Evina priča

[nadicab]

naletila na jedan blog i ovo me se dojmilo - Eva (tako ćemo je nazvati) ima oštećenje noge koje se ne primijeti puno i oštećenje ruke koje je vidljivo.

Eva u školi

OSNOVNA ŠKOLA

„Od prvog do 4.razreda sam imala normalnu učiteljicu tako da se ne sjećam niti jednog događaja vezanog za to doba,ali se sjećam mase događaja iz perioda 5.-8. razred. U početku smo imali jednu razrednicu a nakon toga drugu, prof. hrvatskog koju nitko baš nije pretjerano volio, ali ja sam ju mrzila iz dna duše jer se je uvijek iščuđavala kako imam dobre ocjene, a kako sam siroto dijete. Već sama njena pojava kod mene je izazivala bijes jer ama baš na svakom njenom satu ja bih bila siroto dijete s kojim je pričala kao sa zadnjim debilom. Nikako joj nije bilo jasno da sam sve sastavke iz zadaća sama napisala, da sam stvarno sama pročitala lektiru, a kad bi to provjeravala postavlja bi mi pitanja tipa koji su likovi u knjizi dok bi druge cijedila sa pitanjima poruke knjige, opisa, biografije pisca i time. Dešavalo se često da sam ja shvatila u knjizi nešto što drugi nisu, npr. za knjigu Ulica predaka, glavni lik, neka djevojčica se stalno zaljubljivala u starije muškarce koji su joj po godinama mogli biti očevi, najčešće su bili očevi njenih prijatelja ona sama nije imala oca, pa sam ja shvatila da se ona zaljubljuje u njih jer u njima traži ono što nikad nije imala. To je bila poanta tog dijela knjige i ja sam to napisala u lektiri. Kada je profa to vidjela stala me daviti da gdje sam pročitala nešto o toj knjizi i da nije lijepo prepisivati, ali da će mi svejedno dati 5 jer je meni sirotom djetetu teško za shvatiti takve knjige. Možete si zamislit dijete u punom jeku puberteta kojemu ovo netko govori iz dana u dan četiri godine, moralo se desiti da puknem jednom. Samo sam srećom bila pametna pa sam pričekala sa pucanjem do dodjele svjedodžbi za kraj osmog razreda, pa kad sam imala konačno svjedodžbu u ruci i potpisala da sam ju primila, kod rukovanja s njom namjerno sam joj pružila desnu (oštećenu) ruku iako je ona ponudila lijevu, rukovala se i rekla joj da je ona sirota jadna žena i da ju iskreno žalim jer većeg debila od nje u životu još nisam srela. Okrenula sam se i otišla.“
Eva u srednjoj

Eva piše o događajima u srednjoj školi:

