Prije samog poroda imam potrebu napisati...opisati...početak...loš...
Bio je siječanj 2008. godine...imala sam još jedan ispit i diplomski do kraja faxa...kasnila mi je mens. već dva mjeseca, ali se nisam pretjerano zabrinjavala, jer sam godinama vukla probleme s amenorejom...moj tadašnji dečko - sada mm, nije bio tako miran i kupili smo test - naravno pozitivan (imam strašnu moć samoobmane...) i ostali prestravljeni, zagrljeni, zaljubljeni, ja se za mjesec-dva vraćam u Zadar, dragi ostaje u Zagrebu jer još ima pun kufer ispita do kraja, ali snaći ćemo se nekako, volimo se... Dogovoren pregled za tri dana - dijagnoza: 3 zametka, od jednoga je ostao samo hematom, jedan je gotovo prazna žumančana vreća, a treći se malo razvio i onda je malo srce prestalo kucati...
I beskrajna tuga i bol...i plakanje i tješenje na smjene...i spontani pobačaj kod kuće
...pregrozno i prestrašno iskustvo...bio je to 12. tjedan trudnoće.Zatim je došao srpanj 2008. godine, diplomirala sam i radila već pola godine, dragi je porješavao dosta ispita, našli smo podstanarski stančić u Zadru, meni je opet kasnila mens. i opet smo kupili test i opet je bio plus... I opet strah i opet sreća i opet planovi i sad smo u puno boljoj situaciji i prvi pregled (6. tjedan trudnoće) je bio dobar i kontrola dogovorena za 4 tjedna i dolazimo tad...krajem kolovoza...i malo srce je još jednom zaspalo...
I još jednom razočaranje i prestrašna bol...naručena na kiretažu odmah sutradan da ne bi došlo do sepse...beskrajna praznina...
Onda je došla sredina listopada 2008. godine i jedan prekrasan vikend u vikendici mog djeda i prva večer kad zbog nekih radova nismo imali vode, a voljeli smo se dugo i nježno i imali samo bocu mineralne za oprati se
...i nakon dva tjedna opet pozitivan test...jao strah i sreća a opet strah zbog sreće i oprez i prvi pregled dobar i drugi pregled dobar i malo jako srce kuca, a mi strepimo nad svakim otkucajem mada ga još uvijek ne čujemo, ali tu je, s nama, osjećam to, osjećam moje malo jako i hrabro sunce i prvi vidljivi okret u stomaku i maženje i ljubljenje i pričanje i opet maženje i moja maza tako raste i rita se i javlja i grli me tamo unutra i ljuljuškamo se zajedno u moru i termin je 9. srpnja 2009. godine.Termin je došao i prošao. Ali dobro, kažem, sad sam opuštena...
Ponedjeljak ujutro, 13. srpnja, budi me neeeešto čudno...aha, kužim, to su trudovi...
I traju tako moji trudovi cijeli ponedjeljak. Ja spremam i čistim ko blesava cijeli dan, sva mala robica je popeglana i spremljena, krevetić namješten, kolica raspakirana, moja torba već tjednima spremna...a mi?!
Došla večer, mm i ja otišli u šetnju, pojeli sladoled, uzeli film, razmišljam ja "pa kog vraga one žene urlaju na te trudove, pa evo meni cijeli dan trudovi na 30 min, a ne osjećam potrebu ni da nešto specijalno dišem kroz njih..."
Pogledamo mi film (Iluzionist), odemo u krevet, mobiteli namješteni na štopericu i brojimo...došli trudovi na svakih 5-6 min, 4 sata ujutro, rekoh idem se ja otuširati, čekamo 5 ujutro i onda krećemo...
Tako je i bilo...dolazimo u rodilište, mm u panici (ipak se sjetio obući traperice i starke jer će biti samnom na porodu, pa da ga nebi vraćali zbog kratkih hlača i japanki...), umorna sestra otvara vrata i propušta mene, a mm-a ostavlja pred vratima...prikopčavaju me na ctg, ok, vide se trudovi, ali još uvijek skroz blagi. Čitava smjena sestara je krepana jer je tu noć bilo 10-ak poroda, rodilište je krcato, mame i novorođene bebe smještaju čak i na patologiju trudnoće jer nema mjesta...vel'ka gužva... U predrađaoni dvije žene kukaju kako su cijelu noć slušale urlikanje... Uf, ja bi mm-a...
