Nemam previše roditeljskog iskustva, ali sam uvijek, pogotovo od kad sam roditelj promatrala situacije, ponašanja i djece i roditelja.
Postoje raznorazne faze kod djece,od rođenja, dođu, odplaču, odlupaju i odu.
Ali postoje i faze koje ne prolaze, već postanu obrazac ponašanja, duboko ukorjenjen, a uvelike smo krivi mi roditelji i okolina (bake, dede, tete itd.)
Situacija: mama veselo prepričava u susjedstvu kako se njezin slatkiš hvali kad idu iz vrtića (dečkić ima 19mj.,) mali kaže: tuko Jojenu, a mami je to slatko kako on priča

I šta će dijete, opet u vrtić, lupiti, pohvaliti se mami jer ju je razveselio. I zaista ne mogu vjerovati svojom dušom, srcem, razumom da postoje takvi roditelji.
Mi kao roditelji ne obraćamo pažnju da nas djeca kopiraju, u lijepim stvarima, ali i lošim. Npr. moj MM je seljo beljo što se toga tiče (sorry stari, ali tako je

), podriguje, moja Nina ga je dugo samo gledala, osluškivala i sad kad nešto već kuži pokušava podrignuti (ne klasično, normalno nakon jela), već pokušava namjerno, jer je njemu to smiješno i njoj je super kad se on smije. On uopće ne kuži da je to problem, meni je, jer mrzim to iz dna duše. A kad bude imala 15god, pa podrigne iz sve snage na nekom ručku sa hrpom ljudi, onda će joj reći da nije normalna, i kak se to nepristojno ponaša. E pa trebao si ranije razmišljati. Otegnula sam, ali sam samo htjela navesti primjer i problem. Moj MM kao roditelj fakat uopće ne kuži da griješi, pa tako i drugi roditelji u drugačijim situacijama.