sutra ga vodim na briseve.
U medjuvremenu ima li netko neki savjet kako da ne eskalira?
I kako se rijesiti pneumokoka?
Sada je: 30 kol 2026, 23:37.



IINA je napisao/la: mislim naravno na pravi eukaliptus, ne onaj iz apoteke, dm-a i slično.

Moje dijete ima pneumokok, što sada?
Pitanje je to s kojim se redovno, svake godine, susreću brojni liječnici – prije svega pedijatri, obiteljski liječnici, epidemiolozi, mikrobiolozi. Ova pitanja postaju češća u jesen, u vrijeme kada infekcije dišnih putova postaju češće, a u svezi s time postaju češće i odlasci, liječnicima, kao i problemi sa odlaskom u vrtić i školu. Čitajmo: radi se o izostancima, brizi oko toga tko će skrbiti o bolesnom ili ponekad: o „bolesnom“ djetetu. Postavljaju se naravno i pitanja poput – „je li moje dijete jako bolesno?“, „je li moje dijete ugroženo?“, „jesu li ugrožena druga djeca i svi ostali koji s njime dolaze u kontakt?“. Redovno se postavlja i pitanje: „treba li moje dijete liječiti? (čitaj: treba li moje dijete dobiti antibiotik?)“.
Problem dodatno (paradoksalno) kompliciraju različiti izvori informacija, poput tiska za populariziranje zdravlja, televizijskih emisija itd. Premda je namjera najbolja, često su tako dobivene informacije nejasne, činjenice ostaju nerazjašnjene i pogrešno protumačene, shvaćene.
Prvo pitanje koje traži odgovor je što je zapravo streptokok? Odgovor je istovremeno jednostavan i veoma složen. Streptokoki su bakterije kuglastog oblika („koki“), raspoređeni u vidu kraćih i duljih lanaca. U ovoj se skupini nalazi veoma veliki broj različitih bakterijskih vrsti, od kojih su dvije najvažnije kao uzročnici bolesti djece. To su Streptococcus pyogenes (poznat i kao betahemolitični streptokok serološke grupe A) i Streptococcus pneumoniae (poznat i kao pneumokok).
Streptococcus pyogenes je najznačajniji bakterijski (većinu grlobolja ipak uzrokuju virusi!) uzročnik grlobolje ili angine, kako se bolest još naziva, kao i uzročnik šarlaha (bolest poznata još i kao skarlatina ili škrlet ). Uzrokuje i niz drugih bolesti, no o njima drugi put.
Ovaj put govorimo o drugom streptokoku, o bakteriji Streptococcus pneumoniae. Kao što mu i ime sugerira, ova bakterija je jedan od (najčešći bakterijski) uzročnika upale pluća (pneumonije), ali uzrokuje i druge teške bolesti poput meningitisa, sepse, upalu srednjeg uha (otitis media) ili upalnu bolest paranazalnih sinusa (sinuitis). Premda može uzrokovati i druge infekcije, o njima ovaj put neće biti biti govora jer su rjeđe i samim time od manjeg javnozdravstvenog značaja.
Streptococcus pneumoniae je – što je neophodno jasno istaknuti – normalan stanovnik sluznice ždrijela i usne šupljine čovjeka. Iz ovog područja se može proširiti i naseliti na sluznicu nosne šupljine. Naseljavanje bakterije na sluznici nosne šupljine najčešće nije praćeno nikakvim simptomima (znacima) bolesti i predstavlja normalno i prolazno stanje koje označavamo kao kolonizacija. Kolonizacija je samoograničavajuće stanje i nakon određenog, kraćeg ili duljeg vremenskog perioda nestaje. Potrebno je istaknuti da je kolonizacija stanje, a ne bolest, te ne zahtijeva nikakvo liječenje. Čak što više, pokušaj uklanjanja bakterije sa sluznice nosne šupljine pomoću antibiotika ne samo što često ostaje neuspješan, nego može biti i praćen nizom neželjenih propratnih pojava, poput alergijskih i toksičnih reakcija uzrokovanih antibiotikom, proljeva uzrokovanih antibiotikom i razmonažavanjem gljivica na površini sluznica (često u rodnici, ali i u ždrijelu i crijevima). Jedno od neželjenih djelovanja pri davanju antibiotika (a što je češća pojava ukoliko se antibiotici u nekoj sredini više primjenjuju) je razvoj rezistencije. Rezistencija znači da bakterija prestaje biti osjetljiva na pojedine (ili čak istovremeno na cijele skupine) antibiotika. Nerijetko od pacijenata čujemo da su oni postali rezistentni na antibiotike, no kako je već rečeno, rezistencija na antibiotike je isključivo svojstvo bakterija. Premda je razvoj bakterijske rezistencije neizbježan i pri medicinski indiciranoj primjeni antibiotika, problem se umnogostručuje kada se antibiotici primjenjuju masovno, nepotrebno (naročito kod virusnih infekcija gdje antibiotici nemaju nikakvo djelovanje, barem ne pozitivno i kod „liječenja“, odnosno pokušaja eliminiranja kolonizacije). Treba istaknuti da „neuspjesi“ liječenja virusnih infekcija antibioticima narušavaju i povjerenje u ove inače važne i uspješne lijekove. Nedvojbeno najčešći povod za nepotrebnu primjenu antibiotika u suvremenoj medicinskoj praksi je kada se bakterije nađene na sluznici nosne šupljine (nazofarinksa) ili ždrijela proglase uzročnicima infekcije kod virusnih infekcija. Premda liječnici najčešće mogu na osnovi kliničke slike (opće stanje, tijek bolesti, temperatura, promjene na sluznici) i uz pomoć nekoliko dodatnih pretraga (krvna slika, RTG pregled, a u manjoj mjeri obrisci sluznice ždrijela i nazofarinksa) razlučiti virusne od bakterijskih infekcija, bolesnici (obično djeca) često nepotrebno primaju antibiotike.