Dolazi doktorica, isto joj je kraj smjene, ja navikla na svog ginekologa koji pazi na svaku sitničicu, a pogotovo na ugodnost pregleda, a ova me tretira k'o kravu koju treba oteliti
, ali dobro, stisnem zube, sad sam tu, ne mogu me slomiti! Otvorena 3 cm. Brijanje (sestra jedva drži oči otvorene, brije me do kraja i na živo...samo me malo vodom smočila...a na tečaju za trudnice su nam pričali kako imaju neke nove brijače...nula bodova - samo sam se molila da su makar britvice jednokratne i da nisu s ovom izbrijale i onih 10-ak prije mene...kasnije sam na gaćicama vidjela krv i pomislila da je sluzavi čep ili što-ja-znam-što, kad ono krv od izbrijavanja), zatim klistir (nije strašno) i reče mi sad šetaj dok ne budeš trebala na wc. Odoh do mm-a da mu kažem što je novo i uzmem makar bocu vode i vlažne maramice...ajme on bi samnom pričao, a ja cupkam, sve se mislim, aha, sad ću im se pokakiti na hodnik...kako-tako smirujem mm-a, on bi samnom, a ne smije u predrađaonu, meni rekoše da neću tako skoro roditi pa ga šaljem da ide polagati prvu pomoć (u to vrijeme je taman polagao vozački ispit i to jutro u 8 je imao ispit iz prve pomoći...kasnije mi je rekao da je došao tamo i rekao: "Meni žena rađa, ja ću biti na porodu i moram ići!", a ispitivač mu je dao pečat i rekao "Sretno i čestitam!")
Klistir je obavio svoje, jutro postaje dan, trudove više ne osjećam...na ctg-u se vidi nešto malo...skačem na lopti, šetkam se, dozivam te svoje trudove da se vrate, mazim svoje sunce...dolazi doktor kojeg poznajem, pregledava me, svaka mu čast, zbilja je pažljiv i sestra je odmorna, otvorena 3,5 cm, trudovi odlaze i dolaze, ja opet šetam, skačem, čekam...žene oko mene počinju urlati, dolaze neke nove, odlaze, rađaju, urlaju (jedna je usred trudova zgrabila mobitel i nazvala muža i počela urlati na njega "da p**** ti materina gade jedan što si mi napravio, odrezat ću ti ga itd..."
)Mene pregledavaju svakih par sati i došlo 5 popodne, a ja otvorena 4 cm...
Kaže meni ovaj moj dobri doktor - Čuj, umorna si, dva dana nisi spavala, ovi tvoji trudovi nikako da se pokrenu, nećeš sigurno roditi do jutra, a to znači još jednu neprospavanu noć...ne želim da mi budeš totalno iscrpljena kad ti bude trebalo najviše snage, znam da si htjela prirodni porod, ali ja ti sad savjetujem drip i epiduralnu. Odluči se, imaš pola sata, jer anesteziolog ti neće biti dostupan poslije 19 sati.
I sad...o epiduralnoj nisam uopće razmišljala...nije dolazila u obzir...ja sam htjela prirodni porod...po mogućnosti na onom novom stolčiću što ga imaju u bolnici...auf...zovem mm-a, on zove mog ginekologa, moj tata zove ovog doktora u bolnici i nakon pola sata pada odluka: Idemo! Drip i epiduralna! Kažu mm-u da dođe u bolnicu, pa će ga zvati kad me prištekaju na epiduralnu...
Sad kreće...
Dolazim u box. Priključe mi drip i infuziju (iz valjda desetog pokušaja sestra koja pomaže anesteziologinji mi pronalazi žilu koja ne puca, ruka mi ja cijela izbodena, sestra cijela smuvana i smotana), buše mi vodenjak, ctg mi je na stomaku, drip počinje djelovati, ruku ne mogu pomaknuti i sad nastupa anesteziologinja i kaže da će me bosti između trudova...da joj kažem kad dolazi trud pa će stati...
Ja u punoj koncentraciji, dišem kako sam učila i čitala, osjećam penjanje i spuštanje trudova, strpljivo sjedim dok me anesteziologinja bode...
I onda krene neka "probna" doza epiduralne, pa će doći nakon 15 min da me prekontroliraju...
Ajme...mene boli sve više i više i više...i češće i češće i češće...a ja dišem...dišem...
Dolaze doktor i anesteziologinja i promatraju me...ja već pušem k'o mamut na samrti...
Pita dokor da jel mi što lakše...
Puh, puh, puh, puh, osjećam nešto hladno niz kičmu, ali ovaj drip dere sve jače i jače - rekoh...
Gledaju oni još neko vrijeme, kaže doktor, mislim da epiduralna nije uspjela, idemo probati opet...
Ok, sad već ne mogu sjediti na rubu kreveta i biti baš ful koncentrirana, koncentriram se samo na disanje, mome zlatu treba puno kisika...
Ležim na boku i dišem kroz trudove i najavljujem ih pravovremeno koliko je to moguće, a anesteziologinja opet nabada...dišem, dišem, dišem...
Drugi pokušaj - nula bodova!
Reče mi anesteziologinja da neće više pokušavati, doktor veli idemo onda bez, možeš ti to...
E dakle...sve do tada sam bila disciplinirana i koncentrirana i hrabra, a u tom trenutku - totalni rasap sistema...pad...knedla u grlu...plače mi se...booooli...pokušavam disati ali me ova glupa knedla guši...moja beba treba kisik! Diši! - govorim sebi...ali ne mogu...
