Što se tiče spremnosti ja nekako mislim da nemogu biti realna o njegovoj emocionalnoj spremnosti
On je naravno za mene još uvijek moj mali dečko i nekako mi teško povjerovat da mi kreće za koji mjesec u školu. Mene nije uopće strah kako će nam škola ko škola ići,al me nekako strah nasilja i svega šta se dešava u školama.On je inače jedna nježna dušica i nikad se nije znao izboriti za sebe,niti vratiti kad ga netko udari.
E sad nisam sigurna jel se tu radi o nespremnosti mame ili djeteta
što se tiće ovih stvari on zna slova,zna prvo i zadnje slovo od riječi,kad mu proslovkam prepozna riječ,on zna sam proslovkat i pročitat riječ do 5-6 slova,zbrajat,oduzimat,brojat do 100 i više........najveći nam je problem što nevoli crtat,ustvari općenito pisat sve mu je to dosadno i presporo
, i socijalno i emotivno spremna za školu. I sad, nakon jednog i pol polugodišta, da rezimiram. Ocjene i svladavanje gradiva - nikakav problem, među najboljima je u razredu. Druženje s drugom djecom - našla si je, naravno, one, s kojima se bolje slaže ali je prihvaćaju podjednako i starija i mlađa djeca. Prihvaćanje autoriteta, pravila, mirnog sjedenja bez brbljanja, stvari kao što je odgovornost prema pisanju zadaće, slaganju torbe za drugi dan - e tu mi je žao da si nismo dale više vremena za pripremu za školu. Ono što sam propustila prije - moram nadoknađivati sada. Dakle - moram je bockati da napiše zadaću, moram je bockati da provjeri da li je sve stavila u torbu za sljedeći dan (i onda najčešće još ja provjeravam 
)... Čujem doduše da je i kod nekih drugih starijih prvašića to najteži dio no pomalo ide na bolje. 
!
Ovog se baš sjećam sa pregleda za školu jer se mom nikad ta kožica nije dala do kraja prevući ali školska je doktorica komentirala da je to skroz u redu.
) 
)
Moram sutra potanko ispitati tetu što se zapravo događalo.
Gdje ste vi?
pa da imamo mirno ljeto
bi sve škole trebala upravo ovako: na dane upisa sve zajedno obaviti (dakle, kao naša)
