Trojceki-carski

[suzica]

sandra, sjecam se tvoje trudnoce a lijepo je procitati i pricu s poroda.<
> hra
oj mami i djecici Jura,17.02.2003.www.babiesonline.com/babies/j/jura/<i></i>

[babalu]

Sandra028 super tak si to vjerno opisala,
avo. <i></i>

[mama 30]

Ajme kao da je jucer bilo,to iscekivanje prekrasnih trojceka,prica je super.<
>Divim ti se.<
> <
> svima<
><
> <
>Matea,11.01.03.<i></i>

[Ana28]

Mojoj cimerici ,a Loreni ,Paulini i Mihaelu !!!<
><
>Sjecam se tvog prvog odlaska kikicima sa Brunom ,a kad ste izasli i ja sam ih vidjela na kameri. <
><
> <i></i>

[Ida]

krasna prica, God bless you za sve sto si prosla, samo da drzis ta tri blaga u rukama..<
>Ti si bogata zena <i></i>

[borninamama2]

Baš lijepa priča, a i potpisujem sve za CEF1!!!<
><
><
> <
>Borna 9. 10 2000.<
>Mirta 28. 1. 2003.<i></i>

[Sunshine]

Divna priča...Velika pusa hra
oj mami i njenoj dječici. Dora,19.3.2003.<i></i>

[mamaiAM]

Sandra, kako sam čitala tvoju priču, tako sam to iznova prolazila. Sve te osjete, zvukove, dodire, ljubaznost nepoznatih ljudi... Podsjetila si me i stvari koje sam nekako zaboravila.<
>Prekrasno si to opisala. Do
o je da imaš tu priču, jer ćeš s vremenom zaboraviti detalje. Ostat će ti samo najupečatljiviji trenuci i općenito... neki osjećaj duboke sreće. Drugo potone u maglu zaborava. Vjerovatno je to normalno da mame sve zaboravljaju sa poroda.<
><
>Puno poljubaca Tebi i tvojem blagu! <i></i>

[mama yaya]

sandra, ovo je zaista preljepo, svaka ti cast i tebi i bebama. pogledam koliko sam ja onda mizerna naspram tebe sa tri bebe odjednom, a ja mislila da je roditi jedno dijete tesko Poslije ovo price moj novi porod cu posmatrati kao odlazak na izlet. (nadam se da ce slicno i biti ) Ajna 05.01.2002.<
>beba 31.08.2004.<i></i>

[lunahor]

super prioca, kao da je moja al jedna beba manje <
>ZARA & LUNA<
><i></i>

[Sandra028]

