece u skoli jer kaze da nema prijatelja. I uciteljica mi potvrdila da kada je odmor i svi su u dvoristu on ili stoji negdje na strnu ili ostaje u ucionici sam i crta. On kaze da njega niko ne voli. A ustvari istina je da njega niko ne voli njegovo placljivo ponasanje. I to je istina. Pricali smo dosta. On kaze da ne treba plakati, ali da jednostavno ne moze zaustaviti suze. Posebno kada se iznervira. A nervira se cesto. I radje ce sedeti u sobi i igrati igrice nego da negde odemo i setamo ili neznam sto. Jedino kada je bicikl u pitanju - sve ce ostaviti.
Stvar je sto je stvarno nesretan. A ja mu ne umem pomoci.
MM smatra da je kritika najbolja. On tako funkcionise. I njega kritika stvarno ludo motivise. Mene ne. Kod mene izaziva suprotni efekt. Mislim da je tako i sa Teom.

[JiA]

Teo je slican mom J., to sam odavno primjetila.
I sama sam takva bila kao dijete ( a i sad imam elemenata tog ponasanja ). Ono sto moji roditelji nikad nisu radili, a ja se svim silama trudim raditi je: ne kritika, nego pohvala. Pohvala za sve i svasta... xy puta na dan. Upucivanje na ono u cemu je dobar ( nismo svi dobri u svemu, tebi ide super crtanje, bratu vodjenje lopte rukom, mami ide plesanje a tata nema pojma o plesanju itd. ). Davanje primjera iz mog vlastitog zivota, npr. i ja sam se tako osjecala kad...
Okretanje na salu ( kad on pocne kmeziti, a kmezi 55 puta na dan ), ja sve cesce okrecem na salu i kad skuzim da je kmecanje bez pravog razloga, pocnem ga imitirati... obicno oboje na kraju prasnemo u smijeh
. Opcenito se jako trudim razviti mu smisao za humor i nauciti ga prihvatiti "zafrkanciju na njegov racun", jer tako je lakse prihvatiti i one stvari koje nisu ugodne.
Imamo isti problem sa npr. parkom. desi mu se da ostane sam jer "nitko se ne zeli igrati s njim" pa mene zove na telefon i zali mi se. skuzila sam da on djecu ide pitati smije li se igrati s njima. onda sam ga uputila da ne mora svaki put pitati, nego da se proba jednostavno ukljuciti u igru, bez da privlaci paznju na sebe time sto glasno pita smije li se igrati ( neka djeca onda namjerno kazu da ne moze, i eto ti belaja ).
I tako, borba svaki dan. Stalno. Ali puno puno je bolja situacija nego npr. prije godinu dana. Mislim da smo na dobrom putu. Razgovor, razgovor, razgovor i tako unedogled.

[MAJA Skopje]

Evo i nas u ovom klubu. Sanja ovo sto si opisala kod Tea je isti, al u potpunosti isti slucaj kod Jovana. Jer ja ipak sve gledam kroz njegov motoricki hendikep, a u sustini i nije tako. Jucer smo sa muzem pricali i mislim da je ipak najbolje da se potrazi strucna pomoc. Jer kad ja kazem mm eto i druga djeca imaju takvu situaciju , on misli da to nije isto. Naravno da je svaki slucaj za sebe, al ono gore sto si boldirala upravo to imamo i kod Jovana. Radi se o djecu koja su veliki emotivci. Jovan je jako nesretan ako neko ne zeli igrati sa njim. Jucer mi je rekao da ga svi odbijaju da niko ne zeli da igra sa njim. Ono sto ja mislim i danas sam se licno uverila u to je da mi kao roditelji moramo da povucemo sve konce da pomognemo nasoj djecu. Ali kako?? Celu noc nisam spavala i mislila sam i mislila i pitala se sta da uradim. Citam ja po internetu razlicite situacija pa ovo pa ono ali nije lako to sprvest u praksu. Licno mislim da uciteljica u razredu mora da odigra kljucnu ulogu. Uciteljicu koji mi imamo smatrala sam da je super sve do nedavno kada je dosla druga uciteljica na zameni i kada sam videla kako se zapravo radi i kako se sva djeca ukljucuju u zajednicku igru. Kad sam uciteljicu koja nam je redovna ( ona je sada na bolovanju) upitala par pitanja ona se onda setila da ga ukljuci , a ovoj nisam nista rekla a zena se sama trudi , cak evo i sutra idu na ekskurziju i kaze nista se vi ne sekirajte danas smo se lepo igrali tako ce biti i sutra. Zeno slatka htela sam da je izljubim. Jer defintivno uciteljica mora odigrat bitnu ulogu kada su jos uvjek ovako mali. I da djeca znaju da budu jako surova. Onda tu dodje ono tipa Jovan place za sve i svasta i bla bla bla. Onda mi doma stalno razgovaramo kako se on treba ponasati i to pokusavamo da prakticiramo niz svakodnevni zivot koliko mozemo. Reci mi jer Teo ima prijatelje van skole??? S kim se igra vani?? Jer ima drugara ispred zgade??
Ja non stop mu pokusavam stvoriti uslove da moze igrat sa djecom. I danas sam zamolila druge roditelje sa kojima sam bliska u razredu da popricaju sa svojom djecom doma da se malo potrude oko Jovana da ga ukljuce u igru. Svi su prvo bili odusevljeni da trazim pomoc, i svi su obecali da ce pricat doma sa djecom i da se nadaju da ce biti progresa.
Ipak je ovo proces koji ce trajati. Mene i mm to cini jako nesretnim jer vidimo da djete pati kada ga ne druzi. I plasimo se psiholoskih posledica. Napisala sam ti svoje iskustvo, a ti izvuci ako nesto koristi za svoje djete. Pohvala je isto najbitni segment. Jako je tesko stalno hvaliti ( al vredi najvise na svjetu) , nekako nam je lakse reci nisi ovo uradio kako treba i bla bla bla. Sretna okolnost i pored svega je sto Jovan voli ici u skolu.
Sto se tice strucne pomoci mislim da je neophodna ponajvise zbog nasih muzeva jer oni drugacije reagiraju kad im to kaze strucno lice kako i sta da se ponasaju nego kad to kazemo mi doma, a tice se nase djece.