„U srednjoj mi je razred stvarno bio super, svi su me odmah prihvatili i nikad nisu pravili razliku između sebe i mene. Već prvi dan smo imali profu iz tjelesnog koja me je pogledala ko i sve druge od glave do pete i ko za vraga je vidjela oštećenu ruku, nogu nije mogla jer sam imala duge hlače. Odmah me pitala da li imam kakvo rješenje za tjelesni. Nisam imala pojma o čemu priča, u osnovnoj to mi nije trebalo jer je profesor bio super i uvijek me pustio da radim ono što hoću i nije me tjerao da radim ono za što sam rekla da ne mogu. Kad sam rekla da nemam nije ništa rekla samo je prozvala idućeg.
Treći sat je bio vjeronauk koji nam je predavao svećenik koji mi je isto ko za vraga vidio ruku i odmah me pred svima pitao da što mi je bilo i jel' on može vidjet moje bilježnice da vidi kako pišem. Svećenik me to tražio pred svima, pred masom nepoznatih ljudi čovjek kojeg prvi put vidim u životu me jasno i glasno pitao što mi je bilo, kak' sam ostala invalid. Nisam znala što da odgovorim, blejala sam u njega i šutila dok nije odustao.
Taj prvi dan je nekako prošao i slijedili su sati tjelesnog koji su mi ostali kao najgori dio srednje škole. Išlo je to ovako, preskakali smo uže što ja inače ne mogu raditi trčeći jer ne mogu dvije svari istovremeno raditi s nogama jer nemam osjećaja u desnoj. Prešla je preko toga i pustila me da to ne radim. Nakon nekog vremena došlo je ocjenjivanje preskakanja užeta u trku, skok uvis, skok u dalj, stoj na rukama. Prvo sam rekla da ja to ne mogu, dala mi je bez imalo milosti komada, skok u vis i u dalj sam nekak' napravila i dobila dve dvojke, došo je stoj na rukama za koji sam joj rekla da ne mogu zbog desne ruke jer će mi popucat kosti spojenih prstiju jer ih ne mogu raširiti, a ona je meni rekla pa kad ne možeš evo ti jedan. Nakon toliko komada koje sam dobila iz tjelesnog rekla sam starcima što se događa i oni su odlučili da idemo vaditi rješenje za tjelesni u kojem je pisalo da radim tjelesni po prilagođenom ocjenjivanju i da radim sve što hoću ali da se ne preporuča da radim s kuglama, stvari di se istovremeno trči i još nešto radi s nogama. Kada je konačno dobila to rješenje nije mi dala da radim jako puno stvari, jedan primjer kojeg se jako sjećam. Ja jako volim košarku i najviše sam ju voljela igrat, došlo je ocjenjivanje gađanja koša, ona je podvukla crtu s koje smo trebali bacati loptu, po mom mišljenju je crta bila preblizu košu. Kada je došao red na mene ona je pomakla crtu još više prema košu tako da sam stajala točno ispod koša, ne znam ko može pogodit koš stojeći ispod koša, ja sam joj rekla kak' je to preblizu i nemoguće za pogoditi. Ona je počela filozofirat, a ja sam se vratila na crtu s koje su svi bacali. Onda se ona počela derat na mene, a ja sam iziritirana jednostavno bacila loptu prema košu i pogodila od prve.
Drugi profesor tjelesnog je imao kvalifikacije za ulazak u košarkaški tim i ja sam došla na kvalifikacije za cure i upala sam. Čovjek me je metnuo u prvu postavu i ja sam s njima redovito trenirala i on nikad nije radio problem oko mene. Na prvom natjecanju je došlo veliko razočaranje i za mene i za njega. Došao je ravnatelj i rekao mu da me povuče odmah iz igre, da ja ne mogu bit u timu sa zdravima. On se je zauzeo za mene ali nije mogao ništa napraviti jer je škola odlučila da ja ne mogu biti u timu i natjecati se ali da mogu s njima trenirati i ići na natjecanja. Bila sam jako ljuta i razočarana i htjela sam napustiti i tim i košarku al nisam samo zato što mi je on rekao da je to zato što su me protivnički treneri vidjeli kako igram i da sam bolja od njihovih svih igračica i da su se zato bunili. Znala sam da laže da me oraspoloži ali sam ostala na treninzima.“
Kraj priče o Evi?

ŠTO NAKON ŠKOLE ?

Mislili ste da je Evinim mukama kraj? Samo si vi mislite. Nakon škole treba se zaposliti:

