Bogme, ja bih za dobar tepih bila spremna učiniti štošta.

Mislila sam dugo da volim prostor i bez tepiha odn. da je to sve stvar navike, ali sam si lagala.
U novouseljenoj kući smo u dnevnom boravku imali oko godinu i po prazan parket. Kao, nov je, svijetao, lijep, zaist na podu ništa više ne treba.
Međutim meni je tu ipak nešto nedostajalo, djelovalo mi je prazno.
Kad sam u trgovini vidjela svoj
Kiwi tepih znala sam da je to to.
Ljubav na prvi pogled koja žari i do dana današnjeg - evo, već više od 3 godine.
Cijeli prostor mi je nekako... cozy.
U ostalim prostorijama tepiha nemam jer su manje i doista nije potreban, ali u dnevnom boravku, o da.
Dvaput godišnje nađem nekog tipa u Burzi (oglasniku) koji mi dođe kući po tepih, odveze ga, opere i vrati nazad. Za 100 kn.
A u međuvremenu operem sama pjenom za tepih ako baš bude kakva veća mrlja.
Radi se o običnom sintetičkom kratkodlakom tepihu.
U jednom hodniku imam tepih čupavac, dugodlaki.
U biti usisava se posve normalno, kao i bilo koji drugi tepih (znaju malo te čupice otpadati), također se na kemijskom čišćenju perre bez problema; jedini nedostatak je što je teško oprati mrlje u kućnoj radinosti. Nisam se još domislila načinu kako bih ga eventualno očistila sama.
Sve u svemu, ispričah ja svoju priču bez konkretnih savjeta, kao i beppa

a sukus svega je da je, po meni, dobar tepih jednako vrijedan komad pokućstva kao i komoda, lampa, slika ili bilo što drugo i kao takav itekako može obogatiti/izmijeniti/uljepšati/naružiti prostor.
Problem s tepisima je u stvari u većine ljudi problem s netoleriranjem prašine i alergija, koliko se meni čini. Također se radi o osjećaju čistoće - ni jedna od mojh prijateljica nema tepih upravo iz ovih razloga - što ga, kao i zavjese, smatraju samo sakupljačima prašine i prljavštine.