desi mu se da ostane sam jer "nitko se ne zeli igrati s njim" pa mene zove na telefon i zali mi se. skuzila sam da on djecu ide pitati smije li se igrati s njima. onda sam ga uputila da ne mora svaki put pitati, nego da se proba jednostavno ukljuciti u igru, bez da privlaci paznju na sebe time sto glasno pita smije li se igrati

Isto al potpuno isto isao jucer od djetata do djetata i svakog pitao ajd da se igramo i svaki mu je rekao da ne zeli.

[SanjaMK]

Reci mi jer Teo ima prijatelje van skole??? S kim se igra vani?? Jer ima drugara ispred zgade??

nema. ni jedan. ziro. nula. Ali ovo nam je treci stan odkada je teo rodjen. U ovoj zgradi smo 7 mjeseci. I u zgradi ne zivi niti jedno dete. Ali je slican slucaj bio i sa proslom zgradu. Jedino kod svekrve ima prijatelja i igra se snjima. Ali te prijatelje mu je svekrva obezbedila. Ona je prijateljica sa njihovim bakama i tako ih je upoznao.
Ali eto i ja sam teska na upoznavanje novih ljudi, a ne pak sklapanja poznanstva. Osim kurtuazno klimanje glavom, sa roditeljima iz razreda ne razmenjujem ni rec. A ne nesto vise. Bit ce da nam treba neka grupna terapija

Isto al potpuno isto isao jucer od djetata do djetata i svakog pitao ajd da se igramo i svaki mu je rekao da ne zeli.

ja bi bila presretna kada bi on bar pitao, a ne da pokusa da se ukljuci. Nema sanse on da pita. Bilo je par situacija i on me cima da djecu ja pitam da li se moze igrati snjima.

[mare10]

Ali eto i ja sam teska na upoznavanje novih ljudi, a ne pak sklapanja poznanstva. Osim kurtuazno klimanje glavom, sa roditeljima iz razreda ne razmenjujem ni rec. A ne nesto vise. Bit ce da nam treba neka grupna terapija

Da dijete najbolje uči iz naših primjera, najbolje će upiti ono što im čak nismo niti spomenuli već su krajičkom oka vidjeli a da mi toga nismo niti svjesni. Moja beba od godinu i tri mjeseca osim mama, tata... među prvim rječima što je rekla je bila moja poštapalica ''aj ća'', nikad ju to nisam učila, u isto vrijeme sam bjesomučno ju pokušavala naučiti da reče baka .

Moj mm za razliku od mene je jako zatvoren tip, kada mm ide sa Z u park vrati se sav iživciran da je bila zločesta. Dirala je igračke druge djece, pitam ga jesu ta djeca i mame to dozvolile kaže da jesu, pa u čemu je problem pitam ga. Eto primjer, njemu je nezamislivo takvo što dok je meni to normalno, i da se vratimo sa tuđom loptom jer ju je zamijenila za svoju. Z je na početku izlazaka u park bila po strani, dok bi ja sjela u žižu zbivanja i komunicirala sa mamama i djecom, možda je to pomoglo.

Znači manje razgovora o tome jer će tek to i njemu postati u glavi problem, a više primjera.

[tanjabb]

Sanja, moj Lukas obozava ovu knjigu
T.A. za klince
Mozda je tvoj Teo vec prevelik za nju, ne znam, tesko mi procjeniti.

Meni su savjetovali i ovu knjigu
Vjestine igralista