"Nakon srednje škole bilo je pitanje što dalje, moji su starci silom htjeli da idem na neki faks, problem je bio u tome što nisam imala pojma što želim biti i raditi u životu, tako da je priprema za faks kao i priprema za maturu prošla traljavo. Tek danas vidim da mi je to bila jedna od kardinalnih grešaka u životu.
Nekako oko trećeg srednje je sve krenulo naopako, krivo društvo, osjećaj nepripadanja nigdje, osjećaj različitosti od drugih… rezultirao je time da sam krenula malo krivim smjerom, sa krivim društvom, pa mi je škola bila zadnja na pameti. Matura je prošla, prošli su i prijemni za faks na kojima sam ja prošla katastrofalno. I što sad? Prijava na Zavod za zapošljavanje, svaki mjesec po štambilj i tako cijelu jednu godinu.
Jedan mi je frend rekao da upisuje tečaj za programera na pučkom otvorenom učilištu u Zagrebu i tako smo nas dvoje godinu dana išli na taj tečaj. Tečaj je prošao, upisan je u radnu knjižicu… i opet na Zavod. Nakon 6 mjeseci više se i ne prijavljujem jer mi nema svrhe. Zdravstvena zaštita ne ide preko njih pa mi je svejedno.
Tražiti posao nije baš lako, Zavod me dva puta poslao na neke razgovore jedan je bio na sudu za prekršaje, tražili su upisničara ili tako nešto, više se ne sjećam u glavnom, uzeli su neku ženu uz objašnjenje da imaju politiku zapošljavanja da žene s djecom imaju prednost (mo'š mislit!). A što je sa zapošljavanjem invalida ???
Drugi razgovor na koji su me poslali sa Zavoda bio je za rad u kladionici, tu sam odmah znala da nemam šanse al sam svejedno otišla jer se tražilo znanje rada na kompjuteru. Igrom slučaja tamo je bila i jedna moja školska kolegica iz srednje, koja se kroz srednju provlačila kod muških profesora tako što je nosila kratke minice i majice s vrlo izraženim dekolteima. Bila je izrazito glupa i niko u razredu je nije baš pretjerano volio, pala je srednju pa završila neku večernju školu. Podsjećam da se tražilo znanje kompjutera (ona ga na testu nije znala upaliti kako treba, a ja sam taj njihov test rasturila bez problema) ali pokazalo se kao nebitno. Uglavnom ona je dobila posao, nije me to iznenadilo, pa zna se kako moraš izgledat da bi radila u kladionici ili ko konobarica.
Otpilila sam Zavod i odlučila sam si sama tražiti neki posao. Snalazila sam se svakako, bilo je tu čuvanja djece, šetanja pasa, odlaženja na tržnicu penzićima, naravno sve to u ilegali. I nakon 4 godine bez posla ja ga konačno sva sretna dobijem. Na nesreću pokazalo se da to nije bio posao nego iživljavanje i meltretiranje zaposlenika i neisplaćivanje plaće. Na tom mjestu na kojem sam ja radila nitko nije izdržao duže od 4 mjeseca. Tako sam dala otkaz, inače tu plaću za ta dva i pol mjeseca, koliko sam radila, dan danas nisam dobila.
Onda sam se prijavila u drugu po redu najveću tvrtku u mom gradu, tamo su me odbili čim su vidjeli rješenje o invalidnosti i rekli da se javim kad će biti natječaj za kadrovsku i odnose s javnošću. Prijavila se ja i na to, i tamo su me odbili. Uzeli neku žensku mojih godina bez obzira što sam po znanju za kompjutere bila kvalificiranija od nje, ipak je to služba za odnose s javnošću, što bi ih jedan invalid predstavljao. U sendbox mailu, za poslove koje sam slala molbe preko neta valjda imam preko 200 poslanih molbi, a u inboxu samo 20 odbijenica, znači samo 20 ih se uopće udostojilo odgovoriti, ostali nisu poslali ni hvala što ste se javili.
Zanimljivo je da na natječaje u kojima sam u molbama prešutjela da sam invalid bila sam pozvana na intervjue koji su završavali u prosjeku za 5 minuta, dok na natječaje u kojima sam rekla da sam invalid nikad nisu ništa odgovorili. Ne znam je li mi gore prešutjeti da sam invalid pa onda objašnjavati gluposti na intervjuu ili reči i popušiti odmah u startu i intervju. Iskreno mislim da ne bih bolje prošla niti da sam muško, al ipak su žene diskriminiranije od muškaraca kod zapošljavanja. Kad dodaš tome i invalidnost, naći posao se pretvara u Sizifov posao, baš tako, kao da guraš kamen uz brdo. Pola života provedeš lupajući glavom o zid tražeći odškrinut prozor kroz koji bi se mogao provući i kada ga nađeš nešto te baci tri koraka unatrag. Vidim da ''zdravi'' ljudi previše stvari uzimaju zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva i onda nažalost mi koji smo drukčiji životarimo i živciramo se jer ne možemo objasniti svojim starcima da si ne tratimo život svojom voljom i da se trudimo najviše što možemo ali jednostavno ne ide. Da bi vrlo rado imala posao, svoj stan i svoj život i da nisam svojom voljom paraziti (tako se ja osjećam povremeno, ko parazit, a vjerujem i drugi) jer još uvijek, s 24 godine živim sa starcima i financijski ovisim o njima.
Kombinacija žena plus-bilo-što katastrofa je u traženju posla. Ne znam još uvijek što je gore - to što sam žensko ili to što sam invalid. Službeno imam točno dva i pol mjeseca radnog iskustva, ono neslužbeno neću ni spominjat.
Eh da, onako usput, još uvijek nemam posao i još uvijek ga tražim."

