Što se drugoga tiče, ona je sasvim uobičajeno dijete, živahna, vesela, radoznala itd. Negdje od 10-11 mjeseci je počela da hoda uz namještaj i zaista nisam imala pojma da će od tog momenta proći ovoliko a da ona još neće praviti samostalne korake. Kad hoće da pređe od jednog komada namještaja do drugog, vidim je kako oklijeva i malo kreće naprijed pa odustaje i na kraju se spusti da puzi. Očigledno ima strah. Kako da je ohrabrim? Ja i MM zauzmemo strateške pozicije i onda je dozivamo ili mamimo nekom igračkom, ali na kraju se uvijek spusti na koljena kad nema za šta da se uhvati. A kad je uz namještaj, onda piči 100 na sat laganio se pridržavajući. Ali nikako da se odvoji i krene sama. Pa smo postavljali namještaj tako da joj treba samo 2 koraka između, ne bi li se prije ohrabrila, ali još ništa.
Ima li ko sličnog iskustva i koje je najkasnije prohodavanje za koje znate iz vaše okoline? Ovo me zaista muči


Punih 16 mjeseci je imala. Nisam se zabrinjavala jer je rano propuzala, hodala je duuuuuugo uz namještaj. Nije imala nikavih odstupanja u motoričkom i ostalom razvoju, pa se stoga nisam pretjerano time opterećivala.
).

dok je kumina curica prohodala sa 17 mjeseci i od onog trena kad je prohodala ona je toliko čvrsto i oprezno hodala da ama baš nikada niti jednom nije pala, nema šanse da bi se ta zaletila na stepenice kao moj mali , i tako do je kuma mirno sjedila u parku ja sam se trzala za svojim 




L.je rođena 2,5 mjeseci ranije, pa možda nije najbolji primjer. Ali jedna curka iz parka također je prohodala sa 18 mjeseci, jednostavno joj se nije dalo. Meni se isto čini da nemaš razloga za brigu, čim ona tako sigurno korača uz namještaj stvar je trenutka.



).