Poseban problem predstavljaju jasličke i vrtičke, ali i školske sredine u kojima se virusne infekcije gornjih dišnih putova (praćene curenjem iz nosa, temperaturom, upaljenim očima, kašljem, ponekad promuklošću) redovno javljaju, pogotovu u jesensko-zimskom periodu kada se djeca više zadržavaju u zatvorenom prostoru, kada je smanjen dolazak svježeg, čistog zraka (prekomjerno držanje zatvorenih prozora, bez povremenog zračenja). Ukoliko se simptomi jasno ne prepoznaju kao znaci virusne infekcije, a i često zbog osjećaja nesigurnosti i želje da se da lijek, a još uz inzistiranje roditelja), često se uzimaju obrisci ždrijela i nazofarinksa. Iz uzoraka se tada izoliraju bakterije koje koloniziraju sluznicu
( Streptococcus pneumoniae je jedna od tih bakterija). Uz takav nalaz dijete će gotovo sigurno nepotrebno primiti antibiotik! Glavni je uzrok takvog nepotrebnog prepisivanja antibiotika ostaje pritisak roditelja (očekivanje, pa čak i zahtjev da liječnik djetetu dâ lijek/antibiotik). Nedvojbeno najgora mogućnost je samovoljno davanje djetetu antibiotika iz kućne ljekarne. Budući da se u Hrvatskoj antibiotici ne kupuju u slobodnoj prodaju, ti su antibiotici u pravilu ostaci iz prethodnog liječenja nekog od članova obitelji; čim se ublaže simptomi bolesti ostatak prepisane doze se čuva „za crne dane“.
Neophodno je na ovome mjestu istaknuti da pneumokok, premda uzrokuje bolest u čovjeka, a ponekada i tešku bolest, nije bakterija koja bi se lako širila od jednog bolesnika na drugog. Zapravo, veoma je rijetko izvor bolesti za čovjeka bolesna osoba (npr. s upalom pluća), nego najčešće nakon pada obrambenih snaga bolest uzrokuje vlastiti soj Streptococcus pneumoniae kojeg je čovjek nosio na sluznici.
No, ponovimo osnovne činjenice:
1. Mogućnost da čovjek (dijete) jednog dana (možda) oboli od streptokokne infekcije nije razlog da pomoću antibiotika pokušavamo (ponavljam, u pravilu neuspješno) maknuti bakteriju s površine sluznice.
2. Pojava infekcije gornjih dišnih putova kod većeg broja članova poluzatvorenog ili zatvorenog kolektiva (jaslice, vrtići, škole, no svakako i vojarne, zatvori) obično znači širenje nekog od respiratornih virusa, a nalaz bakterija (uključujući Streptococcus pneumoniae), nema nikakvog značaja. Traženje bakterija (na čemu ponekad roditelji inzistiraju) kod svih članova kolektiva i kontakata je neopravdano, besmisleno i kontraproduktivno, ne govoreći o nepotrebnim materijalnim troškovima koje te pretrage znače i o nepotrebnoj primjeni antibiotika!
Opravdano se postavlja pitanje, a što učiniti za one pacijente (a posebno djecu) koja su zaista izloženi infekciji uzrokovanoj bakterijom Streptococcus pneumoniae. Na sreću, zadnjih su godina razvijena efikasna cjepiva koja su naročito uspješna kod sprječavanja najtežih infekcija upala pluća, meningitis, a u nešto manjoj mjeri kod upale srednjeg uha ili sinuitisa.
Postoje dvije osnovne vrste cjepiva. Polivalentno polisaharidno cjepivo (štiti od većeg broja serotipova Streptococcus pneumoniae, a bazira na polisaharidnoj ovojnici ove bakterije) je prvo razvijeno i ono se uspješno primjenjuje kod svih dobnih skupina, ali starijih od dvije godine. Budući da ne djeluje kod djece mlađe od dvije godine, razvijeno je konjugirano cjepivo koje se daje djeci od dva mjeseca do dvije godine. Savjetujemo da se roditelji o načinu cijepljenja, postignutoj zaštiti (ali i mogućim nuspojavama) informiraju kod nadležnog pedijatra, obiteljskog liječnika ili epidemiologa. U svakom slučaju, ovo cjepivo se može uvrstiti u one mjere koje označavamo kao bolje spriječiti nego liječiti.
Svakako, treba biti svjestan da na današnjem stupnju ne postoji mogućnost potpuno zaštite od pneumokokne bolesti. U slučaju pneumokokne bolesti neophodno je provesti antibiotsko liječenje, ali obavezno pod nadzorom liječnika, NO KLICONOŠTVO SE NE LIJEČI!
Mr. sc. Peter Senji, dr. med., specijalist medicinske mikrobiologije s parazitologijom
Voditelj Odjela za mikrobiologiju Remetinec, Zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar"

- eukaliptus globulus (Eucalyptus globulus) je eterično ulje koje je još u 19. stoljeću medicina prihvatila kao izvanredno antiseptično ulje širokog spektra djelovanja, jakog baktericidnog, viricidnog i protuupalnog djelovanja. Svjetski poznati aromaterapeut dr. Jean Valnet objavio je da raspršena 2%-tna otopina eteričnog ulja eukaliptusa globulusa uništava 70% stafilokoka u zraku! Inače, eukaliptus globulus češće se koristi kod infekcija donjih dišnih puteva.

Trenutno korisnika/ca: / i 2 gostiju.