[lulamae]

ma sta reci..doslo mi je da placem i radi te cure i radi te situacije koja je u nasoj drzavi i radi toga sto mi ne daje nikakvu nadu za adrianovo bolje sutra..
bez rijeci sam vise..vise uopce ne znam sto bih komentirala..tako me to pogada...

btw..copy-pejstala sa ovaj tekst i poslala svim poznanicima mailom..nek vide kako je invalidima i kako ni sami ne znaju koliko im je dobro..

[Dobri andjeo]

daj posalji pp link na blog.

[danijela81]

:( daj posalji pp link na blog.

može i meni?
ili ovdje ako ae to uopće smije

[Mammamia]

ma sta reci..doslo mi je da placem i radi te cure i radi te situacije koja je u nasoj drzavi i radi toga sto mi ne daje nikakvu nadu za adrianovo bolje sutra..
bez rijeci sam vise..vise uopce ne znam sto bih komentirala..tako me to pogada...

I meni je upravo to prošlo kroz glavu: što tek čeka našu djecu s još težim i očitijim oštećenjima... A ta priča o dekolteu, minicama i neznanju na žalost prečesto prolazi. Uh, nadam se da će cura ipak uspjeti naći posao!

[Fantasy]

Joj kak sam još naivna, nekak sam bila uvjerena da priča ima happy end. Zaboravljam di živim . Uh, katastrofa je pomisliti kaj nas još čeka, tj. našu djecu sa sličnim problemima, baš se užasavam kak budemo izlazili na kraj sa mnogim stvarima i kak da djetetu uopće izgradiš samopuzdanje i objasniš mu zašto je sve tak prokleto nepravedno i zašto su svi isti pred zakonom samo na papiru. Joj, muka mi je, kad dijete počne postavljati pitanja zašto je različito i sl., pa krenu pubertetske mušice i tak dalje....Osjećam se nedoraslo svim tim situacijama, pogotovo kad čujem ovak nešt, s tim da ova cura djeluje super kao osoba.

[MAJA Skopje]

Uf, uf , uf. Bas mi je palo tesko. Uh sta nas tek ceka. Tesko nasoj djeci sa pp. A verovali ili ne prvo sto mi je palo napamet isprintat ovo i dati Jovanoj uciteljici da procita. Samo neznam kako bi to zena shvatila.
"Evi" od sveg srca zelim da se posreci i da nadje posao koji ce je ispunjavat u svakom pogledu.

[nora28]

uf, suze na oči odmah, kad vidim kako je ova "Eva " prošla, mogu mislit što čeka moju Evu......ja kao i Fantasy ipak očekivala sretan kraj....

[suzaks]

Pola života provedeš lupajući glavom o zid tražeći odškrinut prozor kroz koji bi se mogao provući i kada ga nađeš nešto te baci tri koraka unatrag.

[IRENA]

bez obzira koliko nas Evin blog plašio, brinuo, rastužio ... jer je savršen lakmus za sve što u našem društvu (općenito) ne valja..... i jer svi mi "posebni " (naša djeca prvenstveno a onda i mi njihovi roditelji)jako dobro pokazujemo na svojoj koži grube društvene nejednakosti i nepravde jer se na nama opća društvena nepravda prelama još i više ... i mi ljubičastimo i crvenimo upravo kao posebno osjetljiv papir društvene nejednakosti i nepravde .. upravo zato Evin blog ne doživljavam tužnim i ne patim za očekivanim happy end-om ..več kao sjajnom ilustracijom borbe i borbe i borbe za živjeti i preživjeti ... a po ovom navedenom Eva se bori čak i bolje od onih sa "zdravim i normalnim" rukama i nogama ..
Ne pravim se pametnom nit hrabrom ... puno me toga plaši... i brine.. i ne znam kako ću ... ali zaista ovaj Evin blog (dio njega) nisam doživjela tužno... teško da ( al to je do mene i koliko mogu podnijeti) ali ne tužno...
Eva se bori ... pri tome se i jada na prepreke ... baš kao i mi .. al ne odustaje... i kritizira i učitelje i vlastitu sudbu i sebe ... i preispituje time.. baš kao i mi.. I ide... pa do kuda dodje... baš kao i mi..

