DOWNICI V - 2011 EDITION

Postao/la **bosancero** » 07 lip 2011, 08:48

najradje bih kao prvu napisala MAJKA HRABROST-VOLJA - UPORNOST ali nažalost te šifre nema u MKBu.

Razmisljam koji komentar napisati no za ovu majku ne treba komentar. Ova mjaka ne treba niti ikakve pohvale i nagrade. Ona zna sto joj njeno dijete daje i koliko ljubavi ima i to joj je dovoljna nagrada za sve sto u zivotu prolazi.
Cesto razmisljam o rjecima nekih poznanika koji kazu "ja ti se divim", "svaka ti cast" . Ja ne trebam niti divljenje niti ikakva priznanja niti ocekujem ikakvo sazaljenje i samilost. Ja samo zelim biti sa svojim djetetom ravnopravni dio drustva u kojme zivim i da moje djete prihvate kao i svako drugo dijete i da se prema njemu odnose kao prema svakom drugom djetetu. Ni vise ni manje.

Postao/la **gabica-žabica** » 07 lip 2011, 19:06

bosancero je napisao/la:
najradje bih kao prvu napisala MAJKA HRABROST-VOLJA - UPORNOST ali nažalost te šifre nema u MKBu.
Razmisljam koji komentar napisati no za ovu majku ne treba komentar. Ova mjaka ne treba niti ikakve pohvale i nagrade. Ona zna sto joj njeno dijete daje i koliko ljubavi ima i to joj je dovoljna nagrada za sve sto u zivotu prolazi.
Cesto razmisljam o rjecima nekih poznanika koji kazu "ja ti se divim", "svaka ti cast" . Ja ne trebam niti divljenje niti ikakva priznanja niti ocekujem ikakvo sazaljenje i samilost. Ja samo zelim biti sa svojim djetetom ravnopravni dio drustva u kojme zivim i da moje djete prihvate kao i svako drugo dijete i da se prema njemu odnose kao prema svakom drugom djetetu. Ni vise ni manje.

Predivno, potpisujem svaku riječ.

Postao/la **IRENA** » 07 lip 2011, 22:03

Toj majci o kojoj sam pisala ne treba divljenje drugih - ali trebalo njoj ili ne trebalo - ja joj se divim... I ona sama , vjerojatno - zapravo sigurno ( koliko je poznajem - a znam je cca 2 desetljeća) ne traži nit pohvale nit nagrade - al svejedno - ja joj se divim . Možda više zbog prepreka koje je savladavala ( a u dvadeset godina morala je savladati zilijun prepreka) - ali iopet - ja joj se divim - i klanjam :klanja

..
U cijeloj priči - ona je izborila upravo ono o čemu si ti bosancero napisao " biti sa svojim djetetom ravnopravni dio drustva u kojme zivim i da moje djete prihvate kao i svako drugo dijete i da se prema njemu odnose kao prema svakom drugom djetetu. Ni vise ni manje. "

Postao/la **gabica-žabica** » 07 lip 2011, 23:07

Što sve majka može učiniti za svoje dijete...
Puno ranije kada sam bila mlada zaista sam se divila roditeljima koji su imali djecu sa PP.Razmišljala sam o njima kao o jako hrabrim i jakim osobama i kako ja ovakva kmezava i preosjetljiva nikada ne bih mogla to izdržati...
Nikad ne reci nikad...Kada mi je doktorica rekla da će beba imati DS, samu sebe sam iznenadila koliko sam bila jaka i odlučna da zadržim dijete pod svaku cijenu.Tada su moje godine imale veliku ulogu kao i kada sam ju rodila pa se potvrdilo to što je dr. rekla.Sve sam to proživjela hrabro...
Vjerujem da mi je tada bilo lakše nego mlađim mamama.No sad mi je teže jer sam umornija, više se bojim za njenu budućnost baš zbog tih mojih godina.Padaju mi gluposti na pamet kao što ako se ja razbolim...itd.
I da se vratim na ono što sam htjela reći a to je da se nikada ne bih ovako javno blamirala i sramotila ni zbog koga na svijetu samo za svoje dijete bih.
Naravno da nije stvar u Neni, niti u Ireni (oprosti Irena) nego u meni.Ja se plašim da ću nešto propustiti i da nisam dovoljno učinila da mi dijete progovori.Kada netko kaže da je neko dijete išlo kod Nene pa ubrzo progovorilo, ne zbog čarobnog štapića nego savjeta kako raditi s njim ja se zapalim kao budala i eto napravim to što ste vidjeli.I mada sam shvatila koliko je to glupo neću garantirati da kada čujem za nekog Indijanskog vrača da se opet neću zapaliti...
Ima dana jako teških i klizavih, tada padam i mislim kako nisam dovoljno jaka, hrabra i borbena...Ipak se dižem jer me moje dijete svojim osmjehom i zagrljajem vraća u život.Okrutan i težak svakako ali pun neizmjerne obostrane ljubavi...

Postao/la **martina mama** » 07 lip 2011, 23:42

Gabica, krasan post, iskreno, lijepo.
Mislim da o strahovima svaka ima svoju pricu i svoju borbu. Nema tog roditelja koji ovdje pise, koji nije padao, dizao se i tako puuuno puta. S godinama te oscilacije postanu manje intenzivne i stvari sjednu na svoje mjesto.

Sto se tice metoda rada, nema misterija. Ili, kako rece irena: "misterij je u nama samima." U nasoj sposobnosti da prepoznamo svoj put i njime uporno i hrabro koracamo koracic po koracic.
Hoces li napraviti sve sto je u tvojoj moci? Da, hoces, ako se oslonis na rad i svoj instikt. Hocete li doci tamo gdje zelis doci, ne znam. To jako ovisi o unutarnjem potencijalu djeteta koji nije lako procijeniti. Ovisi i o sreci. Jedno je sigurno, ako i ne stignete stici tamo gdje zelis, na tako dugom putovanju uvijek stignes promijeniti snove.
Sto ti zelis, mozes, to na ovom forumu znas samo ti. I na kraju, bitnije od napretka i dugorocnih ciljeva je to da svaki dan koji imas prozivis na nacin da das sve najbolje od sebe.
Za svoja proklizavanja na forumu i izvan njega smatram da su to bile situacije u kojima sam zaboravila da mogu i bolje. Trudeci se godinama dosla sam do toga da je ovaj pdf mjesto na kojem se uvijek mogu odmoriti.

Postao/la **gabica-žabica** » 08 lip 2011, 11:28

martina mama :hug

Postao/la **IRENA** » 08 lip 2011, 12:21

martina mama je napisao/la:Gabica, krasan post, iskreno, lijepo.
Mislim da o strahovima svaka ima svoju pricu i svoju borbu. Nema tog roditelja koji ovdje pise, koji nije padao, dizao se i tako puuuno puta. S godinama te oscilacije postanu manje intenzivne i stvari sjednu na svoje mjesto.

Baš tako - padneš, digneš se, popikneš se, prokližeš ponekad ... digneš se... :dada