razumijem da roditelji pribjegavaju alternativnim oblicima liječenja, jer školsku medicinu (često) ne razumiju u potpunosti, plaši ih, invazivna, teška je, a što je najbitnije i ne smije se zaboraviti - liječnici i školska medicina roditeljima bolesnog djeteta (najčešće) ne mogu obećati ono što nisu u mogućnosti ispuniti, tj. mogu samo ono ponuditi što u granicama sadašnjeg stupnja (med.) znanja stoji na raspolaganju. i sve uvijek s dozom opreza i uz brojne disklejmere, ne davajući previše nade pacijentima. i naravno, u granicama vlastitog znanja i mogućnosti, s opašnošću da ne znaju kako pomoći, da pogriješe u liječenju, da stalno iznova isprobavaju nove načine, sve to može zbuniti, učiniti nesigurnima pacijente, obeshrabriti ih... na stranu sustav kao takav u hr i tisuću zamjerki koje imamo na njega. na stranu i pojedine osobe u bijelim kutama koje bolje da se nikad nisu latili tog zanimanja.
ovo govorim ne kao majka bolesnog djeteta, nego kao osoba koja je netom nakon rođenja imala svoju prvu operaciju, koja je prve tri godine provela više u bolnicama nego u okrilju svog doma (sa 2,5 godine sam imala i sepsu i ponovno jedva ostala živa), koja svih ovih godina pohodi raznorazne doktore, odlazi na tretmane, liječenja, operacije... koja itekako poznaje taj sustav. i koja mu i dalje vjeruje. ne bespogovorno, ne slijepo, nego racionalno, znajući da medicina nije svemoguća al da je jedina koja uistinu može pomoći, znajući da i doktori znaju zgriješiti, znajući da postoji mogućnost drugog/trećeg mišljenja, i inače raznih mišljenja (rijetko baš oprečnih), znajući da svaki specijalist gleda "iz svog kutka" pacijenta (pa su s toga različita mišljenja moguća), znajući da su tretmani bolni, teški, izazivaju mučninu, da lijekovi imaju nuspojave (ponekad jako teške) i da se ne smiju uzimati na svoju ruku, da mi jedan lijek može i pomoći i odmoći, da nakon operacija povraćam, da se od nekih lijekova debljam, da stalno moram kontrolirati tlak i bubrežne funkcije... eh, znajući sve to (i svjesna da uvijek iznova još saznajem i učim u interakciji između mene kao bolesnika i mojih liječnika), znam da bi mi bilo ljepše kad bi posjeta mekiju torabiju i jedan pokret njegove ruke "skinuo" sve tegobe sa mog namučenog tijela, kad bi nekoliko globuli neke smućkane homeopatije zamjenili betablokere koje svako veče uzimam posljednjih desetak godina, kad bi posjeta domančiću "osušila" moju endometriozu, bez da moram uzimati hormonalnu terapiju koja me deblja, poremeti mi san i pravi razdražljivom (što najprije osjeti moje vlastito dijete

)...
alternativna medicina svašta može obećati, bez garancije i odgovornosti. ako se ne ispuni obećanje - nikom ništa. alternativna medicina NIJE najbolje što se djetetu (bolesnoj osobi) može ponuditi. to je činjenica. nije ona beskorisna, nikako. ona na tren probudi novu nadu u bolesnicima i njihovim najbližima, ispuni snagom i elanom napaćenu osobu, na tren se zaborave sve tegobe, pa se čini kao da ima pomaka na bolje... moć autosugestije nije zanemariva, moć placeba je prihvaćena i od školske medicine.... školska medicina plaši i nerazumljiva je, alternativna medicina nudi toliko divnih i razumljvijih priča koje svaki laik može shvatiti... "isto se istim liječi"... kako to zvuči divno... "blaga medicina" kako to zvuči ohrabrujuće,... nema nuspojava - ma divno!!

ali sve su to kratkotrajni i varljivi pomaci, koji samo imaju smisla, ako se na njih nešto konkretno "nadograđuje", ali sami po sebi, brzo splasnu i sve uglavnom ostane na "anegdotama" kako se nečiji frend/susjed, netko od nekog izliječio pokretom ruke nekog bioenergetičara, pomoću čaja nekog travara iz meksika, odlazeći u lourdes il što već... a u biti, naša realnost nam nudi itekako više primjera kad je upravo alternativna medicina zakazala, jer otkud da i ispuni ono što obećava, kad nema te kapacitete... samo ljudski je zavaravati se, ljudski je nadati se...
zato mene jako ljuti kad se na ovom forumu jave osobe koje tvrde da recimo meki "iscijeljuje" ljude i da ih je "deset progledalo" i "deset prohodalo"... jer takve paušalne izjave više štete nego što donose koristi. nada je dobra, al lažna nada, čemu i kome ona služi? teško se nositi iz godine u godinu s bolešću (bilo vlastitom bilo djetetovom, na čiju bol smo osjetljiviji nego na vlastitu), razumijem sve to, al treba se osvijestiti. i u bolesti, koliko god je teška i mučna ostati priseban i dostojan. pružiti i vlastitom (bolesnom) djetetu dostojanstven život u bolesti. spoznala sam (vremenom) granice i svog zdravlja i onog što mi medicina može pružiti, svakim danom sve bolje razumijem veze koje tu postoje i zašto moje tijelo reagira kako već to čini i zašto je ovaj lijek dobar, a ovaj nije... našla sam svoj put, znam otprilike što me može čekati u daljnjim godinama koji dolaze... a znam da me uvijek nešto novo može iznenaditi i zaskočiti, i da još učim i o svojoj bolesti i o sebi.
iz osobnog iskustva mogu reći da je najbitniji ovaj partnerski odnos sa liječnikom. naći liječnika od povjerenja. ne savršenog liječnika tražiti, jer svaki može pogriješiti (toga treba biti svjestan), nego osobu od povjerenja (naravno, stručnjaka na svom polju, koliko to može biti). kojoj vjeruješ da će učiniti sve što je u njenoj moći da ti pomogne, i uzeti najbolje iz onog što današnja medicina može pružiti. ništa više, a bome ni manje.