I tada dolazi mm. U pravi trenutak... Staje mi uz uzglavlje, smiruje me, govori da sam hrabra, govori mi da dišem, da se smirim, moči mi čelo vodom (dok je išao smočiti gazu nalijeće na posteljicu neke druge žene što je upravo rodila - bliski susreti ne znam koje vrste, ali je jadničak pozelenio...jedno je njegova žena, ali ajme, ovo tuđe ga je malo pukao
).Dolazi doktor, pregledava me, kaže - još malo, kaže - hoćeš loptu, rekoh - DAJ!
I tako ja skačem ko klokan na tripu na toj lopti sa cijelom aparaturom prištekanom po sebi, mm sjedi iza mene i masira mi leđa, ohrabruje me, masira mi bedra da je opustim, ja dišem, dišem, pušem, pušem...ne dozvoljavam sebi cviljenje...ne trošim energiju...dišem!
Dolazi doktor, reče - ajmo na krevet!
Pregledava me, kad babica uzvikne - Ajme, pa njoj je mjehur pun! Ajme...ta bol...dok su stavljali kateter...tu sam prvi put vrisnula...
Babica me maže nekim uljem i masira međicu, jer sam ih molila ako ikako može da ne rade epiziotomiju...
Na krevetu još neko vrijeme ležim na boku, sve dok nisam osjetila snažan pritisak na debelo crijevo i provrištala - JA SAD MORAM TISKATI!
Okrenu me na leđa, rekoše raširi noge, glavu na prsa i slijedeći trud tiskaj...
Sve je ok, ali ja ne mogu raširiti noge...tj. ne mogu ih držati raširenima, već stiskam koljena...i ne mogu, nije da neću, ali ne mogu i gotovo!
Jedna babica drži jednu nogu, ajde sad probaj drugi trud, a ja (nenamjerno) istrgnem nogu i opet skupljam koljena...
Dignu one nogare i sad su mi noge konačno raširene, kaže doktor, ajde, sad na ovoga jako! Mm mi diže glavu na prsa, ja se koncentriram na trbušne mišiće i vrtim u glavi "tiskaj prema dolje, prema dolje, ajde, možeš, ajde, doooooolje"...
I tako 2-3 puta, dajem sve od sebe, doktor viče - Ajde, možeš ti to bolje, aaaajde, bolje! Kaže mm - Radiš dobro, super si, još malo, još malo, super si...
Sad mi je ovaj dio u totalnoj magli...pa rekonstruiram...
Prvo mi je babica pritiskala stomak, a doktor me zalijevao dolje onim uljem...onda je potjerao babicu dolje, a on se naslonio na stomak...ja sam tiskala...
Nakon ta 2-3 tiskanja se valjda okrunila glavica, doktor je ipak morao napraviti rez...napravio je to na samom vrhuncu truda dok sam taman započinjala najjače tiskanje do tada i taaako sam vrisnula...životinjski...ranjeno...jooooj...TO je boljelo!
I onda sam osjetila među nogama...to malo...kao lignjica mala...sklisko...ručice...stomačić...nožice...koji osjećaj!
Malog princa su obrisali i stavili na mene...malo zamotano klupko...prekrasan...prekrasan...gleda nas...on je pridigao malo glavicu i gleda nas onako iskosa...savršen...savršen....savršen...mm mu pruži prst i mali princ svojom malom dragom ručicom stisne prst svome tati i tata plače i smije se i ljubi me...
A ja...ja u totalnoj panici vičem sestri "zašto ne plače?! je li sve u redu?! zašto ne plače?!"
A mališa nas gleda i tu je i sve je u redu i kao da nam pokušava reći "Evo me! Sve je u redu! Ej, vas dvoje, tu sam!"
Sestra ga uzima i on zaplače i onda ja konačno odahnem i zaplačem...
Zaplačem prvo od sreće...onda od straha...onda od svega zatomljenog...onda od boli, jer osjećam onaj rez, imam osjećaj da mi koža visi tamo dolje...
Doktor i babica povlače pupčanu, ali posteljica ne izlazi...
Mm mora otići i meni pod općom anestezijom vade posteljicu i hvala dragom Bogu šivaju me...
Nakon toga ona dva sata u boxu sam provela u totalnom bunilu, mm me mazio cijelo vrijeme, ja sam se onesvješćivala i budila, tresla sam se cijelo vrijeme, da li zbog gubitka krvi ili napora ili svega skupa, ne znam...
Postala sam majka...
14. srpnja 2009. godine, 21:20 h...
Majka mališana od 3300 g, 51 cm, Appgar 10/10...
Malog princa su mi tek ujutro donijeli na prvi podoj...
Beskrajno zahvaljujem mladoj dragoj sestri koja mi je pokazala kako ga staviti na grudi...
Naš prvi susret...
Dišem te, ljubavi...
Srećo moja...
Zvat ćeš se Andrej...
u obraz za polaganje pr. po. za vozački.
