tu nema univerzalnog odgovora, odnosno svako ce na to razlicito gledati jer to zavisi od puno faktora,
kod moje djece razlika je 3 i 2 godine, kao što vidiš u potpisu,
najstarija ima 5,5, zatim imam dvoipolgodišnjakinju i devetomjesecnu bebu.
nije lako ali je divno,
rastu zajedno, igraju se, svađaju, beskrajno vole,
meni, jedinici, to je pravo otkriće,
ali, za mamu definitivno jeste napornija mala razlika među djecom,
pod malom razlikom mislim na 2,3 god., dok su još mali da većinu stvari ne obavljaju samostalno,
e sad ako imaš dobru logistiku, da tata nije previse odsutan, pomoć mame, svekrve, ili nekog treceg, onda je sve puno lakše,
za djecu, po mom mišljenju, puno je bolje kad je razlika mala, iako im to u početku može teško pasti jer u pitanju je velika promjena,
neprocjenjivo je kad zajedno odrastaju, imaju zajednicke interese, od malih nogu njeguju i razvijaju bliskost,
ja uzivam gledati moje curice kako se vec odavno zajedno igraju, sad im se cesto pridruzi i brat,
nikad im nije dosadno, u kuci je uvijek urnebesno

.
dakle, treba sagledati snage i slabosti, odmjeriti, izvagati, sve uzeti u obzir, nivo podrske, spremnost osobe (fizicku, emocionalnu) da pruzi svakom djetetu sve potrebno za optimalan razvoj, spremnost i potrebe djeteta.
uz podrsku i dobru organizaciju, mala razlika je ok, ne znaci nuzno i napor,
a podrazumijeva velike prednosti,
pored bliskosti djece, meni je super i to sto si u svemu frisak pa se ne moras iznova navikavati na nespavanje, presvlacenje, hranjenje, dude, bocice, pelene,
"odrađuješ u cugu"

i isto tako se "pozdravljas" sa istim stvarima.
a opet s druge, i veca razlika sigurno ima prednosti,
prvo, veliko dijete ce biti samostalnije a mama spremna i sa napunjenim baterijama da se posveti novom cedu,
bit ce svakako manje preispitivanja oko toga jesmo li se dovoljno svakome posvetili.
tvoj plan mi se cini taman.