[martina mama]

Potpisujem irenu. Eva nije za zaljenje, nego je osoba od koje treba uciti. Svakoj od nas je poznat bar dio price, svi smo se sreli s predrasudama i borili kako znamo i u
i umijemo. Ja mislim da nijedno nase dijete i nijedan od roditelja nije za zaljenje.

[nora28]

slažem se i ja sa vama, cura je pisala realno, bez uljepšavanja, onako kako je doživila na svojoj koži. Samo se ipak nadam da u daljnjem školovanju moje Eve neće biti takvih nastavnika koji bi je doživljavali i gledali kroz prizmu invaliditeta kojeg ima. Ne znam zašto se ta cura nije potužila roditeljima (ako ih ima) ili nekome tko joj je blizak da se porazgovara sa njenom nastavnicom koja ju tako tretira. Mislim stvarno, pa gdje i u kakvom vremenu i svijetu ta nastavnica živi?! Znam, u ovom vremenu i kako je rekla Maja u jednom od svojih postova "na brdovitom balkanu" nažalost. Tu sam ja kao roditelj, znam da neću uvijek moći pomoći ali barem mislim da za ovakve stvari ima nekakvog riješenja. Ili je ta nastavnica toliki debil pa joj nema pomoći ili bi morala promijeniti pristup. Sve drugo što je ova cura opisivala prošli smo skoro svi, od problema u srednjoj, odbijenih molbi i td. Ona to još teže doživljava jer osim što se kao i mi suočava s tim da osim po babi i po stricu jako je teško doći do zaposlenja tu je i invaliditet a sva prava o zapošljavanju osoba sa invaliditetom i prava na nediskriminaciju može objesiti mačku o rep. Za sad. Jer zakon je jedno a stvarnost nešto sasvim drugo. Toplo se nadam da tako neće biti za jedno desetak godina.
da me strah, strah me je i to puno. Trudim se prikriti ga i živjeti dan po dan ne razmišljući što će biti za deset godina jer ima toliko stvari koje treba riješavati sada.

[IRENA]

Da malo nadopunim - u zadnje se vrijeme nekako baš neznam pismeno precizno izraziti - nisam mislila da smo tu Evu žalili - pokazali smo zapravo svoj strah od budućnosti ( tako sam ja to doživjela) - kako smo svjesni toga da uz sav naš trud, uz sav trud naše djece nema garancije za sretnim završetkom... I da nema garancije da ćemo ih uspjeti zaštititi od mnogih nepravdi i razočarenja.. i koliko nas to boli ( i brine) ...
No jednako tu mislim i na svojih " neposebnih" dvoje...I za njih sam zabrinuta i u nekom latentnom strahu... i nema garancije sretnog završetka...
Ima samo našeg roditeljskog truda da im pomognemo tamo gdje im možemo pomoći... bilo da neke njihove prepreke pokušamo maknuti bilo tako da ih ojačamo da budu spremni na one prepreke koje uz najbolju volju ne možemo mi maknuti....
Zaista - i sama sam se iznenadila što me ovaj Evin blog nije rasplakao - valjda sam nekako ( bar se nadam) otvrdnula i ojačala... jesam li... ne znam .. al mi je drago da se ovaj puta nisam rasplakala ...
A tekst je zapravo vrlo dobar da ga pročitaju profesionalci koji se bave našom djecom - i oni koji su to izabrali i oni kojima naša djeca dođu u život nekako slučajno... i dobar je da ga zapravo pročitaju svi - da se približi jedno razmišljanje nekog tko je samo mrvicu drugačiji... svima nama za promišljanje...

[suzaks]

Irena napisa

Eva se bori ... pri tome se i jada na prepreke ... baš kao i mi .. al ne odustaje... i kritizira i učitelje i vlastitu sudbu i sebe ... i preispituje time.. baš kao i mi.. I ide... pa do kuda dodje... baš kao i mi..