03.01.2003.rodila sam u Petrovoj carski,trojke.Moram reci da sam se poroda uzasno bojala,ili operacije a sve zbog moje bujne maste ali dijelom i zahvaljujuci svakojakim pricama.Zelim napisati svoje iskustvo ma oporavka ustvari iako sam sigurna u jedno-svaka od nas bol,fizicku dozivljava potpuno individualno.<
>Bio je petak,
ojala sam 34tj.trudnoce+6 dana.Dan je zapoceo bolnickom rutinom-mjerenje tlaka,higijena...Osjecala sam se nikako,kao i prijasnjih dana,stezanja su bila cesta,neugodna,nekoliko puta su me pregledali,umirivali rijecima da je najbolje nista ne forsirati,da je za bebe najbolje da budu sto duze unutra te da sam zatvorena...No tokom jutra osjetila sam da se nesto dogadja.Vizita je prosla,uzela moju listu i bila sam uvjerena,kad su me pitali-jeste li papala-da idem na carski.No,ipak su odlucili cekati da se samo pokrene...I je.Rucak nisam mogla pipnuti,
ojala sam razmak izmedju stezanja,pozvala sestru i rekla joj da imam trudove.Kontaktiran je moj dr.,koji je bio na godisnjem,ulazi sestra sa injekcijom apaurina-grozna injekcija,kao i mnogo puta do tad,kaze da ce se za pola sata vidjeti hoce li stati trudovi,ako su lazni,trebali bi stati.No nisu.Prikljucuju me na ctg,muz mi dolazi u posjetu i nalazi oko mog kreveta dvije sestre,mene prikljucenu na tri sonde...Na kraju,on pridrzava aparat jer je poceo skakutati-scena ko iz hitne sluzbe,ocitava jacinu trudova,u sobu ulazi moj dr.-zbog mene prekida godisnji,to moram napisati-kaze da me iskljuce sa ctga i pripreme za carski.Bojala sam se katetera,no nisam ga ali ni osjetila,
ijanje je super proslo a i klistir-mozda zahvaljujuci tome jer je u smjeni bila fenomenalna sestra,no na odjelu na kojem sam ja lezala,cef1,sve su sestre bile super.Voze me u kolicima u salu,no vracaju me natrag u sobu jer je u toku hitan carski.Nakon tridesetak minuta me ponovo voze gore,skidaju mi tokolizu,napokon.Pred salom dozvoljava moj divni dr.da muz i mama cekaju,tako da,kako su djeca rodjena i nosena na int.skrb,odmah su im u hodniku,jos u zeleno platno zamotana,pokazana.U sali guzva,puno ljudi u zelenom.Van sebe sam,prava trtarosica.Na stolu sam ,vezu mi noge,glavu,na ruke prikljucuju cuda...Ugodan covjek u zelenom mi govori kako mi pere trbuh,ne smeta me,no malo se bedasto osjecam u ooj operacijskoj halji koju kao i da nemas na sebi,no zaista nista ne vidim od svog ogromnog trbuha.Na lice mi stavljaju masku i kazu-to je kisik-da,naravno.Gledam u strpo,a onda se netko nagnuo nad mene i pitao-pa zar vi jos ne spavate-odmahnuh glavom i utonuh u san...Budim se u sali,no vec su me premjestili sa operacijskog stola.Prekrivena sam zelenim platnom i dekom.Tijelo kao da nemam,naime ne osjecam ga,nemam potrebu pomaknuti ni ruku ni nogu.Otvaram oci,kroz maglu cujem glasove,vidim nekoliko osoba u zelenom,prilaze mi,trazim injekciju iako me nista ne boli niti mi je muka.Kao u snu vidim mamu,pa svekrvu-i dan danas zelim vjerovati da sam njih dvije samo sanjala.I onda napokon muz,na tren su ih pustili da me vide.Dolaze dvije mlade,ljubazne sestre sa intenzivne,voze me kroz hodnike,stavljaju mi narukvice na ruke,citaju mjere djece.Postala sam mama dvije djevojcice i jednog djecaka,rodjeni su u razmaku od minute,pocevsi od 17,45,pa 17,46,17,47.Tu noc na int.nisam nesto posebno spavala iako nisam imala bolove,no cesto mjerenje tlaka,temperature,pranje...tesko je odspavati,pa blizina radjaone,krikovi u noci,pa plac bebica...Pet dana sam provela na intenzivnoj iako su druge zene bile najvise dva-tri dana,no s obzirom na trojke...-mislim da je to bio razlog.Jutro nakon poroda,ustajanje u 6.To mi je bilo najteze.Imala sam uzasan strah da ce se cijela rana otvoriti kad se okrenem na bok i ustanem.Bilo mi je jako tesko,no ne prebolno.Kad sam sjela,uz pomoc sestre na krevet,zavrtilo mi se,tesko sam disala.Nekako sam se odvukla do kupaonice.Izvadjen mi je kateter a da se nisam ni snasla,sestra me do
o ispljuslala hladnom vodom,pomogla da obucem svoju spavacicu...Gledala sam cure koje su rodile prije mene dan,kretale su se bolje od mene,pitala sam se zasto i ja ne mogu tako.Istina je bila ta da su one rodile jedno a ja troje,sveukupne tezine od skoro sest kila...Vizitu je za
injavalo moje bljedilo,nije pomoglo uvjeravanje da sam ja inace takva,vadjena mi je krv,no zeljezo je bilo u granicama iako mi je prijetila transfuzija.Djecu sam vidjela 04.01.nesto prije podneva,sestra me odvezla u kolicima na int.skrb,tako i drugi i treci dan,poslije sam polako sama isla,pridrzavajuci se uz zid.Cak sam se pokusala i izdajati,n onim uzasnim,malim stolcima,niskim...Nekako je islo ali nisam imala mlijeka,ne toliko koliko je bebama trebalo.Ranu nisam pogledala jako dugo,cak ni kad su mi savove micali,ni to nije niti malo boljelo...Pogledala sam je doma,nakon dugo vremena.Krasan mali rez,opet zahvaljujuci dr.u.Sedmi dan sam trazila da me puste doma,rez je bio ok,na carskima guzva tako da su bili sretni kad sam sama trazila otpust,oni bi me reda radi,zbog trojki jos zadrzali...Odjel carskih u Petrovoj jako lijep,intenzivna kvalitetna,sestre bi,neke mogle biti i ljubaznije ili bar suosjecajnije,wc intenzivne uredni,no odjela carskih rezova koma,uzas.Sobe na carskima lijepe,ja sam bila u trokrevetnoj.I eto,tako ja rodih,rijesih se straha od carskog.Da moram,opet bih isto... <
>"Un nino es un regalo de Dios"<i></i>