jako mi je zanimljiva ova tema, mislim da treba više o tome govoriti - o dječjim navikama hranjenja mislim. po meni je to daleko složenija tema od toga jedu li oni ili ne i koje količine, puno je tu nijansi. slažem se da je roditelj tu isto jako bitna stavka, nije to samo do djeteta, ali svi mi radimo u interesu djeteta pa ako nekad i griješimo, mislim da je to s dobim namjerama u cilju, a i da nije svjesno i namjerno stvaranje problema. ali mislim da taj stres kad ti dijete ne jede kak treba, nitko ne može shvatit dok ne proživi
ja sam kao dijete odbijala hranu pa ću vam malo reći o tome, dakle iz druge perspektive. kaže mmama da je od početka bio problem da ja nešto količinski pojedem, da sam puno birala i sl od samog početka dohrane. doktorica joj je uvijek govorila da smo mi obiteljski mršaviji (fakat su mi oboje roditelja bili ko prutići u mladosti), da dok je krvna slika u redu i dok sam ja zdrava (stvarno nisam bila boležljiva) da tu nema nikakvog problema. mojoj mami je uvijek bilo žao da ja ne jedem, stvarno sam jela jako malo,, kaže da bi znala čut kak mi crijeva rade dok spavam. e sad, je li ona tu u svojoj brizi previše to hranjenje u nekom trenutku pretvorila u cirkus ili šta se dogodilo ne znam jer se toga naravno ne sjećam. ali ja se cure moje sjećam da je meni kasnije, dakle 4-5-6 godina bilo kao neka igra, ali ne zabavna, nego kao neki naučeni obrazac, da ja ne jedem dok me sto puta ne ponude i pritjeraju. kao da mi je bilo bed reć ja sam gladna, ili pojest bez natezanja jer su onda svi stalno pričali gle kolko je sad pojela, joj kolko je sad pojela, bla bla kao da je toliko pažnje bilo usmjereno na to jelo da sam ja nekako poprimila to da je ne jedem i da to tako mora bit čak i kad ja bi jela. ne znam jel me možete shvatit. ja se toga sjećam jer se sjećam kak me bilo strah kad je moj dida govorio: nemojte joj dat jest, nemoj ju tjerat, za dva dana će sama doć tražit, a ja sam mislila joj samo da me ne prestanu tjerat jer kak ću ja sama tražit

to vam ja sad iskreno govorim, stvarno iskreno, nije to bilo nešto što sam ja namjerno radila da vidim da mmami bude teško, to je bilo tako naučeno, nesvjesno iako svjesno i ponavljalo se često! možda je problem i u mojoj okolini koji su svi bili iznimno brižni i treperili nadamnom i sestrom, a starije generacije su prošle djetinjstvo u kojem se nije imalo što jest pa im je bilo jako bitno da mi što više jedemo, a time i jako stresno ako mi baš ne bi jele. takvi pritisci se nesvjeno prenesu na hranjenje kao proces i formiraju odnos prema hrani, ali i prema cijelom procesu uzimanja hrane. hranjenje je dio odnosa djeteta sa skrbnikom.
činjenica je da ja i danas razmjerno malo jedem količinski u usporedbi s nekima iz moje okoline, ne volim slatko, i dalje sam mršava (i previše, nisam se uspjela ni u trudnoći udebljat ko čovjek, a poslije mi je sve samo otišlo u roku keks), ali sam i dalje zdrava, nikad nisam imala nijednu dječju bolest iako sam išla u vrtić, a uvijek sam malo jela. po pitanju kvalitete, moja mama se trudila da tu uvijek bude zdrave hrane daleko više nego drugog, zapravo nikad ja nisam volila ni slatkiše ni ništa drugo, jednostavno sam jako malo jela.
sad kad ja imam sina od 18 mjeseci, ja se od početka dohrane trudim da ne ponovim njezinu "grešku" i napraim od jela cirkus. imali smo svojih faza, ali jedno sam uvijek pazila - da ga nikad ne natrpavam u stilu: ajde još jednu žlicu - ako hoće hoće, kad neće neće, češće ga kasnije ponudim s nečim i onda opet u konačnici pojede više. ali bilo je dana da poludim jer ništa nije ručao, a ja sam nudila tri ručaka. cure su mi tu pomogle da se opametim i da se probam malo opustit, štrajk je vjerovali ili ne prošao kako je i došao nakon nekih mjesec dana. on od početka jede za stolom, jede zdravo, ako nekad ne pojede ručak, zamjena je jogurt i kruh ili npr. banana, nema slatkiša - ne družim ih u kući, ne nudim mu i jednostavno ih nema. u usporedbi s nekima njegove dobi on jede malo, u usporedbi s drugima, jede puno, to je individualno. ali je hdb zdrav, lijepo napreduje, taman je - nije ni buckast ni mršav, jako je aktivan i kad jede lijepo zine, žvače i guta od početka... i dalje ga mi hranimo, iako on voli nekad sam brljavit po tanjuru, igra se dok jede, lista slikovnicu za stolom ili slaže kocke ili nešto slično, ali nemam dojam da on jede nesvjesno jer kad je sit, više neće i nema tjeranja. nekad sam dođe u kuhinju i pokazuje na hladnjak kad je gladan, nekad neće ništa od ručka primirisat. ali ja se ne mogu otet tom dojmu da je sve nekako krenulo na bolje kad sam se ja opustila. cure su mi rekle, ako neće ručat, nek ide spavat, ručat će to isto kad se probudi, ja nisam imala snage pustit ga gladnog na spavanje, meni je bilo prežao, bila sam sva jadna. nudila sam svašta, ali sve zdrave varijante, ne slatkiše. i stvarno je s vremenom znao ručat to isto kad se probudi i sve se vratilo u normalu. tek kad sam pustila stvari iz ruku, zapravo sam ih opet počela kontrolirat na neki način.
ali nije to lako kad neće jest, stvarno nije, samo eto, mislim da treba sagledat i cijelu sliku - obitelj, mama, tata, braća i sestre, obiteljske navike, ličnost i sl, a onda tek i to kakav odnos dijete ima prema hrani. nema recepta - silit ga ili ne silit, varat, ucjenjivat i sl. svatko nađe svoj put!
sorry što sam odužila