Mene rastužuje - što svaka pojedinačna borba (bar se meni čini), bez obzira na individualiziranu posebnost svakog djeteta, počinje PONOVNO ISPOČETKA...
Kao da prije toga netko nije krčio put, mijenjao ljude, pronalazio rješenja, smijao se , plakao...rušio barijere u glavama i pod nogama...

npr. gđa defektolog koja L. i još jednu curicu nije htjela upisat u vrtić zbog njihove 'posebnosti' i danas to radi....bez obzira na iskustvo pozitivno, bez obzira na rušenje granica, bez obzira što je 'spoznala' da drugačija djeca nisu bauk, bez obzira što je na studiji zvanoj 'naša posebna djeca' ušićarila regionalnu udrugu defektologa i bila joj predsjedajuća, bez obzira što je istim projektom hodesala po Hrvatskoj i hvalila se uspješnom integracijom...
Tek kad je netko 'jači' (roditelji) stisne - popusti...i prodaje političke floskule - iste - svakom...

A tete koje su sve iznijele na svojim leđima, defektologica posebnog srca i smisla koja je radila s našom djecom, negdje u svojim kutcima daju svoje posebno srce i dalje drugima i za njih nitko ne zna - osim nas i djece - koji smo dio njihovog srca ponijeli u svijet...


Al ak bolje razmislim - za to i treba živjeti - kako god bilo ...u kojoj god situaciji...u dobrom i lošem...Za komadić srca...Bio ti s problemom ili bez njega...

Ali svejedno bi mi bilo lakše da nekom iza nas ne treba kramp, a nama iza nekog slična alatka!

[IRENA]

Al ak bolje razmislim - za to i treba živjeti - kako god bilo ...u kojoj god situaciji...u dobrom i lošem...Za komadić srca...Bio ti s problemom ili bez njega...

Ali svejedno bi mi bilo lakše da nekom iza nas ne treba kramp, a nama iza nekog slična alatka!

E suzaks - odi vrit ( rekli bi zagrepčanci) - sad me ti rasplaka...A taman sam si polaskala kak sam "ojačala" ..

Jest da se svaka pojedinačna borba čini stalno kao "ispočetka i ispočetka" i svakom idućem opet treba tvrdi kramp ... i to me rasplače evo ( tomu si ti suzaks moja kriva - što ti bi da spominješ tu borbu iznova i iznova ) . to je i moj dojam .. stalno treba novi tvrdi kramp...
ali .. ( neću i ne želim se odreći svog i našeg optimizma - NEĆU!!!) možda je zemlja koju krampamo ippak malo mekša... trebala bi biti.. nakon tolkog krampanja...

[martina mama]

Suzaks, lipo si sve rekla. Sjecate se price o martinom vrticu. Stoji jos negdje na rodi. E, pa iza marte su nase blizanke koje uopce tada nisu hodale primljene bez problema i lijepo integrirane. U vrticu u kojemu ono strucno tijelo nije htjelo sjesti s martom za stol, ne sjedaju ni danas. Ja, bas kao i irena, zelim vjerovati da i ovdje ima divnih ljudi koji su docekali nasu djecu i koji ce docekivati onu iza nas. Na skolarcima imas pricu o nasoj vesni. Nije li ta osoba zasluzila da kazem: da, nije sve crno. Ima jos dobrih i kvalitetnih ljudi. Uopce ne sumljam da cemo svaka na svom putu pojesti jos gorkih, ali vridi sve to. Vridi za nasu i za svu dicu koja dolaze. Trebaju generacije za male pomake. Da su nam djeca rodjena prije dvadeset, trideset godina, recimo kao lidijin i., bile bismo puno usamljenije. Eto, nemam vise sta reci, osim i da ljudi koje sam upoznala ovdje spadaju u te dobre zbog kojih se ne dam. Ma, necu nikog posebno imenovati, ali zbog razmjene misli i iskustava s vama, ja sam danas bolja osoba. Nije to tako lose.

[MAJA Skopje]

Lepo sve to govorite al su ti "dobri i humani ljudi" ipak jako retki. Ono sto je mene dojmilo u prici o Evi je onaj profesor iz tjelesnog koji je sve ucinio da Eva ucestvuje u natjecaju i na kraju g-spodin Bog pardon ravnatelj je taj koji je to unistio. Pa gde je onda kolektiv, gde su svi pedagozi da podrze stav svojeg kolege. Nigde nikog. Tako je i danas. Ima retkih nastavnika i ucitelja i vaspitaca,al nazalost i oni zive u istoj zatupljenolj sredini. Mene je itekak strah uopste se ne bojim priznati i to ne znaci da nisam optimisticna, al bolje da ja kao roditelj budem spremna na najgoru mogucu varijantu pa ak ispadne bolje ( a naravno da cu sve od sebe da to bude tako) super za moje djete i za nas kao obitelj. A ak ne onda je to ono sto sam ocekivala.

