Postao/la Dinkic » 18 lis 2010, 01:47
Jedno pitanje za mame koje nemaju posebnu djecu, bolje receno djecu s teskocama u razvoju - Da li biste se vi borile za integraciju vaseg djeteta da ima neku teskocu, manju ili vecu? Nemojte pisati nista, nego samo si pokusajte u svojim mislima odgovoriti na ovo pitanje.
Kada vec imate u razedu dijete s teskocama probajte se staviti u situaciju te majke i malo promislite sto biste vi napravile. Opet ne pisite, nego samo razmislite. Da li biste pokusale stupiti u kontakt s majkom djeteta s teskocama kojeg imate u razredu? Sto mislite kako je toj majci? Ne pisite samo razmislite i u svom srcu zahvalite da nemorate prolaziti tolike teskoce koje prolazi majka djeteta s teskocama, zahvalite sto vase dijete nemora prolaziti silne i sumnjicave strucnjake, zahvalite sto niste morale provesti sate i sate vjezbanja i ucenja sa djetetom i prije skole i u skoli nego ste se mogle setati s njim, igrati se s njim, otici na izlet dok je majka djeteta s teskocama vikende (tjedne) provodila ne samo doma nego i u drugoj zemlji i na terapijama sa svojim djetetom.
Na forumu grupe potpore javila se mama djecaka koji je kao vec trecas naglo obolio i hvala Bogu vratio se u razred svojih vrsnjaka. I skola je pristala na povratak, djecak je dobio asistenta, roditelji borci, a tek djecak. Sto kazu njegovi prijatelji iz razreda kada ga sada vide u kolicima i da nemoze puno toga sto je prije mogao. Pricaju doma s roditeljima, poticu ih kako da mu pridju, kako da ga slusaju. Pitaju roditelje djecaka sto bi i kako nesto mogli napraviti ili preporuciti svojoj djeci. Razgovor, razgovor i objasnjavanje. Da li se zna kako to raditi, nitko nezna, no svi uce i trude se (djeca, ucitelji, roditelji).
A sada malo pravih zivotnih situacija kada je integracija potrebna, logicna i pozeljna no nema se ili ima sluha za nju.
Istinita prica, djecak zivi na selu, u 1. razredu samo 9 ucenika, cak ima i asistenticu (cak dilpomiranog defeltologa), otac je umro naglom smrcu kad je djecak imao 3 godine, od tada (od soka) njegova je komunikacija vrlo oskudna no napreduje jako lijepo, vise neverbalno nego verbalno, spretan i okretan, pomaze vec mami oko kuce. Majka, borac nad borcima, sama dize cetvero djece, polagala je i vozacki u 40. godini da bi svoje dijete mogla odvesti na terapije jer iz sela vozi autobus ujutro (u 6.00), podne i navecer. Kupila polovni auto, no kada dodje zima sa svoga brijega nemoze se s njim spustiti. Djecak naucio slova, a skola ga nije ni upisala u maticu do tjedan dva prije kraja prvog razreda. Uciteljica ga ignorira cijelu godinu, a ravnatelj u svemu pomaze. Dijete tjedan dana prije kraja skole nema niti jedne ocjene. Svi dobivaju knjizice njegova je s ocjenama ipak no nepotpisana. Skola kopa rukama i nogama da djecak vise ne ide kod njih, ili ce biti u ustanovi (cca 100 km) od kuce (jos jedan sok) ili ce zahvaljujuci ipak nekom dobrom srcu svaki dan putovati taxijem do skole ovaj put 25 km u jednom smjeru odnosno jos 25 km u drugom (tako svaki dan), a skola mu je u njegovom selu bila od kuce samo pola kilometra i uskoro bi sam uz svoje susjede mogao ici u skolu. Putuje taxijem svaki dan evo vec drugu godinu. Zar trosak taxija nije mogao biti za asistenta i da se bolje iskoriste dva sata djetova dnevno. No i to je bolje nego ustanova.
Drugi primjer, srecom s dobrim zavrsetkom. Dijete na otoku, treba u skolu, nudi se rjesenje, udomiteljska obitelj na kopnu i centar za odgoj i obrazovanje, dijete je staro 7 godina, mamu i tatu nebi vidjalo danima, mjesecima. Ipak skola pristaje i dijete ostaje na otoku, ostaje uz mamu, tatu, brata, sada je vec treci razred, odlazi uz mamin poljubac i zagrljaj u skolu, dolazi sa smjeskom doma i uziva uz svoje najdraze.
Oboje djece su djeca s Down sindromom, imaju svoje teskoce, ali i potencijale. Nazalost vrlo cesto ljudi (najcesce strucnjaci) donose zakljucke oni to nemogu, a da nisu ni probali, niti se raspitali, a sto je jos najzalosnije nisu dali ni priliku djetetu.
Zivotna prica svakog pojedinca je posebna i tako sigurno i svakog djeteta spomenutog na ovoj temi.
Kao majka djecaka s teskocama u razvoju, u ovih 10 godina njegova zivota susrela sam i upoznala jako puno nasih obitelji koje imaju djecu s Down sindromom iz cijele Hrvatske, ali i van RH, upoznala njihove teskoce, tjeskobe, ali i radost kada im dijete nakon silnih vjezbanja uspije, kada pocme govoriti, kada dijete krene u vrtic, kada krene u skolu, kada je prihvaceno od strane rodbine, susjeda, prijatelja, teta u vrticu, skole. Velika je tjeskoba no ide polako, s vjerom i nadom u bolju buducnost nase djece. Do sada su me posebno razveselile vec tri ravnateljice, trazile su nas jos djece s Down sindromom da dodju u njihove skole.
F 15.12.2000.
"Kada Bog ima za tebe plan onda su svi tvoji planovi samo zrnca pijeska na obali morskoj."