Ja bi rekla da je s tim vrtičkim, pa kasnije školskim rođendanima situacija da kako god odlučiš možeš pogriješiti
Zapravo bi ugrubo potpisala Emsu na temu toga da ima više "ispravnih" pristupa.
u biti što god svaka od vas napiše kao neko "pravilo" mogu potpisati. i to da ima situacija kad nije loše pozvati sve (bilo da je veća il manja grupa) ili da je sasvim ok pozivati samo one koje želite ili da kupujete poklone do određene cijene, da uljudno otkažete itd... pa čak i da kod tolike inflacije rođendana, odlučite na koji ćete ići (mi ovo posljednje do sada nismo imali prilike imati).
Zapravo do lani nisam osjetila taj imperativ pozivanja sviju (iako moj sin jest u prvom razredu odlučio pozvati cijeli razred, pa čak i par braće i sestara od djece iz razreda a koje pozna duže jer je s njima išao i u vrtić, doma su dolazili na igranje međusobno, ali tada je razred brojio samo 18 đaka, sad ih je od ove godine 25).
Lani je krajem godine, učiteljica pola roditeljskog posvetila toj temi potaknuta činjenicom da se nekoliko curica iz razreda osjeća u razredu odbačeno jer im drugi ne dođu na rođendane, a niti one nisu pozvane osim par iznimaka. Moram priznati da ja do tog trenutka nisam mislila da je dobro pozvati sve, čak sam godinu ranije sina pokušala odgovoriti od te ideje ali on se nije dao smesti. Više sam bila sklona tome da je ok selektivno pozvati djecu iz razreda i tome dodati prijatelje van škole. Međutim, nekako me slomila ta učiteljičina priča (a žena je inače vrlo razumna i topla osoba) i moram priznati da sam se zamislila u ulozi mame takvog "izoliranog" djeteta koje se osjeća loše u razredu zbog izoliranosti, tako da sam odlučila kroz priču sa sinom, da dokle god on želi pozvati cijeli razred a on to želi, da će naš izbor mjesta proslave biti takav da nismo limitirani brojem uzvnika. Meni je teško bilo staviti se u tu ulogu, kad su moga uvijek zvali na rođendane, pa čak i u neke izolirane grupice kad su curice zvale samo cure, on bi često bio pozvan kao jedan od dva dečkića iznimke. Činjenica jest da nikada ne dođu sva djeca, moj slavi vikendom, uvijek je netko negdje otputovao, bolestan i slično. U trenutku kad on više ne bude htio pozivati sve, nekako se nadam da će oni svi u međuvremenu stasati i sazrijeti i da će lakše moći prihvatiti činjenicu da nisu pozvani, puno lakše nego sa 6, 7 ili 8 godina kad kuže tko jest a tko nije pozvan. Moja sad s 3,5 godine kad dobije pozivnicu nosi ju po kući ko hostiju cijli dan, toliko je sretna, iako da ju tjedan kasnije ja ne odvedem, ona bi zaboravila na rođendan.
Zbog ovoga što Emsa kaže, jednako kako volim da mom djetetu uzvanici dođu na rođendan, jednako tako nastojim svoju djecu odvesti kad god nismo ozbiljnije spriječeni.