[Fantasy]

Vidim da se ipak svi vrtimo tu negdje u razmišljanjima i normalno je i da se bojimo i da se nadamo i da se brinemo i da sanjamo, bez obzira jel se radi o posebnoj ili neposebnoj djeci. Ruku na srce ipak se čovjek više brine za budućnost djeteta pred kojim su tolike nepotrebne prepreke. No, iako je život nepredvidiv, mislim da bez obzira na sve ipak trebamo gledati više na pozitivne stvari i vjerovati u dobrotu i dati sve od sebe da olakšamo stvari i sebi i drugima. To si pokušavam ponavljati kad me krenu crne misli. I nadam se da ćemo svi pridonijeti tome da bude čim više dobrih učitelja, pedagoga, općenito stručnjaka svih vrsta i da će s vremenom ipak prevladati ljudi koji shvaćaju da različitost nije nešto od čega treba zazirati. Na svima nama je da tome doprinesemo na svoj način.

[nadicab]

priča preuzeta s http://bigblog.tportal.hr/zeljko19?BlogCalendarDate=12.2.2007
mene je osupnula negativa koja po meni izbija iz Evinih riječi (mislim, nije da nema razloga). Ona se evidentno ne sjeća lijepih trenutaka iz svog školovanja ili su joj ovi ružni toliko ostali u sjećanju da je poprilično ogorčena ...
To je ono što ja jako želim izbjeći kod Denisa - ogorčenost na nepravednost svijeta oko njega koji je napravljen po uzoru na neke normale i normative u koje on ne spada.
Ponekad se pitam - čemu toliki trud i njegov i moj oko školovanja kada ga na kraju čeka Evina sudbina? Ali, onda bih se isto tako trebala pitati i čemu vježbanje tolike godine i još ga čeka do kraja života, a on nikada neće hodati? Možda će uspjeti konačno naučiti samostalno sjediti, osim ako nas i opet operacija pumpice ne baci unazad kao toliko puta do sada ...
Ali, znam da nema garancije ni za njegovu sestru i brata da će na kraju svog školovanja uspjeti naći posao ... Istina, oni će lakše naći neki, bilo kakav posao, a Denis nema tu mogućnost biranja.
Njega veseli učenje i njegovo je pravo i dužnost da bude obrazovan, bez obzira na budućnost i na mogućnost zapošljavanja.
A naša dužnost je da mu osiguramo to pravo - naša tj roditeljska da natjera naš sustav da zakonske normative provodi u praksi.

[JednomCuPostatiMama]

tako me za srce ugrizu sve te nepravde!....

drago mi ja da ste jake i ne date se!

[martina mama]

Nadice, lipo si ovo rekla. Iz tvog posta izbija tvoja velika hrabrost i pozitivan stav prema obrazovanju. Ja tebe i tvog muza pamtim jos iz onih opatijskih dana. Dvoje pametnih ljudi koji su se obrazovali, ucili, pisali strucne radove. Sjecam se monike i viktora kad su bili mali. Tada denisa jos nije ni bilo. Mislila sam se: odakle ovim ljudima snaga i vrijeme za magisterije i doktorate uz dvoje male djece. Kad te danas vidim, onda mi se cini da je to sve bila neka igra. Pa ako bolje razmislis i o smislu tvog obrazovanja, onda ne mozes reci da imas posao adekvatan tvojoj strucnosti i mogucnostima. Ipak, tvoje obrazovanje ti je uvelike pomoglo da denis danas bude ono sto jest. Pravi radoznali djecak, a ne "biljka", kao sto su vam na pocetku prognozirali. Mislim da nije bilo uzalud uciti.

[gabica-žabica]

Evina priča me je rastužila ali ipak smatram da mi roditelji posebne djece moramo pozitivno gledati na njihovu budućnost te svojom ljubavlju i brigom za njih mjenjati i učiti one koji neznaju što čine.Dok nisam rodila svoju djevojčicu s Down sindromom nisam znala koliko ljubavi i snage ima u meni.